Kud plovi ovaj brod?

Sedamdesetih je Split djelovao kao centar svijeta. Hajduk je u pet sezona osvojio tri titule prvaka, „Naše malo misto“ je prikovalo za televizore gledaoce širom Jugoslavije, a Splitski festival je postao institucija popularne muzike. Iznjedrio je vanvremenske hitove Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Miše Kovača i drugih te tako postavio temelj očekivanog, traženog i popularnog – onog što će se kasnije nazvati novom uvedenicom „mejnstrim“.

Osam godina nakon što je Radojka Šverko otpjevala evergrin „Kud plovi ovaj brod“ i pobijedila na Prokurativama, u istom gradu se rodio Igor Tudor. I kao i svaki rođeni Splićanin, rođen je i kao hajdukovac, jer u Splitu se hajdukovcem ne postaje, to se podrazumijeva.

I baš kao rođeni Splićanin, svoje snove je ostvario igrajući u dresu voljenog kluba, zatim i reprezentacije Hrvatske, a nadogradio ih pristojnom karijerom u velikom Juventusu. Karijera mu se završila rano, već u 30. godini, usljed brojnih teških povreda, ali ubrzo će zaploviti trenerskim vodama, naravno opet u Hajduku.

Trenerske vode znaju biti burne, a u kombinaciji sa vrelim dalmatinskim temperamentom lako mogu proizvesti nevere. Kod Tudora je to bila redovna atmosferska pojava. Ni u jednom klubu kojeg je vodio od 2015. godine (dakle od prvog odlaska sa Poljuda) do danas nije se zadržao dovoljno dugo da vodi ekipu 50 utakmica.

Na neki način Igor Tudor i Totenhem su slični i možda nije toliko čudno što su se našli. Tudor je svake sezone dolazio u drugi klub, dobijajući sve češće pozive od elitnih evropskih klubova, a onda još brže odlazio. Totenhem je fingirao stabilnost a ustvari mijenjao imena na klupi kao na traci, svako sljedeće zvučnije od prethodnog.

Poketinu, koji ih je odveo do istorijskog finala Lige šampiona (i, barem meni, a vjerujem i cijelom svijetu ukrao pravo finale Tadićevog Ajaksa i Klopovog Liverpula), pokazali su vrata. Murinja su otjerali iako ih je odveo do finala Liga kupa, ne dajući mu šansu da ih vodi u istom. Postekoglua su najurili iako im je donio najveći trofej u modernoj istoriji kluba, a slično su prošli i Nuno i Konte, pa evo i Tomas Frank.

Tudor je nakon smjene Franka doveden da razdrma potonulu svlačionicu, digne moral ekipi i odvede brod u mirne vode, što dalje od zone borbe za opstanak. Odluka vjerovatno bazirana na reputaciji „vatrogasca“ koju je stekao proteklih godina, tako što bi stigao obično u martu u neki klub (Udineze, Lacio, Juventus) a onda mu nakon par mjeseci bilo saopšteno da njegove usluge više nisu potrebne.

Dovođenje Tudora ustvari pokazuje očaj i beznađe u kojem se nalazi sportski sektor Totenhema. Tomas Frank, koji je navodno bio dugoročno rješenje, nije izdržao do kraja sezone na klupi, a njegova zamjena nije dovedena u sklopu bilo kakve strategije, već borbe za goli život.

Od Tudora se očekivalo da napravi tzv. „Instant impact“, da vrati samopouzdanje ekipi i privede sezonu kraju, pa će se onda tražiti neko dugoročnije rješenje. Ali Hrvata je dočekao vjerovatno najteži zadatak u karijeri. Zadatak je to kojem teško da su dorasli i neki treneri koji imaju bolju reputaciju i stabilniju karijeru od „danas jesmo sutra ko zna gdje smo“ Tudora.

https://x.com/Uniscore_App/status/2028363310106874166 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4

— Uniscore_App (@Uniscore_App) December 7, 2023

Totenhem nema pobjedu u Premijer ligi u 2026. godini (posljednja je bila 28. decembra), a tokom Tudorova tri kola, londonski klub je posljednji u ligi po broju primljenih golova, gol-razlici i, logično, nema nijedan bod.

