Klaretni napadači – nepostojani kao baloni od sapunice

„I'm forever blowing bubbles,

Pretty bubbles in the air.

They fly so high,

Nearly reach the sky,

Then like my dreams,

They fade and die“

Himnu navijača Vest Hema vjerovatno zna svako ko makar malo prati fudbal. Jedna je od onih koje izazivaju jezu i zbog koje vam bude drago što ste na stadionu, zahvaljujući kojoj možete da steknete osjećaj da ste zapravo u domu Vest Hema.

On je već skoro deset godina luksuzni, moderni Olimpijski stadion, izgrađen za Olimpijske igre 2012. godine, koji se prosto ne uklapa u imidž kluba radničke klase, pa izvedba „čekićara“ hita američkog džez benda Selvin's Novelty Orchestra iz 1919. godine održava vezu sa mjestom duha kluba – Bolejn Graundom, odnosno Apton Parkom, udaljenom oko tri milje.

Iako veselog ritma i nota koje obećavaju, tekst pjesme je sjetan i nostalgičan, čak i prilično melanholičan, jer, kao i baloni od sapunice, tako su i snovi navijača Vest Hema često bili raspršeni kada su bili najveći.

Osim dana slave, do kojih su zavirili osvajanjem Lige konferencije 2023. godine sa Mojesom, u Londonu već dugo sanjaju pravog špica. I kad god bi djelovalo da je stigao pravi, ispostavilo bi se da je zapravo samo bordo-plavi balončić od sapunice, a da o golovima moraju da misle drugi igrači, dovedeni za druge zadatke.

U istočni London stigla su dva nova imena koja će biti opcije za klasičnog špica, prilično dobro plaćena – Tati Kasteljanos iz Lacija za 29 miliona eura i mladi napadač Žil Visentea, 22-godišnji Pablo Felipe, strijelac 10 golova u polusezoni portugalskog šampionata, iznenađenja godine, koje je kao novogodišnji paket plaćen 23 miliona eura.

Mladi špic iz Brage, koji još nema nastup za nacionalni tim Portugala ni u jednoj starosnoj kategoriji, stigao je u sjenci čovjeka zbog kojeg u Rimu, u klubu i na tribinama, zadovoljno trljaju ruke, jer su od prodaje igrača koji je ove sezone dao samo dva gola profitirali više od 10 miliona eura. Tati Kasteljanos proslavio se u Đironi 2023. godine, kada je dao četiri gola Real Madridu u pobjedi 4:2 u Kataloniji. Te sezone postigao je 13 pogodaka u La Ligi, nakon čega se vratio u MLS, a potom prešao u Lacio, gdje je u protekle dvije i po sezone 22 puta tresao mreže.

Zaključno sa ovim kupovinama, od januara 2010. godine, kada je akuelni vlasnik Dejvid Saliven otkupio polovinu akcija kluba od Dejvida Golda i zajedno sa Keren Brejdi postao ključna osoba u vlasničkoj strukturi, Vest Hem je do danas kupio 58 igrača koji su korišćeni kao „devetke“.

Prva napadačka akvizicija bio je Mido, doveden na pozajmicu iz Midlzbroa, a njegov učinak bio je vjesnik krize špiceva na Apton Parku u modernoj eri kluba. Egipćanin nije postigao nijedan gol, a ofanzivci Vest Hema su na kombinovanih 2.219 utakmica do danas sakupili ukupno 492 pogotka. Najistaknutija među 56 imena zapravo nisu klasični golgeteri.

Klasična krila, neka i defanzivnije orijentisana tokom karijere, poput Mikejla Antonija, potpisala su 198 pogodaka – to su, uz najboljeg strijelca u istoriji kluba u eri Premijer lige i čovjeka od kog se Vest Hem oprostio uoči ove sezone, još Bouen, Arnautović i Jarmolenko.

Bouen je trenutno na brojci od 80 golova i samo tri zaostaje za Antonijom, a doveden je kao ofanzivno krilo iz Hala prije šest godina. Dakle, sa krila ili iz vrha napada, Antonio i Bouen su kombinovali skoro 35% golova napadača Vest Hema u posljednjih 16 godina.

