Crvena zvezda, Benfika, Ajntraht Frankfurt, Real Madrid, Fiorentina, Milan. Ovakav rezime karijere potpisao bi unaprijed svako ko počinje da se bavi fudbalom. Veliki klubovi, četiri evropska prvaka, kvalitetne lige, ogromne armije navijača – sve je tu, zvuči kao san. Tako naizgled zvuči karijera Luke Jovića, ali sve ono blistavo i sjajno uglavnom bi bio samo bljesak, a priča o njegovoj karijeri priča je o greškama, razočarenjima, nerazumijevanjima i novim počecima. Sada je vrijeme da se još jednom krene od nule, kako trenutno stvari stoje – u dresu povratnika u Primeru, Ovijeda.

„Što se tiče Jovića, on je biser, novi Falkao. Dečko se rodio za fudbal, sve zna, nemaš čemu da ga učiš. Oseća prostor, zna da se kreće, a s vremenom će doći i rutina. Ako budemo na pravi način razgovarali s njim, ako mu glava bude čista, za njega možemo sledećeg leta da prihodujemo šest do osam miliona evra“, ovako je navijačima Crvene zvezde svojevremeno Luku Jovića najavio Zvezdan Terzić.

I zaista, golobradi Semberac je najavljivo velike stvari. Postao je najmlađi strelac u istoriji Crvene zvezde (16 godina i 156 dana) na utakmici protiv Vojvodine – 3:3, maja 2014. Ali niti je Luka stigao da pokaže sve što umije na Marakani, niti je beogradski velikan imao veliki prihod od njegovog transfera. Pritisnuti dugovima, u Zvezdi su odlučili da prodaju 70 odsto ugovora kiparskom Apolonu koji je bio povezan sa investicionim fondom Pinija Zahavija. Jović je tako u ljeto 2016. iz Zvezde, preko Apolona, stigao u Benfiku.

U Lisabonu nije dobio nimalo prostora ali je njegov talenat bio prepoznat u Bundesligi. Ajntraht iz Frankfurta ga je doveo prvo na pozajmicu 2017. godine, a potom i otkupio njegov ugovor. Period u Frankfurtu, ispostaviće se, bio je i najbolji u Lukinoj karijeri. Tamo ga je dočekao „balkanski kartel“ (Filip Kostić, Ante Rebić, Mijat Gaćinović) i Jović se napokon osjećao kao svoj na svom.

U sezoni 2018/19, Luka je postigao 27 golova za Ajntraht, od toga 17 golova u Bundesligi. Te sezone je postizao gol svakih 110 minuta u prosjeku što je bio statistički najbolji rezultat nakon legendarnog Gerda Milera koji je zabijao svakih 105 minuta u prosjeku. To je privuklo pažnju velikih klubova a najbrži i najkonkretniji bio je „kraljevski klub“. Četvrtog juna 2019. godine skoro svi televizijski kanali prenosili su dolazak Luke Jovića u Madrid. Real je Ajntrahtu platio 60 miliona evra, što je Jovića učinilo najskuplje plaćenim srpskim fudbalerom u istoriji.

Tih godinu dana ponosa i slave vratili su Luku Jovića u žižu interesovanja javnosti. Ali nakon toga krenuo je strmoglavi i, barem zasad, nezadrživi pad. U Realu kraj Benzeme nije bilo mnogo prostora. Šansu je dobijao na kašičicu, golove zabijao još rjeđe. Uslijedile su pozajmice Ajntrahtu i Fiorentini gdje takođe nije uspijevao da oživi svoju karijeru i vrati formu iz zlatnih dana na Valdštadionu. Protekle dvije sezone proveo je na San Siru, ali uprkos nekim trenucima kad se činilo da će iskočiti u prvi plan (dva gola za pobjedu protiv Intera 3:0  polufinalu kupa), na kraju je sve završilo isto kao i na prethodnim lokacijama. U Milanu nisu ni pokušali da mu produže ugovor na kraju sezone i Luka Jović je prelazni rok dočekao bez kluba.

Dva su faktora Jovićevih neuspjeha u proteklih 5-6 godina. Prvi je reputacija koja ga prati još od dana u Crvenoj zvezdi: dječački karakter i manjak discipline. Svojevremeno se pričalo u Ljutice Bogdana kako su mu stariji saigrači oduzimali čokoladice i čipseve koje bi uzimao krišom. Klincu od 16 godina se možda i ne može previše zamjeriti ljubav prema slatkišima, ali sladak život je nešto čemu je teško odolijevao i kasnije. U Lisabonu je kažnjavan zbog noćnih izlazaka, u Madridu zbog prelaženja granice u jeku pandemije, a u medijima su se spominjale atraktivne plavuše u njegovom društvu.

