Virtuelni fudbal vrijedi 50 milijardi, Infantino je izgubio glavu za duplo manje

Prvo da kažem: bio sam i ostao fan PES-a, zapravo Winning Elevena prije toga, a još ranije ISS-a, za kojim i dan-danas pustim mušku suzu otkako je Konami krenuo putem eFootballa, koji mi nikada nije legao. Mada kažu da verzija za 2026. vrijedi pažnje (probaće se).

Kada je Konamijeva platforma postala to što je postala, morao sam da se prešaltam na ta četiri slova koja nikako nijesam volio: FIFA.

Vremenom sam postao fan igre, uredno kupujem svaku čim izađe i, kada se nađe vremena, i dalje mi je omiljena razbibriga sa društvom. Stara škola, dođeš kod mene, upalimo, igramo. Dinosaurus sam, ali mi onlajn nikada nije bio toliki gušt kada je fudbal u pitanju.

Kompanija Electronic Arts, ono čuveno "EA Sports, it's in the game", prije tri godine izgubila je sa omota naziv FIFA i prešla na nemaštoviti EA FC. Naravno, među plebsom je to i dalje bila i ostala FIFA: "Kad će nova FIFA?", "Hoćemo noćas FIFU?"

FIFA je i tada bila ubijeđena da posjeduje magiju sopstvenog imena, dok su u EA ipak vjerovali u svoju igru.

Ovi drugi bili su u pravu. Sve dok polažu prava na licence klubova, imaju kodove, servere i nekoliko stotina miliona korisnika, baš ih briga kako se proizvod zove.

Dakle, kuća je preživjela, zadržala publiku, povećavala tržište i u međuvremenu nas navikla da kupujemo i svaku najmanju promjenu gejmpleja. Imam drugove pesoholičare koji i danas odbijaju FIFU jer ne znaju da igraju odbranu.

Kompanija Electronic Arts danas je zvanično prodata za nevjerovatnih 50 milijardi eura. Saudijski državni investicioni fond PIF, isti onaj koji je vlasnik Njukasla, postao je većinski vlasnik kompanije kroz konzorcijum u kojem su i Silver Lejk i Afiniti Partners Džareda Kušnera, poznatijeg, naravno, i kao zet američkog predsjednika Donalda Trampa.

PIF je na kraju dobio 93 odsto kompanije, a cijeli posao instant je postao najveće preuzimanje finansirano zaduživanjem u istoriji. I to, da ponovimo, za kompaniju koja proizvodi video-igre.

"Ubiće nas tehnologija", da citiram kolegu Danila Petrovića.

Cio koncept video-igara značajno se promijenio. Nekada je to bio gotov proizvod, CD upakovan u kutiju, koji, kada ga dobijete, znači da ste završili posao do naredne godine. Sada više ne kupujete igru, nego pravo da u njoj ponovo kupujete.

Saudijci nijesu dali skoro 50 milijardi eura zato što su nostalgični za Ronaldom iz FIFA 98, niti zato što žele da poprave kretanje golmana kod udarca sa 25 metara. Kupili su jedan od najvećih ulaza u globalnu industriju zabave, sporta i pažnje mladih ljudi. Uzeli su Battlefield, The Sims, Madden i Apex Legends, ali prije svega EA Sports FC, proizvod koji fudbal ne prati, nego ga, za veliki dio mlađe publike, objašnjava.

Danas djeca upoznaju fudbalere preko specijalnih kartica koje otvaraju u igri i tu imamo anomaliju: znaju koliko je, recimo, neki igrač brz, ali ne znaju gdje trenutno igra. I tu dolazimo do suštine. EA ne prodaje samo fudbalsku igru, već proizvodi jezik kojim nova generacija razgovara o fudbalu. A ta budućnost procijenjena je na skoro 50 milijardi eura.

Ovo ipak nije tekst samo o prodaji jedne kompanije, ma koliko sama prodaja bila velika vijest. Sve se nekako spaja i sa gorućom pričom prave FIFA-e, svjetskog fudbala i Đanija Infantina.

Švajcarac je prije desetak dana pokušao da ubijedi kompletan fudbalski svijet da je pravo vrijeme da FIFA napravi novu komercijalnu kompaniju, koju je procijenio na 17 milijardi eura, i da njen dio ponudi privatnim investitorima.

FIFA Forward Enterprise trebalo je da preuzme komercijalne i organizacione poslove najvećih FIFA takmičenja, uključujući Svjetsko prvenstvo. Tada je krenula pobuna, najprije UEFA, a potom i ostalih organizacija, pa je plan doživio pravi fijasko.

Interesantno je da se kao vodeći investitor FIFA Forward Enterprisea pominjao Trajv Eternal, kompanija koju vodi Džošua Kušner, mlađi brat Džareda Kušnera.

