Fudbal ponekad ima neobičan smisao za pravdu. Pobjednici nisu uvijek oni koji najviše zaslužuju, a najveći igrači ne završavaju uvijek na pijedestalu. Nekada, sport ne nagradi talent, trud i predanost – nekada ostavi junake da padnu pod težinom trenutka.

Jedan takav trenutak zauvijek je obilježio Roberta Baggija. Bio je to 17. juli 1994. godine, Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Italija protiv Brazila. Finale pred 94.000 ljudi na Rose Bowlu u Pasadeni. A kada je najvažniji penal poletio previsoko, fudbalski svijet je dobio jednu od svojih najvećih tragedija.

Uspon ka besmrtnosti

Priča Roberta Baggija je priča o čaroliji i patnji. Svojim nepredvidivim driblinzima, savršenim dodirom i golovima koji su izgledali kao umjetnička djela, Baggio je bio čista poezija na terenu. Ali ispod svega toga bila je unutrašnja borba. Povrede, nesporazumi s trenerima, konstantna sumnja i nepravda.

Kada je stigao na Svjetsko prvenstvo 1994, Baggio je bio Zlatna lopta i najbolji fudbaler na svijetu. Vodio je Italiju kroz turnir na način na koji se vode samo najveći – sam je nosio ekipu, postigao pet golova u nokaut fazi, uključujući onaj kultni protiv Španije u četvrtfinalu i dva protiv Bugarske u polufinalu.

Tada se činilo da fudbal ovog puta neće biti surov. Da će Baggio, koji je toliko patio, konačno dobiti trenutak apsolutne slave.

Pakao finala

Ali finale protiv Brazila bilo je sve suprotno od toga. Na nesnosnoj vrućini u Pasadeni, 120 minuta fudbala donijelo je malo uzbuđenja. To nije bila igra kakvu su svi očekivali od dvije fudbalske super sile. Bila je to bitka iscrpljenih tijela i mentalne snage.

I onda – penali.

Franco Baresi, legendarni kapiten Italije, promašio je prvi. Kod Brazila je Márcio Santos uzvratio istom mjerom. Albertini i Evani pogodili su za Italiju, dok su Romário i Branco bili sigurni za Brazil. Ali onda je Daniele Massaro stao pred Taffarela i promašio. Dunga je pogodio i Italija je bila na ivici.

A onda – Roberto Baggio.

Trenutak koji traje zauvijek

Svaki veliki igrač zna kako je stajati sam na ivici istorije. Stotine hiljada sati rada, hiljade treninga, bezbroj utakmica – sve to stane u jedan trenutak. Baggio je stao pred loptu znajući da ako promaši, san nestaje.

Uzeo je zalet, zahvatio loptu – i poslao je preko prečke.

Taj kadar je postao ikoničan. Baggio stoji sam, nepomičan, dok Brazil slavi. Njegove ruke su na bokovima, pogled spušten. Kao da zna da će ovaj trenutak biti sve po čemu će ga mnogi pamtiti.

Ali istina je bila drugačija.

Čovjek koji nije trebao biti krivac

Ono što se često zaboravlja jeste da Baggio nije bio jedini koji je promašio. Baresi je promašio. Massaro je promašio. Ali fudbal ne pamti sistemski pad, pamti dramatični završetak.

Takođe, Baggio nije ni trebao šutirati. Da je Massaro pogodio, on ne bi ni došao na red. Da je Pagliuca odbranio Dungin penal, priča bi bila drugačija. Ali nije.

To je ljepota i okrutnost fudbala.

Šta je ostalo poslije?

Baggio se nikada nije žalio. Nije tražio opravdanja. Godinama kasnije, rekao je:

"Sanjam da mogu vratiti taj penal. Ali u fudbalu nema nazad."

Ipak, nije mu bilo lako. Kada je Italija osvojila Svjetsko prvenstvo 2006, desetine hiljada Italijana govorilo je: "Šteta što nije i Baggio tu." Jer, iako nikada nije podigao trofej, ostao je najveći u očima mnogih.

Njegov penal nije tragedija, već dokaz veličine. Da bi neko bio toliko voljen i poštovan uprkos promašaju koji je promijenio sve, mora da je bio poseban.

Jer istinski veliki igrači ne postaju besmrtni samo zbog pobjeda. Nekada, oni umiru stojeći – i upravo zbog toga nikada ne padaju u zaborav.