Poljska u mom srcu: Uspon Ekstraklase

Dok je Džoni Štulić pjevao o Gdanjsku osamdesete, uzavrelim tvornicama i kako se ne šalju dva puta tenkovi na radnike, u Poljskoj se itekako slušala jugoslovenska muzika. O toj popularnosti najbolje govori projekat Yugoton koji je nastao 2001. godine, u kojem su najpoznatiji poljski muzičari prepjevavali najveće pop i rok hitove iz perioda SFRJ, od Idola i Haustora do Bajage i Bijelog Dugmeta.

Danas u Poljsku gledamo kao zemlju sa 20. najvećom ekonomijom na svijetu, koja pored ekonomskog buma doživljava i fudbalski procvat kakav nisu imali skoro četiri decenije. Poljska je uvijek bila fudbalska nacija, ali su dugo čekali na prave evropske uspjehe svojih klubova. Danas kada pogledate utakmicu Ekstraklase, npr. između Krakovije i Pogonja, imate utisak kao da gledate neki od mečeva zapadnoevropskih liga.

Prema UEFA koeficijentima, poljska liga nalazi se na desetom mjestu. Ispred Češke, Grčke, Danske ili Škotske. HNL je na 22. mjestu, Superliga Srbije na tek 30. poziciji, BH Premijer liga pet mjesta niže, dok Crnu Goru od dna liste dijele samo Vels i San Marino. Štaviše, Poljaci su u usponu i ove godine su prvi put imali dva predstavnika u kvalifikacijama za Ligu šampiona, uz jednog u Ligi Evrope i dva u Konferencijskog ligi.

Upravo najviše zahvaljujući ovoj posljednje pomenutoj, poljski klupski fudbal se popeo na evropskoj listi. Otkako je pokrenuta Liga konferencija, samo u njenom prvom izdanju Poljska nije imala predstavnike u grupnoj, kasnije ligaškoj fazi. Prošle sezone su čak četiri kluba iz ove zemlje (Leh, Legija, Rakov i Jagjelonija) igrali u ligaškoj fazi ovog takmičenja, više od svih evropskih zemalja.

Štaviše, njihova učešća bila su daleko od turizma. Leh iz Poznanja je 2023. stigao do četvrtfinala, a dvije godine kasnije su tamo bila čak dva predstavnika – Legija i Jagjelonija. Leh i Rakov su prošle sezone zaustavljeni u osmini finala, što je opet donijelo Poljskoj mnogo više bodova za nacionalni koeficijent nego što su svojim zemljama donijeli belgijski, holandski ili turski klubovi.

Poređenja radi, uzmimo Superligu Srbije, koja je prošle sezone sakupila 5,750 bodova, godinu prije tek 3,725 a u sezoni 23/24 očajnih 1,400. Poljaci su u sezoni 25/26 osvojili čak 15,750, sezonu prije toga 11,750, a dok su srpski klubovi jedva skrpili 1,400, poljski su nakupili 6,875. Ne treba zaboraviti da je ne tako davno Srbija bila na 11. mjestu po UEFA koeficijentima, ali se brzo survala na toj listi jer njeni klubovi uglavnom nisu iskoristili direktne plasmane u evropska takmičenja.

Međutim, poljska liga je mnogo drugačija i od srpske i od mnogih drugih evropskih liga. Za razliku od većine drugih zemalja, u Poljskoj nema dominantnog kluba ili nekog uskog kruga koji se smjenjuju na vrhu. U posljednjih deset godina, čak pet različitih klubova su osvajali titule domaćeg šampiona. Leh i Legija, kao dva najpopularnija kluba u zemlji, bili su prvaci u tom periodu, ali titule su odlazile i u manje gradove kao što su Bjalistok, Čenstohova ili Gljivice.

Zaglebje, klub iz Lubina, gradića od svega 70 hiljada ljudi (što znači da nije ni u 50 najvećih gradova u Poljskoj), ima dvije titule šampiona. S druge strane, Lođ, treći grad po veličini, ima dva kluba (Viđev i LKS) koji su zajedno tom gradu donijeli šest pehara prvaka.

Prošle sezone je bio vrhunac izjednačenosti u poljskom šampionatu. Osam kola prije kraja, Motor iz Lublina je bio na sedmom mjestu, sedam bodova udaljen od vodećeg Leha i sedam od zone ispadanja. Samo pet bodova je na kraju dijelilo šampionski Leh od četvrtoplasiranog Rakova. Legija iz Varšave, klub sa najviše trofeja prvaka zemlje (15), dugo se borila za opstanak, sezonu nakon osvajanja Kupa.