Ako ne uzmemo u obzir Kasteljanosa i Pabla, šest igrača dovedenih kao špicevi nisu odigrali nijedan meč, uz Mida još dvadesetorica nikada nisu dali ni gol, a čak 30 napadača ima maksimalno dva pogotka u bordo-plavom dijelu karijere – dakle, više od polovine ofanzivaca bilo je potpuni promašaj, ali kamo sreće da je samo polovina.

Jedini pravi špic koji je ispunio očekivanja bio je Karlton Kol, treći najbolji strijelac tima u eri Premijeršipa. Snažni napadač iz Londona karijeru je završio sa 67 golova u Vest Hemu, mada je ona trajala od dolaska iz Čelija 2006. godine do pred selidbu na Olimpijski stadion.

Uz Kola, u periodu od 16 godina tek dvije prave „devetke“ imale su učinak od preko 20 golova – Endi Kerol sa 34 i Diafra Sako sa 24, što je, s obzirom na veoma nisko postavljene standarde „čekićara“, solidan skor.

Među 56 imena sa liste ima mnogo zvučnih. Neka su, uprkos kratkom trajanju, imala dobre brojke, poput Dembe Ba, koji je dao sedam golova na samo 13 mečeva, ali su se svi redom gubili. Sjetimo se Sebastijana Alera, koji je preživio sve i svašta, Maura Zaratea ili Marka Borijela, Benija Mekartija i Robija Kina na zalasku karijera, Mladena Petrića, Rikarda Vaz Tea, Ćićarita Ernandesa ili Simonea Zaze.

Napadači koji bi eksplodirali gasili bi se na hladnom čeliku Vest Hemovog čekića, kao što je bio slučaj sa Đanlukom Skamakom ili Jonatanom Kaljerijem. Latino glava Enera Valensije nije mogla da bude prava ekvadorska u Londonu.

Na listi neuspješnih transfera je još mnogo poznatih imena – Andre Aju, Frederik Pikjon, Viktor Obina, Dani Ings, a „savršeno“ su se uklopili i momci dovedeni da „poprave situaciju“ – Niklas Fulkrug i Kalum Vilson, napadači koji su, gdje god igrali, bili garant golova.

Nijemac je pobjegao u Milan iz duboke zone ispadanja Premijer lige u tim koji juri Skudeto, dok je drugi na izlaznim vratima, pošto očigledno više nije u planovima Nuna Espirita Santa, kojem nepotpisani otkaz stoji u fioci direktorske kancelarije.

Čemu onda Tati Kasteljanos da se nada? U šta da vjeruju navijači? Da li čovjek koji od septembra nije dao gol i koji se muči s formom može da bude taj koji će razbiti prokletstvo i pronaći u sebi onog golgetera koji je prije skoro tri godine strpao Lunjinu četiri komada iz peterca?

Takav igrač, „fox in the box“, kako bi rekli Englezi, očajnički je potreban Bouenu, Součeku i saigračima u još jednoj mučnoj sezoni, u kojoj su jedini tim koji je pretrpio poraz od najgore ekipe Premijeršipa, sezoni u kojoj proživljavaju nove padove nakon trenutaka uspjeha. Sezoni u kojoj je sve bilo promašaj, kao posljedica dovođejna Lopetegija umjesto Mojesa - od dolaska Potera, do, zasad, dolaska i Espirita Santa – Portugalac devet kola ne zna za pobjedu.

Tati i Pablo treba da znaju da dolaze u klub koji ima Džefa Hersta, jedinog živog Engleza, svjetskog šampiona, heroja Engleske u finalu Mundijala 1966. godine, najboljeg strijelca u istoriji kluba sa 236 golova. Da je u Vest Hemu ponikao Toni Koti, da je u klaretnoj boji igrao Paolo Di Kanio i da je jedina statua nekog fudbalera ispred Vemblija – statua Vest Hemovog vječnog kapitena Bobija Mura.

Tako mogu da osjete odgovornost prema dresu koji ih čeka – teškom kao čelik, ali čvrstom kao ljubav navijača i njihova upornost da pronađu sreću. Oni će „duvati balončiće“ koliko god oni pucali, u nadi da će i njihovi napadači početi da „pucaju“ – ali ne pod pritiskom, već u mreže protivničkih golmana. Jer u golovima je baš ta„sreća koja se uvijek krije i koju su svuda tražili“.