Darvin Nunjez nije više fudbaler Liverpula. Gizdavi Urugvajac stigao je sa punim koferom očekivanja na Enfild, nije ih ostvario, ali opet rastao se sa Kopom u međusobnoj ljubavi. 

To je samo još jedan posao koji je trebao da se obavi ovog ljeta u redovima šampiona Engleske. 

Koktel emocija, nakon, reklo bi se nikad izdašnijeg prelaznog roka, koji je presjekla smrt Dioga Žote. 

Show must go on, riječima Fredija Merkjurija, a u Liverpulu rade sve da potpišu Aleksandra Isaka. 

Dok sa druge strane nije da se ne očekuje još ispisnica sa Enfilda. 

Pitanja o budućnosti pojedinih igrača, koliko god bila neugodna, moraju da dobiju odgovore.

Jedno od tih pitanja tiče se Harvija Eliota. Mladi vezista je nedvosmisleno emotivno vezan za Enfild, što je i sam istakao tokom ljetnje turneje u Hong Kongu: „Da se ja pitam, ostao bih ovdje do kraja karijere. Volim sve u vezi sa ovim klubom, ali istovremeno moram biti sebičan i gledati šta je najbolje za mene. Želim u reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, želim da rastem kao igrač. Moram da sagledam situaciju, razgovaram sa svima i procijenim kakva je moja perspektiva sada, kada je konkurencija pojačana dolaskom novih igrača“.

Liverpul ne žuri sa prodajom – cijena od oko 50 miliona eura postoji, ugovor do 2027. i nedostatak pritiska sa klupske strane jasno govore da će Eliot ostati samo ako to bude obostrani interes. Ipak, mladi Englez, koji je veći dio prošle sezone bio rezerva, nakon uspjeha sa Engleskom na Evropskom prvenstvu do 21 godine, postao je atraktivan brojnim klubovima. I dok su neki iz Premijer lige spremni na ozbiljne investicije, pažnju privlači i potencijalno interesovanje iz Njemačke.

Tu priča dobija poseban ton. Bundesliga već godinama gradi imidž lige u kojoj mladi igrači, posebno oni sa ofanzivnim kvalitetima i kreativnim idejama, mogu doći do prave afirmacije – kroz minute, ali i kroz sistem i ulogu u ekipi. 

Njemački klubovi poput Bajer Leverkuzen, Borusije Dortmund, Ajntrahta i RB Lajpciga, funkcionišu po modelu razvijanja i prodaje talenata. Svi, osim Bajerna, prinuđeni su da budu efikasni u ubrzanju rasta mladih fudbalera, jer im budžeti i TV ugovori ne dozvoljavaju preveliku komociju i dugoročno zadržavanje najvećih zvijezda.

Zašto je to važno za Eliota? On je profil igrača koji u Engleskoj može završiti u sivoj zoni – između klupe i povremenih šansi, u sjenci onih koji troše najviše od budžeta za plate. U Njemačkoj, klubovi koji teže Ligi šampiona ne libe se da upravo takvim mladim igračima daju centralnu ulogu. U sredini koja ne toleriše stagnaciju i gdje transferi često predstavljaju put do stabilnosti, ofanzivni vezista sa vizijom i pas igrom poput Eliota može vrlo brzo da od pozadine dođe do glavne scene.

Niz primjera: Džejdon Sančo, Džud Belingem, Dani Olmo, Erling Haland, Dominik Soboslai. Svi su, na različite načine, zahvaljujući okruženju u kojem su igrali, napravili ogroman iskorak u karijeri. Ne samo što su dobili minutažu – dobili su jasnu, napadački orijentisanu ulogu i povjerenje da njihova kreativnost odlučuje utakmice. 

Da li bi Belingem, da je otišao u Totenhem iz Birmingema, vrijedio 100 miliona eura tako brzo? Da li bi Olmo, da je završio u Čelsiju, postao španski reprezentativac ili ostao na klupi i pozajmicama? 

To su pitanja na koja je teško dati odgovor, ali iskustvo pokazuje da Bundesliga pruža najbrži lift za napadačke igrače.

Ključnu razliku prave finansijski okvir i neravnomjerna raspodjela TV prava. Bajern je prošle sezone od TV ugovora zaradio oko 103 miliona eura, Bohum – manje od 44 miliona. Za razliku od Premijer lige, gdje novajlije često već u startu ulažu desetine miliona u pojačanja, u Njemačkoj ni povratnik poput Hamburga ne može i ne pokušava da se takmiči novcem (ovog ljeta budžet za pojačanja 4,9 miliona eura). To ostavlja prostor za selektivnu regrutaciju i daje prednost ekipama koje umiju da prepoznaju i razviju talenat. Rezultat: stalna šansa za mlade da igraju i napreduju, često kao nosioci igre.

Primjeri poput Omara Marmuša, Majkla Olisea, pa čak i Uga Ekitikea, koji je od gotovo otpisanog u Pari Sen Žermenu stigao do interesovanja Liverpula vrijednog 93 miliona eura u dresu Frankfurta, potvrđuju tu tezu.

Statistički profil Harvija Eliota sugeriše da bi u Bundesligi mogao da postane jedan od najvažnijih plejmejkera – progresivna dodavanja, vizija, pas igra, ideje u završnici.

Za Eliota je ovo raskrsnica karijere. Ostati u poznatom okruženju i čekati šansu ili preći u ligu koja mu nudi da postane lice tima, da igra na svojim uslovima i brzinom koja odgovara njegovom razvoju? Bundesliga možda nije glamurozna kao Premijer liga, ali je za fudbalere njegovog profila – i dalje najbolji prodajni katalog u evropskom fudbalu.