Izjednačenost, posebno u proteklih desetak godina, rezultat je snažne injekcije velikih sponzora. Klubovi su u privatnom vlasništvu, a sponzori uglavnom stoje iza klubova na lokalpatriotskoj bazi. Tako Rakov vodi Mihal Švjerčevski, milijarder i vlasnik računarskog konglomerata X-kom sa sjedištem u Čenstohovi. Bogati biznismen Vojćeh Stržavkovski iz Bjalistoka sponzor je Jagjelonije, kluba iz njegovog grada.

Snažan lokalpatriotizam pogonsko je gorivo i punih tribina na utakmicama domaćeg prvenstva. Po riječima Pšemislava Šjemenjaka, poljskog sportskog novinara, u Poljskoj se navija isključivo za klub iz svog grada. Tako se u Plocku, gradu koji se nalazi negdje između daleko većih Varšave i Lođa, navija samo za Vislu iz Plocka, a klubovi iz okolnih gradova doživljavaju se kao ljuti rivali.

Poljski klubovi i reprezentacija su imali sjajne rezultate sedamdesetih, te početkom osamdesetih. Poljska je igrala dva polufinala Svjetskih prvenstava (1974, 1982), Legija je 1970. igrala polufinale Kupa šampiona, a Gornjik Zabrže je iste godine bio finalista Kupa pobjednika kupova. Viđev iz Lođa je ponovio Legijin uspjeh 1983. godine.

Poljski se fudbal dugo tražio nakon toga, ali je očigledno pronađena uspješna formula. Prosječna gledanost utakmica poljske lige je prošle sezone za hiljadu bila veća nego prethodne i nikad nije bila gledanija u proteklih 30 godina. Model je jasan: infrastruktura, medijska podrška, finansijska stabilnost, razvijanje talenata, pametno prodavanje i redovno igranje evropskih takmičenja. Predsjednik Ekstraklase, Marcin Amunicki, otkrio je jednom prilikom gdje je ustvari bio početak ovog uspona.

„Počelo je osnivanjem Ekstraklase kao profesionalnog tijela, ali pravi uspon došao je zahvaljujući organizaciji Evropskog prvenstva 2012. godine (zajedno s Ukrajinom). Nakon Eura, ostalo nam je 25 novih modernih stadiona. Od milion i po gledalaca godišnje, došli smo do četiri miliona ljudi na tribinama,“ kaže Amunicki.

Ekstraklasa nema pravila za maksimalan broj stranaca niti za obavezan broj mladih igrača na terenu. Postoji samo finansijsko nagrađivanje za klubove koji daju najviše prilika domaćim mladim igračima. Sa sve više ulaganja, iz lige i klupskih akademija izlaze sve bolji igrači. Nedavni primjer je Oskar Pjetuševski koji je prošlog ljeta iz Jagjelonije otišao u Porto, gdje je odigrao pristojnu prvu sezonu. Nije išao na pozajmice niti je grijao klupu, kako to često biva sa igračima iz Srbije.

Poljski klubovi se doduše još uvijek muče da uđu u Ligu šampiona. Prošle sezone je Leha izbacila Crvena zvezda, i poljski analitičari su isticali kolika je razlika u klasi između dvije ekipe. Ove godine je tim iz Poznanja neočekivano ispao od danskog Arhusa na penale. Gornjik je zaustavljen od favorizovanog Fenerbahčea sa tijesnih 0:1 u ukupnom skoru.

Ipak, oni vjeruju u postepen uspon radi eventualno dugotrajnog i kvalitetnog učešća u Ligi šampiona. Leh i Gornjik će tako, zajedno sa Jagjelonijom, tražiti put do ligaške faze Lige Evrope, dok su Rakov i GKS Katovice učesnici kvalifikacija za Ligu konferencija. Cilj je opet da nekoliko timova igra bilo koje evropsko takmičenje i osvoje što više bodova za nacionalni koeficijent.

Na pitanje šta bi mogli klubovi i lige iz zemalja našeg regiona da urade po ugledu na Poljsku, Šjemenjako kaže da su poljski klubovi prvo ojačali van terena, medijski i organizaciono, te da bi za početak medijska pažnja trebalo da se posveti i drugim klubovima, a ne samo, kao u Srbiji, Zvezdi i Partizanu. Možda ne bi bilo loše, da kao što su u Poljskoj pravili Yugoton, i na ovim prostorima se krene sa projektima po uzoru na njih. Poljska može biti pravi primjer, ona ipak nije nikad dala kvislinga.