Na prvu loptu, otkaz Eriku ten Hagu u Bajeru iz Leverkuzena zvuči kao još jedan dokaz tvrdoglavosti i nedostatka energije holandskog stručnjaka, priča koja se sama nametnula nakon što je treći bivši trener Mančester junajteda u svega nekoliko dana ostao bez posla. 

Ali kada se razlozi stave na papir, jasno je da u ovoj priči nije sve crno-bijelo, niti se može svaliti isključiva krivica na jednog čovjeka.

Trojica bivših iz Junajteda, tri otkaza

Krajem avgusta i početkom septembra uslijedila je prava „lomača“ bivših trenera Junajteda. Ole Gunar Solskjer je prvi platio cijenu – Bešiktaš ga je otpustio čim je tim ispao iz Konferencijske lige. Žoze Murinjo nije izdržao u Fenerbahčeu, jer je klub ostao bez plasmana u Ligu šampiona drugu godinu, a njegov boravak u Istanbulu bio je obojen haosom i kontroverzama.

Treći u nizu bio je Ten Hag – smijenjen u Leverkuzenu poslije samo tri utakmice. To je, doduše, iznenadilo sve osim onih u Njemačkoj, jer su znakovi problema bili prisutni još tokom ljeta.

Naslijediti Alonsa – najteži posao u Njemačkoj

Holanđanin je prihvatio „otrovni pehar“ – da naslijedi Ćabija Alonsa, čovjeka koji je odveo Leverkuzen do istorijske titule Bundeslige i duple krune bez poraza. Osim što je morao da uđe u cipele harizmatičnog Baskijca, Ten Hag se suočio i sa velikim kadrovskim udarima.

Florijan Virc i Džeremi Frimpong otišli su u Liverpul, Džonatan Tah završio je u Bajernu. Ten Hag je vjerovao da će makar zadržati Granita Džaku, lidera u veznom redu. Javnost je čula njegovu izjavu da „klub neće izgubiti više važnih igrača“, ali samo sedmicu kasnije rukovodstvo ga je potpuno potkopalo – prodalo je Džaku u Sanderlend.

Dakle, nije problem bio samo u tvrdoglavosti i komunikaciji. Trener koji tek stiže u novi ambijent morao je da gradi autoritet, ali mu je uprava već u startu oduzela kredibilitet.

Investicija bez prave strukture

Leverkusen je potrošio 198 miliona eura na čak 17 novih fudbalera, što je zvučalo impresivno, ali je zapravo bio eksperiment u kojem je Ten Hag morao da poveže potpuno novi mozaik. Među dovedenima su bili Lukas Vaskez, Klaudio Ečeveria, Loik Bade, Džarel Kuansa, uz standardne holandske mete poput Ernesta Pokua i Malika Tilmena.

Trener je tražio Kvintena Timbera, ali klub nije želio da ispuni traženu cijenu Fejenorda. Na kraju, dobio je tim koji je bio brojan, ali bez prave hemije. A iluzorno je bilo očekivati da sve profunkcioniše u par nedjelja.

Početni signali i greške na terenu

Već prva pripremna utakmica u Brazilu donijela je šok – poraz 5:1 od Flamengo U-20 ekipe. 

Ten Hag je reagovao hladno, rekavši da „ga nije briga za rezultate u pripremama“. 

Klub je u tom trenutku pomislio da nema dovoljno strasti, ali su uslijedile tri pobjede u četiri prijateljske utakmice i trijumf u Kupu Njemačke.

Start u Bundesligi, međutim, bio je porazan – poraz kod kuće od Hofenhajma koji je prošle sezone jedva opstao. Uslijedila je kriza povjerenja, a unutar svlačionice počele su da pucaju veze.

Mark Fleken, novajlija, javno je rekao da tim pravi „previše grešaka“ i da „igra više protiv sebe nego protiv protivnika“. U meču protiv Verdera, sukob između Patrika Šika i Esekijela Palasiosa oko izvođenja penala simbolično je pokazao koliko tim nije imao zajedničku nit.

