Kao direktna zamjena za Zinedinea Zidanea, Pavel Nedved imao je naizgled nemoguć posao kada ga je u svoje redove doveo Juventus. Činjenica da je preostalih osam sezona igračke karijere proveo u Torinu govori vam sve što trebate znati o tome.

Kad god klub održava otvorene probe, bilo da se radi o sedmogodišnjacima koji počinju igrati ili dvadesetogodišnjacima koji pokušavaju iskoristiti posljednju priliku, izgledi su da barem nekoliko krilnih igrača na terenu ima prirodno ili umjetno plavu kosu.

U teoriji, ovo omogućuje tim igračima da ostanu u sjećanju svih trenera ili skauta, iako je vjerovatno došlo do tačke zasićenja pri čemu su igrači bez plave kose u manjini. Zasluge za to barem malo idu Pavelu Nedvedu.

Nedved je prešao u Seriju A nakon što je Češkoj pomogao da stigne do finala Eura 96, postigavši ​​ključni pogodak protiv Italije u grupnoj fazi.

Ali ako taj gol smatrate jedinim katalizatorom, činite medvjeđu uslugu skautima Bianconera - ili sugerirate da su imali puno sreće.

Ipak, njegov prelazak iz Rima u Torino pet godina kasnije – uz određenu odštetu – možda je imao element slabljenja rivala.

“Nedved je uvijek zabijao protiv nas. Kupit ćemo ga kako bismo mogli riješiti ovaj problem,” bivši direktor Juventusa Luciano Moggi jednom je prilikom rekao o igračevom transferu vrijednom 41 milion eura.

Stigao je u klub koji se nalazio na raskrižju. Bez naslova prvaka od 1998., Juveu je za dlaku izmakao Scudetto 2001., djelomično zbog Nedvedovog gola u pobjedi Lazija od 4-1 sredinom marta, posljednjeg poraza Bianconera u sezoni koja je završila s dva boda zaostatka za prvakom Romom.

Ako se titula tada barem činila blizu, u mislima navijača postala je još dalja kada je Zidane prodan Real Madridu za svjetski rekord u obeštećenju.

U pokušaju da ga zamijeni, Marcello Lippi je zauzeo odbrambenu čvrstinu, možda u pretpostavci da bi preveliki pritisak na izravnu zamjenu za Francuza mogao samo loše završiti.

Iz Parme su stigli Gigi Buffon i Lilian Thuram koji su ubrzo postali legende. Ali Nedved je donio i napadačku kvalitetu na sredini terena i nešto što čak ni Zidane nikada nije mogao ponuditi: lepršave plave lokne.

Lako je umanjiti estetiku u fudbalu, ali Nedvedov kontrast u odnosu na Zidaneovu frizuru svakako je bio upečatljiv.

S vremena na vrijeme, gledanje Juvea činilo se kao da čitate grafički roman, s Alessandrom Del Pierom koji je bio na posteru samo nekoliko koraka udaljen od isklesanog stopera Marka Iuliana, a Antonio Conte predstavljao je kariku koja je nedostajala između njih dvojice.

Među širokim potezima crno-bijele boje, slučajno se dogodio jedan od onih koji se vizuelno istaknuo i izgledom i igrom.

Nedved je zabio samo četiri puta u svojoj prvoj sezoni u Torinu, ali dva od njih – golovi za pobjedu protiv Verone i Piacenze – pomogli su klubu da dođe niotkuda i ugrabi titulu posljednjeg dana.

Tih zadnjih pet utakmica možda je imalo više veze s Buffonom i Thuramom nego plavokosim veznjakom – pet pobjeda u posljednjih pet utakmica bez primljenih golova pričaju svoju priču – ali to se ne bi računalo ništa bez nekoga ko bi donio razliku na drugoj strani.

Za razliku od nekih njegovih suvremenika, nikad nije bilo jedne vrste golova koju biste opisali kao 'Nedvedov gol' - čak i ako su padali dosta češće nakon što mu je taj gol iz Piacence dugoročno priskrbio mjesto u srcima navijača Juvea.

Čini se gotovo reduktivnim definirati ga njegovim golovima kad je bio mnogo više od toga, ali zaista je zabio neke nevjerovatne.

Njegova trostruka prijetnja u vidu upornog obarača, nositelja lopte i fantastičnog napadača učinila ga je savršenim čovjekom za preuzimanje Zidaneove uloge, čak i ako je dubina njegovih sposobnosti ponekad bila umanjena.

Međutim, njegov najpoznatiji pogodak nekako je obojen tugom.

Njegov trk iz dubine i staložena završnica pomoglo je Juveu da kroči jednom nogom u finale Lige prvaka 2003., pošto je italijanska ekipa stigla do 3-1 protiv Real Madrida time nadoknadivši zaostatak od 2-1 u prvoj utakmici s još 20 minuta do kraja.

Za neke je to bio dokaz da bi Juventus nakon Zidanea mogao napredovati, s čovjekom koji je u stanju nadmašiti svog prethodnika. Nedved je te večeri djelovao zapovjednički na Stadio Delle Alpi, ismijavajući Galacticose.

Ali takođe je dobio žuti karton, što ga je isključilo iz finala protiv Milana, utakmice koju će Juve izgubiti na penale.

Može biti primamljivo koristiti odsutnog pojedinca kao žrtvenog jarca nakon poraza, ali učiniti to samo po sebi je priznanje njegove važnosti za tim. A zahvalnost je išla u oba smjera.

Nema jačeg znaka igračeve lojalnosti prema ekipi od odluke da ostane nakon ispadanja.

Kad je Juve degradiran zbog skandala Calciopoli, Nedveda su - poput Buffona i Davida Trezegueta - željeli oni koji su još uvijek bili na vrhu tabele. Ali zašto to raditi kada možete nešto vratiti navijačima koji su bili nedužni u cijeloj aferi. Takav je bio Pavel Nedved.