„Slabi smo u napadu. Slabi smo kada treba postići gol. Slabi smo u sredini kada treba da se trči. Slabi smo u odbrani kada treba spriječiti da se primi gol. Sjajna situacija,“ iskren je bio Tudor nakon poraza od Fulama.

Ako krenemo redom, vidjećemo da je hrvatski trener precizno secirao redoslijed problema u igri svog kluba. Od početka godine, Totenhem je najgori u ligi po broju izgubljenih posjeda (1403), a tek 35% napadačkih akcija bi stiglo blizu protivničkog gola. Samo Vulverhempton i Barnli imaju niži procenat u toj kategoriji, a to su 19. i 20. ekipa na tabeli.

Kad se pređe na odbranu, vidimo još crnju sliku. Totenhem je najgora ekipa lige u 2026. godini po broju izgubljenih duela (562), grešaka koje su vodile šansama ili primljenim golovima, te po odnosu očekivanih i primljenih golova.

Igrači pak izgledaju nesrećno i kao da ne žele da budu tu. Najbolji primjer je Ćavi Simons, koji je stigao kao najzvučnije pojačanje prošlog ljeta a tokom sezone nije pokazao gotovo ništa (tek jedan gol i 4 asistencije u 22 utakmice u Premijer ligi).

Na utakmici sa Kristal Palasom u četvrtak ušao je sa klupe vidno nezainteresovan za ono što mu je govorio Tudor, svaki potez na terenu izgledao je kao otaljavanje posla a prekide je izvodio tako što je pogađao igrače u živom zidu u kostobrane ili proizvodio kontranapade rivala.

Pedro Poro je bio jedini igrač koji je pokazao nekakvu emociju, ali smo je vidjeli tek po izlasku sa terena. Kako je zamijenjen, Španac je počeo da bjesni prema Tudoru, prema četvrtom sudiji, a potom je nogom izudarao stolice.

Kompletan utisak sa te utakmice neko bi uporedio sa igrom nekog niželigaša, ali i to bi bilo pogrešno. Neki Svindon, Akrington ili Jouvil bi vjerovatno jednako rutinski izgubili od Kristal Palasa, ali bi derali koljena 90 minuta, pogotovo na svom terenu. Totenhem je izgledao izgubljeno, depresivno, kao da su gledaoci, a ne akteri sopstvene sudbine.

“Vidio sam nešto pozitivno. Možda zvuči čudno, ali poslije ove utakmice vjerujem više nego prije,“ izjavio je Tudor nakon trećeg poraza u tri utakmice. „Brod ide u pravcu u kojem želim da ide, a oni koji su u njemu mogu da ostanu. Ostali mogu da ga napuste."

Tudor je ovom izjavom dakako pokušao da ubijedi upravu kluba da on još uvijek može da spasi sezonu. Međutim, brod koji želi da odvede u mirnu luku je pun rupa i voda nadire sa svih strana. Djeluje da niko ne zna kud plovi ovaj brod ni šta more sprema, a pad u plavi beskraj Čempionšipa bio bi strašan udarac za jedan od najbogatijih klubova u Evropi.

Pred Tudorom i Totenhemom je nimalo lak raspored, Liverpul ih čeka već u narednom kolu, a na svu muku u utorak igraju i osminu finala Lige šampiona protiv madridskog Atletika. Opterećeni su brojem utakmica, povredama, manjkom vremena i povjerenja u trenera, a navijači Kristal Palasa su im već otpjevali da im „pozdrave Milvol“ naredne sezone. A to se Spursima nije desilo ravno pola vijeka.