Kad fudbal izgubi jednog od svojih, tuga ne poznaje ni boje dresa, ni granice rivalstva, ni jezik kojim navijači pjevaju. Ona probija sve zidove i podsjeća nas da je, iza svega što vidimo na terenu, ovo ipak igra ljudi.

Dijogo Žota nije bio samo napadač sa 65 golova za Liverpul. Bio je lice osmijeha nakon pogotka, onaj neumorni trkač koji nikad ne odustaje, momak koji je igrao sa istom strašću u 90. minutu kao i na početku meča. Bilo da je starter, ili džoker sa klupe. Njegov brat, Andre Silva, dijelio je istu ljubav prema fudbalu, isti osjećaj da lopta i trava mogu biti dom, isto uvjerenje da se u toj igri krije nešto više od pobjede i poraza.

Njihov život je prekinut iznenada, u jednom trenutku koji nijedna porodica ne bi smjela da proživi. Tada se pokazalo koliko je fudbalska zajednica više od utakmica. Kad se desi tragedija, rivali postaju saborci, klubovi koji se bore za iste trofeje postaju ujedinjeni, jer svi znaju da postoji nešto važnije od rezultata.

Čelsi i Liverpul dijele dugu istoriju teških bitaka – finala, derbija, mečeva u kojima se ne prašta ni centimetar. 

I baš taj Čelsi, klub koji je u julu postao prvak svijeta na FIFA-inom novom turniru, odlučio je da dio nagrade od tog trijumfa podijeli sa porodicom Žote. Ne iz obaveze, ne iz protokola, nego iz potrebe da pokažu da u ovoj igri postoji i drugo lice – ono koje pamti, cijeni i pruža ruku kada je najteže.

To nije bio samo finansijski gest. To je bio trenutak koji šalje poruku: rivalstvo se gasi kad se život ugasi. U tom času, svi smo isti tim.

Liverpul je već započeo svoje trajno sjećanje na Žotu – povučeni broj 20, amblem "Forever 20" na dresovima i jaknama, spomen-skulptura na Enfildu koja će stajati kao tiha priča o igraču koji je donosio radost. 

Biće tu i mozaik, minut ćutanja, i glasovi sa tribina koji će i dalje pjevati, možda još snažnije nego prije.

Ali najvažnije od svega nije u kamenu, ni u brojevima, ni u simbolima. Najvažnije ostaje u srcima navijača – u svakom dječaku i djevojčici koji će u dvorištu sanjati golove, noseći u sebi onu iskru koju je Žota unosio u igru. Ostaje u sjećanju na to kako je znao da slavi svaki gol, kako je grizao svaku loptu, kako je živio fudbal.

Fudbal, na kraju, nije samo o trofejima, statistikama i velikim stadionima. To su ljudi, njihove borbe, njihovi putevi koji se prepliću. To su trenuci kada shvatimo da je zajedništvo jače od bilo koje pobjede.

I zato gest Čelsija nije samo znak poštovanja. Ona je podsjetnik da fudbal ima dušu. Dušu koja ne zaboravlja. Dušu koja zna da, kada jedan od nas ode, ostaje praznina koju ne možemo popuniti rezultatima, ali je možemo ispuniti poštovanjem, sjećanjem i ljubavlju.

To je fudbal kakav želimo. Onaj koji ne zaboravlja. Onaj koji zna da su ljudi veći od igre.