U fudbalu ima onih sezona koje ostanu upisane ne zbog pehara, već zbog onog osjećaja u stomaku. Kad cijeli grad diše za jedan klub, kad ti srce preskoči dok gledaš kako tvoj tim ide protiv svih šansi. Upravo takva je bila sezona FK Željezničar 1984/85. Ne samo priča o utakmicama. Ovo je bila prava mala bajka o ljubavi, talentu i, iskreno, čistoj drskosti jednog sarajevskog tima da sanja veliko.

Početak bajke

Željo nije te godine ušao u Kup UEFA s velikim očekivanjima. Klub sa Grbavice bio je "tim iz naroda" – bez pompe, ali s dušom. Igrači su trenirali po kiši, na terenu koji više liči na pašnjak nego na stadion. Ali trudili su se, vjerovali. Tu je bio Ivica Osim, gospodin fudbala, čovjek koji je znao kako da u igraču probudi ono najbolje.

Ekipa je bila spoj mladih, gladnih za dokazivanjem, i nekoliko iskusnih "generala" terena. Njihov stil bio je tečan, pametan, pun brzih pasova, drskosti i kombinatorike. Grbavica je brujala svakom utakmicom, a navijači su pjevali ne zbog rezultata, već zbog identiteta. Biti Željovac je značilo nešto dublje.

Evropska avantura

Bugarski Sliven bio je prvi. Željo je ubjedljivo prošao dalje. Onda dolazi ozbiljan izazov – švicarski Sion. Tvrda ekipa, poznata po fizičkom fudbalu. Ali Plavi su nadigrali i njih. Potom rumunska Craiova. Doživjela je debakl na Grbavici. Dinamo Minsk? Sovjetska sila, očekivala lagan posao. Na Grbavici su naučili lekciju: nikad ne podcjenjuj tim koji igra iz srca.

Noć koja se pamti

Kad se došlo do polufinala, Sarajevo je stalo. Ljudi su pričali samo o Želji. Prva utakmica u Mađarskoj – poraz 3:1. Teško, ali ne i nemoguće. I onda revanš. Grbavica krcata, atmosfera naelektrisana. Pjesme, baklje, navijači po krovovima. Željo kreće silovito – gol, pa još jedan. 3:3 u zbiru. Euforija.

A onda u 87. minuti, kao da je neko isključio muziku. Greška, kontra, gol Videotona. Iako je rezultat bio 2:1, Željo ispada. Tišina. Suze. Nevjerica. Ali i ponos. Jer to nije bio poraz. To je bio kraj bajke koju su svi željeli da traje još barem malo duže.

Kad igra postane mit

Iako nisu otišli do finala i duela s velikim Realom, momci iz Željezničara 1985. godine ostavili su trag koji vrijeme ne briše. Osim je kasnije vodio reprezentacije i ostavio dubok trag širom Evrope. Igrači poput Baždarevića, Šabanadžovića i Čilića postali su legende – ne samo po vještini, već po karakteru. Igrali su za dres, za čast, za tribine.

I danas, četiri decenije kasnije, ta sezona živi. Na fotografijama, u pričama starijih navijača, u pjesmama koje odjekuju s juga. To je bila generacija koja je pokazala da novac ne može kupiti strast, i da je moguće dotaknuti nebo čak i kad si samo “mali klub” s Grbavice.