Tanka je granica između genijalnosti i ludosti. Ponekad, igrači koji pomjeraju te granice postanu besmrtni – ne zbog trofeja, ne zbog statistike, već zbog trenutaka koji se urežu u kolektivno sjećanje.

René Higuita nije bio običan golman. Bio je avanturista u rukavicama, čovjek koji je redefinisao ulogu čuvara mreže i učinio fudbal zabavnijim, haotičnijim, nepredvidivim. Njegova karijera bila je vođena instinktom, bez kalkulacija i kompromisa. Iako je bio poznat po svojim izletima izvan kaznenog prostora i rizicima koji su ponekad skupo koštali njegov tim, jedan trenutak zauvijek je definisao njegovu legendu – škorpion odbrana.

Kako je nastao škorpion?

Datum je 6. septembar 1995. godine. Stadion Wembley. Engleska protiv Kolumbije u prijateljskoj utakmici. Englezi kreiraju napad, lopta dolazi do Jamieja Redknappa, koji upućuje udarac prema golu. Klasična situacija za golmana: uhvatiti loptu, pokrenuti napad.

Ali Higuita nije klasičan golman.

Umjesto da koristi ruke, on skače naprijed, izvija tijelo, podiže obje noge iza leđa i petama izbacuje loptu iz šesnaesterca. Škorpion odbrana.

Stadion je u šoku. Engleski komentatori se smiju od nevjerice. Sudija ne zna kako da reaguje. A Higuita? On se diže s osmijehom kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Za njega, fudbal nikada nije bio samo igra. Bio je spektakl.

Higuita prije škole spektakla

René Higuita rođen je u siromašnom dijelu Medellína 1966. godine. Odrastao je u teškim uslovima, ali je imao nešto što ga je izdvajalo – nevjerovatnu hrabrost.

Počeo je kao napadač, ali ga je trener prebacio na gol zbog njegovih refleksa. Ipak, on nikada nije prestao biti ofanzivni igrač u duši. Počeo je eksperimentisati s izlascima iz kaznenog prostora, driblanjem, dodavanjima, pa čak i izvođenjem penala i slobodnih udaraca.

Kao golman, postigao je preko 40 golova u karijeri. I to ne bilo kakvih – neki od njih bili su pravo remek-djelo.

Njegov stil igre donio mu je mjesto u reprezentaciji Kolumbije, koja je krajem 80-ih i početkom 90-ih postajala ozbiljna sila. Uz Carlosa Valderramu, Faustina Asprillu i Freddyja Rincóna, Kolumbija je igrala najljepši fudbal u svojoj istoriji. A Higuita je bio ključni dio te filozofije – golman koji je bio prvi plejmejker.

Genijalnost i greške: Granica koja ne postoji

Ali kad igrate na ivici, nekad padnete. Higuita je to osjetio na najgori mogući način – na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji.

U osmini finala, Kolumbija je igrala protiv Kameruna. Bio je to izjednačen meč, a Higuita je, kao i uvijek, igrao svoju igru.

Ali onda, u 106. minuti, odlučio je da dribla Rogera Millu daleko izvan svog kaznenog prostora. Milla mu je oduzeo loptu, rutinski pogodio praznu mrežu, i poslao Kamerun u četvrtfinale.

Higuita nije krio bol.

"Svi se sjećaju grešaka. Ali fudbal ne bi bio isti bez njih." – rekao je kasnije.

Njegov stil igre bio je dar i prokletstvo. Donosio je magične momente, ali i katastrofalne greške. I to je bila cijena koju je bio spreman platiti.

Van terena: Drama i zatvor

Higuita nije ostao upamćen samo po svojim vratolomijama na terenu, već i po burnom životu van njega. 1993. godine je uhapšen zbog umiješanosti u otmicu – za šta je tvrdio da je sve bio nesporazum. Zbog toga je proveo sedam mjeseci iza rešetaka i propustio Svjetsko prvenstvo 1994. To iskustvo ga je teško pogodilo i ostavilo trag koji nikada nije u potpunosti izbrisao.

Ipak, ostao je ikona Kolumbije, a njegova ljubav prema fudbalu nije jenjavala.

Šta je ostalo iza škorpiona?

Higuita nikada nije bio običan golman. On nije igrao da bi bio siguran, da bi čuvao rezultat. Igrao je da bi zabavljao, da bi probao nešto što niko drugi nije smio.

Danas, kada golmani poput Edersona, Alissona i Ter Stegena rutinski igraju daleko od svog gola, to je u velikoj mjeri zbog njega. Higuita je pokazao da je moguće biti drugačiji, da je fudbal igra u kojoj nema granica.

Škorpion odbrana? To je bio trenutak ludila i genijalnosti, nešto što ne bi imalo smisla ni u video igrici. Ali upravo zato je taj potez postao besmrtan.

Jer u sportu ne pamtimo samo pobjede i poraze. Pamtimo trenutke koji nas ostave bez daha.

A René Higuita je živio za te trenutke.