Dakle, jedan brat kupuje kuću koja je napravila virtuelnu "FIFU", a drugi je trebalo da uđe u kompaniju kojoj bi FIFA povjerila komercijalna prava na stvarni fudbal.

Mlađi brat trebalo je da dobije dio nove firme u koju bi Infantino sklonio Svjetsko prvenstvo, televizijska prava, sponzore i sve ono zbog čega FIFA uopšte vrijedi toliko koliko vrijedi.

Fudbal, i stvarni i virtuelni, postao bi "porodični posao", samo bez prave porodične firme.

Teško je pronaći bolju sliku fudbala 2026. godine od činjenice da su se dva brata iz porodice povezane sa Trampovom administracijom pojavila na oba kraja priče. Čak bi i Roman Roj iz sjajnog "Successiona" kazao da je priča "malo previše očigledna".

Kada se stvar onako narodski nacrta, ispada da je Infantino stavio glavu na panj za manje novca nego što vrijedi kompanija koja pravi virtuelni fudbal. I to dosta manje.

Naravno, s jedne strane, EA može da se proda. To je, na kraju krajeva, privatna kompanija, ima svoje vlasnike i, dok možemo da se mrštimo zbog preuzimanja od Saudijaca, uticaja državnog fonda, pitanja ljudskih prava i onog neizbježnog sportskog pranja imidža, tu ništa sporno ne postoji.

Infantino se previše uživio u ulogu "država, to sam ja" i mislio da su fudbal i Svjetsko prvenstvo njegova privatna stvar, u kojoj "on zna šta je najbolje".

Još veći problem je u ideji da se ono što pripada fudbalu može zapakovati, procijeniti, podijeliti na djelove i ponuditi investitoru, čiji će prvi i jedini posao biti da iz tih udjela izvuče više nego što je u njih stavio.

Upliv privatnog kapitala u poslove oko Mundijala čista je procjena da se ne "muze" dovoljno od TV prava, sponzora i digitalnog sadržaja, ovoga pogotovo, pa bi pokušali da sve to sjutra skuplje naplate. Dakle, ne, nema tu nekog ulaganja iz ljubavi prema fudbalu, već prema onome što je fudbal već poodavno: čisti biznis.

To i jeste glavni razlog za skandal oko Đanija, jer je, kao čovjek koji vodi svjetski fudbal, odjednom počeo da se ponaša kao investicioni bankar, a saveze, njih 211, kojima je trebalo da polaže račune, tretirao je kao publiku kojoj će sve to prezentovati tek kada je posao već sklopljen.

FIFA je plan povukla tek kada je postalo jasno da je otpor dovoljno veliki da ugrozi Infantinovu vlast. UEFA je zaprijetila pravnim koracima, pojedini savezi počeli su da povlače podršku, a predsjednik FIFA našao se usred najveće političke krize svog mandata, manje od godinu dana pred izbore 2027. godine.

I tu priča postaje gotovo savršena.

Kompanija koja je izgubila ime FIFA nastavila je da pravi fudbalsku igru, zadržala kupce i na kraju bila prodata za skoro 50 milijardi eura.

FIFA je izgubila razum zbog kompanije procijenjene na manje od polovine tog iznosa.

EA je dokazala da joj ta četiri slova nijesu bila potrebna da bi vrijedjela milijarde.

Infantino se sada vjerovatno pita šta mu je sve to trebalo, jer je prije 20 dana djelovao kao čovjek koji će bez previše pompe dobiti novi mandat kao jedini kandidat. Sada je na tankom ledu.

Meni lično, priznajem, ništa od ovoga neće promijeniti te slobodne trenutke, kojih je sve manje: i dalje ću upaliti konzolu, pozvati par drugova, čekajući da mi sin napuni dovoljno godina da i sam krene da igra, i prepustiti se onoj staroj, gotovo djetinjoj radosti koja nema nikakve veze sa tim ko sjedi u upravnom odboru čega i koliko nula stoji iza te cifre od 50 milijardi.

Ali negdje ispod te ravnodušnosti krije se i tiha gorčina, ona ista koju osjetim kad pomislim na ISS i na CD koji se nekad kupovao kao gotov proizvod, a danas se prodaje kao ulaznica za beskrajno dokupljivanje i iz godine u godinu sve je skuplja.

Igra koju volim odavno je prestala da bude samo igra, baš kao što je i fudbal na travi odavno prestao da bude samo sport. Oba su, u međuvremenu, postala jezik kojim govori novac, a Infantino je, mislio da ga zna bolje od drugih, možda jer je na kraju krajeva samo Švajcarac. Samo je zaboravio jednu sitnicu: on nije vlasnik fudbala, on je samo trenutno njegov čuvar. A čuvari, kada zaborave razliku, obično prvi padnu.