Fudbalski svijet pamti one koji zabijaju golove, koji dižu publiku na noge, koji prave naslovnice sjajnim potezima. Ali iza tog glamura, gotovo neprimjetno, stoji jedan igrač koji je promijenio tok igre bez velike pompe. 

Kad je Real Madrid 2003. prodao Claudea Makelelea da bi napravio mjesta za dolazak Davida Beckhama, predsjednik kluba Florentino Pérez je rekao da "Makelele ne dodaje duže od tri metra" i da "nema tržišnu vrijednost". Možda je to zvučalo logično u klubu punom zvijezda. Bio je diskretan, povučen, defanzivni vezni koji nije tražio pažnju. Ali dok su Zidane, Ronaldo i Figo krasili naslovnice, Makelele je bio onaj koji im je omogućio da blistaju. I Zidane je to znao. Rekao je jednostavno: "Zašto bi prodali motor ekipe?"

Makelele nije igrao za kamere. Nije tražio reflektore. On je bio igrač koji zna kad treba stati, gdje treba biti i kako da spriječi haos prije nego što počne. Njegovo kretanje bez lopte, osjećaj za prostor i mirnoća s loptom — to je ono što je donosilo ravnotežu cijelom timu.

Od Pariza do fudbalskog vrha

Rođen u glavnom gradu Konga, a odrastao u Francuskoj, Makelele je prošao put od Bresta, preko Nantesa i Marseillea, do Celte Vigo, kluba u kojem je konačno dobio priliku da pokaže šta zna. Real Madrid ga je doveo da stabilizuje ekipu, što je i uradio. Ali njegov pravi značaj su shvatili tek kad je otišao. Klub je poslije njegovog odlaska upao u zbrku. Godinama su tražili "novog Makelelea", ali niko nije mogao zakrpiti tu rupu.

Kad je prešao u Chelsea, nije to bio samo transfer, već početak novog načina razmišljanja. Klub je bio pun skupih pojačanja, ali baš Makelele je postao stub Mourinhove ekipe. Njih dvojica su imali poseban odnos. Treneru nije trebalo mnogo da zna da na terenu ima komandanta koji ne traži aplauz.

Pozicija s njegovim imenom

Neki igrači promijene pravila. Claude ih je napisao iznova. Postojao je i prije defanzivni vezni, ali niko prije njega nije tu ulogu igrao tako pametno, tako temeljno. U Engleskoj se za tu ulogu počelo govoriti — “Makelele pozicija”.

Od tada, svaki ozbiljan tim traži svog igrača tog profila. Mascherano, Busquets, Casemiro... svi su na neki način nastavili ono što je Makelele započeo. Ali oni su imali prednost, svijet je tada već znao koliko je ta pozicija važna. On je to morao dokazivati sam, bez pomoći.

Genije koji nije tražio pažnju

Claude nikad nije bio neko ko je punio novinske stupce. Nije davao kontroverzne izjave, nije se gurao u centar pažnje. I upravo tu leži njegova moć. U eri u kojoj svi žele biti "lice brenda", on je bio tišina koja donosi red.

Znati kako stati, kada presjeći napad, gdje zakloniti protivničkog playmakera. To je posebna vrsta inteligencije. I on ju je imao u izobilju.

Za reprezentaciju Francuske odigrao je ogroman broj važnih utakmica. Bio je ključan na Svjetskom prvenstvu 2006., rame uz rame s Vieirom i Zidaneom. Dok su oni bili vojnici i umjetnici, on je bio arhitekta.

Nasljeđe

Nakon karijere, nije tražio velike funkcije. Radio je tiho, kao pomoćnik u PSG-u, kao mentor mladima. Nije se promijenio. Ostao je isti onaj čovjek koji pomaže iz pozadine, koji ne traži naslovnice, ali bez kojeg ništa ne funkcioniše.

Makelele možda nikad neće biti najpopularnije ime svoje generacije. Možda nije bio na posterima djece širom svijeta. Ali svaki trener, svaki ozbiljan igrač zna: bez njega, bez onih poput njega, igra bi bila bez ravnoteže.

I možda je baš to njegova najveća pobjeda.