Šta je Mundijal ako nije za sve

Ako je Svjetsko prvenstvo išta više od rasporeda, stadiona i televizijskih termina, onda je to ideja. Ideja da fudbal, makar na tih mjesec dana, briše pasoše, vize i granice koje inače određuju ko smije da sanja, a ko da gleda sa strane. Zato je svaka priča o Mundijalu, još od prvog zvižduka 1930, nosila u sebi i nešto veće od igre: osjećanje univerzalnosti.

Upravo zato ove zabrane putovanja ne djeluju kao tehnička mjera, već kao direktan udar na smisao takmičenja koje FIFA voli da opisuje kao “globalni festival fudbala”.

Formalno, sve je uredno zapakovano. Proklamacije, procenti prekoračenja boravka, statistike o vizama, bezbjednosni narativi.

U praksi, poruka je brutalno jednostavna: reprezentacije Senegala i Obale Slonovače su dobrodošle, njihovi igrači mogu da trče, znoje se i budu dio spektakla, ali ljudi koji su ih nosili kroz kvalifikacije, koji su punili stadione u Dakaru i Abidžanu, ostaju ispred vrata.

To je ta linija cinizma koja bode oči. Fudbal je dobar dok proizvodi sadržaj, emociju i tržišnu vrijednost, ali kada treba da se suoči sa realnim svijetom i njegovim nejednakostima, vrlo brzo se povlači u fraze.

Izuzeci za igrače i stručne štabove nisu gest velikodušnosti, već minimum da turnir uopšte može da se održi. Navijači, u toj računici, postaju kolateral.

A navijači nisu dekor. Oni su suština. Mundijal bez njih nije Svjetsko prvenstvo, već sterilni međunarodni turnir. Slike iz Južne Afrike, Brazila, Rusije, Katara ili Njemačke nijesu zapamćene samo po golovima, već po bojama, pjesmama, zastavama, haosu ispred stadiona i miješanju kultura. Bez toga, ostaje samo televizijska produkcija.

Izgubičemo momente gdje navijači Senegala i Japana pjevaju zajedno uvodnu špicu One Pieace-a, kultne anime.

Posebno je problematičan kontekst u kojem se sve ovo dešava.

Svjetsko prvenstvo 2026. igra se u tri države, na tri politička i društvena sistema, ali sa jednim dominantnim domaćinom. Sjedinjene Američke Države ne ulaze u ovaj projekat kao neutralni prostor igre, već kao država koja jasno poručuje da će njena unutrašnja politika imati prednost nad univerzalnim principima takmičenja. I to je presedan koji FIFA, htjela to ili ne, prihvata.

Jer FIFA voli da se poziva na ideju da “nema Mundijala bez pristupa za sve”, ali u praksi vrlo rijetko ide do kraja kada se ti principi sudare sa moćnim državama. Nagrade, ceremonije, diplomatski osmijesi i priče o fudbalu koji ujedinjuje svijet zvuče šuplje onog trenutka kada postane jasno da se ujedinjenje odnosi samo na one sa “pravim” pasošem.

Ironija je u tome što se sve ovo dešava baš u eri u kojoj FIFA pokušava da proširi turnir, da uključi više reprezentacija, više tržišta, više “globalnog juga”. Na papiru, Mundijal nikada nije bio inkluzivniji. U stvarnosti, barijere se samo sele sa terena na aerodrome i ambasade.

Možda će navijači Senegala makar do Toronta. Možda će se pronaći rupe u sistemu, izuzeci, improvizacije. Ali suština ostaje ista: Svjetsko prvenstvo se prvi put tako otvoreno lomi između onoga što tvrdi da jeste i onoga što politička realnost dozvoljava da bude.

A to je opasan lom. Jer kada Mundijal prestane da bude mjesto susreta običnih ljudi, kada postane turnir u kojem su neki dobrodošli, a drugi tolerisani samo kao statisti iz daljine, onda fudbal gubi ono posljednje zbog čega još uvijek ima snagu da se nazove globalnim jezikom.

Možda će 2026. donijeti vrhunske utakmice, spektakularne golove i nove heroje. Ali će izostati nešto što se ne može nadoknaditi ni VAR-om, ni proširenim formatom, ni marketinškim sloganima: osjećaj da je svijet, makar na trenutak, stvarno stao na istu tribinu.