Posebnu pažnju medija privlačila je (i još uvijek privlači) njegova veza sa manekenkom Sofijom Milošević, sa kojom je stekao i dvoje djece. Toliko da je u jednom intervjuu i bivši fudbaler i sadašnji studijski analitičar Rade Bogdanović dao svoj, sada već čuveni komentar koji je obilježio Lukinu karijeru više od bilo kog gola: „Sad sam letio za Madrid i mjerio sam na štoperici, jednu minutu i 24 sekunde se ljubio sa Sofijom u biznis klasi na prvom sjedištu. On se tek sad zaljubio. U prvoj godini, na tolike milione, a ona ima iskustvo ... Mislim da je naš Luka zaljubljen fudbaler i to je lijepo biti, ali će možda karijera da mu trpi.“

Mnogi su sumnjali da čak lažira povrede ili zdravstvene probleme u klubu da bi provodio vrijeme sa djevojkom, što je bila posljedica već izgrađenog lošeg imidža. Kad je Benfika u jednom trenutku 2016. godine ostala bez ijednog napadača, što zbog povreda što zbog kartona, Joviću se otvorila prilika da zaigra i da se nametne. Međutim, baš tada, Luka je povrijedio nožni palac kupajući se u svom bazenu. Ili npr, kada su se u Realu vratili treninzima 2020. godine, nakon pauze zbog pandemije, Jović je iz Beograda stigao sa polomljenim stopalom zbog čega je pauzirao naredna tri mjeseca. Jednostavno, bio je pod dodatnom lupom i svaki naredni kiks ili splet nesrećnih okolnosti prišivao mu se kao orden.

Drugi faktor koji je uticao na razvoj Lukine karijere jeste to što ni brojni klubovi u kojima je igrao nisu umjeli da iskoriste njegove kvalitete na pravi način. Jović je u Ajntrahtu blistao zato što je em igrao u tandemu sa jednim korpulentnijim napadačem (Sebastijan Aler), em je kompletan tim radio za njega. Taktički gledano, Ajntraht pod Adijem Hiterom je igrao sa dva špica (Jović i Aler), iza kojih je manevrisao Ante Rebić a po krilima udarali Kostić i Gaćinović. Ali, uloge Rebića i Alera bile su da otvaraju prostor za Jovića, a uloge krila da loptama gađaju prvenstveno Jovića. I to je do izražaja dolazio njegov „killer instinct“, taj čuveni golgeterski njuh gdje ide lopta.

„Nevjerovatan osjećaj za gol ima,“ govorio je Luis Ibanjez, nekadašnji saigrač iz Crvene zvezde. „On je čudo, samo mora da bude svjestan toga. Dok smo zajedno trenirali, a ja se spremam za centaršut, on po položaju mog stopala vidi gdje će lopta da završi. To se ne uči, to je prosto talenat.“

Ni u jednom drugom klubu Luka Jović jednostavno nije bio prvi izbor niti bi imao ulogu kakvu je dobio u Frankfurtu. Kada bi se u rijetkim trenucima našao u sličnoj ulozi, u Milanu ili reprezentaciji, desio bi se bljesak kao u kupu protiv Intera ili na Evropskom protiv Slovenije. Treneri najčešće ne bi imali strpljenja za ovog momka, što zbog jake konkurencije što zbog poznatog imidža njegove nezrelosti. Jovićevo skrhano samopouzdanje se tako ne bi popravljalo. Sjedio bi na klupi i gledao kako igraju Morata, Okafor, Marijano Dijaz, Himenez. Sve pristojni igrači ali on je trebalo da bude bar ravnopravan, ako ne i bolji od njih. 

Luka Jović je od vunderkinda i poređenja sa Radamelom Falkaom brzo došao do kritika da je nedisciplinovan i nezainteresovan za fudbal. Od jednog od najboljih golgetera Bundeslige stigao je do sjedenja na klupi za rezerve ili nerijetko i van protokola. Tome je itekako i sam kumovao. S druge strane, klubovi koji bi ga angažovali, iako su cijenili njegov talenat, nerijetko nisu imali pravi plan za njega. Luka sada samo želi da igra fudbal, i možda će baš Ovijedo i Veljko Paunović da otključaju njegov potencijal. Možda mu tamo ponude okruženje i podršku koju je osjećao u Frankfurtu i ponovo pokaže sve ono što znamo da zna. Možda još nije kasno.