Kapiten Robert Andrih bio je jasan: „Previše ljudi je zaokupljeno sobom“.

Tvrdoglavost ili okolnosti?

Njemački „Kiker“ nazvao ga je tvrdoglavim, „De Telegraf“ tvrdio da je imao problema u komunikaciji. Nije tajna da Ten Hag nije majstor za medije, niti trener koji pokazuje strast kao mnogi njemački kolege. Ali nedostatak strasti nije jedino objašnjenje. 

Kada trener izgubi ključne igrače, kada mu uprava javno podrije riječ i kada se svlačionica podijeli na sitnim detaljima poput penala – jasno je da krivica ne može biti jednostrano upisana.

Rukovodstvo je presjeklo nakon svega dvije utakmice u ligi. Generalni direktor Simon Rolfes rekao je da je „osjećaj bio da stvari idu u pogrešnom pravcu“ i da su željeli da reaguju prije nego što bude kasno. Ten Hag je, s pravom, bio ljut: „Nikada nije bilo povjerenja. U svakoj sezoni do sada, kada su klubovi imali strpljenja sa mnom, donosio sam im uspjeh“.

I tu dolazimo do ključnog pitanja – da li je dobio dovoljno vremena? Junajted ga nije otpustio odmah nakon poraza od Brajtona i Brentforda 2022, već mu je dao prostor i nagrađen je trećim mjestom u ligi i trofejem u FA kupu. Zvuči malo sa jedne tačke gledišta, ali sa ove u kojem se ispada od Grimsbija i završava tik iznad zone ispadanja...

Leverkuzen nije bio spreman na isto strpljenje.

Reputacija u padu

Umjesto da obnovi ime, Ten Hag je postao prvi trener u istoriji Bundeslige koji je otpušten nakon samo dvije ligaške utakmice. Njegova reputacija sada visi u vazduhu – povratak u Erediviziju djeluje kao prirodan, ali pomalo ponižavajući korak. 

U Ajaksu će uvijek imati otvorena vrata, pogotovo jer  novi trener Džoni Hajtinga zasad ne oduševljava.

Opcija je i Turska, gdje Murinjo i Solskjer su brzo stigli do biroa rada, ali i gdje novac nikad nije problem. Ali povratak u ligu „petice“ djeluje dalek, bar sa ove istance.

Šira slika – Junajtedovo prokletstvo

Kroz cijelu ovu priču provlači se i širi narativ – što se desi trenerima nakon što napuste Old Traford. 

Murinjo je postao trener koga ozbiljni klubovi ne žele, Solskjer je bio bez posla četiri godine prije kratke epizode u Bešiktašu, a Ten Hag sada ima neslavni rekord u Njemačkoj. 

Jedini koji se oporavio je Dejvid Mojes, ali na potpuno drugačijem nivou, prvo u Vest Hemu pa u Evertonu, daleko od „top šest“ scene.

Poruka Rubenu Amorimu, sadašnjem treneru Junajteda, možda je jasna – jednom kad napustiš Old Traford, put najčešće ide naniže.

Odgovornost podijeljena

Da, Ten Hag ima mane – tvrdoglavost, lošu komunikaciju, hladan nastup. Ali isto tako, njegova epizoda u Leverkuzenu bila je začinjena spletom okolnosti koje nijedan trener ne bi lako preživio: gubitak ključnih igrača, podrivanje od strane uprave, svlačionica u kojoj svako gleda sebe.

Možda će mu reputacija biti poljuljana, ali u istoriji njegovog mandata u Leverkuzenu treba zapamtiti da nije sve bilo samo njegovo breme. Upravo u tome leži realna priča – da su i klub i trener jednako odgovorni za raspad partnerstva koje nikada nije imalo čvrst temelj.