Strpljen-spašen: Primjer Hajduka i Garsije

„Strpljenje je gorko, ali su mu plodovi slatki.“ Čuvenu Aristotelovu izreku čini se treba često ponavljati, pogotovo na ovim prostorima gdje se lako odlazi u ekstreme. Nedostatak strpljenja vrlo lako preraste u frustraciju i svaka greška se doživljava fatalnom. Taj se talas lako prelije sa tribina u hodnike prostorija kluba ili saveza i nerijetko se teško oduprijeti populističkim mjerama čak iako ih čelnici lično i ne zastupaju.

Strpljenja, da se razumijemo, nema previše ni u drugim dijelovima svijeta ni u mnogo fudbalski jačim ligama i bogatijim zemljama. Ali dok se u engleskoj Premijer ligi ili španskoj Primeri oštri rezovi i nagli potezi mogu opravdati uloženim sredstvima i opravdano velikim očekivanjima, u našim krajevima je to uglavnom posljedica kratkog fitilja ili rada koji nije planski na duže staze, već isključivo danas za sutra.

Jirgen Klop je na konferenciji za medije pred utakmicu Njemačke i Srbije sjajno secirao balkanski mentalitet, iako se ogradio da ne zna mnogo o stanju u srpskom fudbalu: „Znam da ste emotivni. Emotivni ljudi brzo presuđuju, a prebrze odluke ne pomažu razvoju. Talenat je tu, ali igrači vam odlaze prerano.“

Albert Rijera je Crvenu zvezdu preuzeo prije ravno dva mjeseca. Odavno se u domaćoj javnosti govori kako bi, kada je struka u pitanju, trebalo okrenuti pogled ka Španiji, zemlji evropskih i svjetskih prvaka, iz koje kao na traci izlaze ne samo talentovani fudbaleri već i brojni perspektivni stručnjaci modernih shvatanja. Rijera se savršeno uklapa u taj profil, sa iskustvom iz Bundeslige ali i dobrim poznavanjem našeg regiona.

Highlights | FC Lugano - FK Crvena Zvezda / UEFA Conference League / Phase League Watch on YouTube

Dva mjeseca kasnije, Zvezda i Rijera iza sebe imaju sramotnu noć u Plzenju i razočaravajući pad u završnici meča u Luganu (2:3). Mediji i društvene mreže seciraju svaku odluku i svaku izjavu španskog trenera, gdje mnogi i ne kriju da im se ne dopada njegov rad. Dodatnu buru je digla disciplinska kazna nesumnjivo najvoljenijem fudbaleru „crveno-belih“ u proteklih deset godina, ako ne i više, Aleksandru Kataiju, te „čistka“ u stručnom štabu.

Iako i Rijera i ljudi iz kluba, odnosno prije svega Zvezdan Terzić, govore da je u pitanju proces koji će da traje, da je neophodno strpljenje jer će plodovi da budu slatki, nervoza i frustracija su tu i biće vjerovatno dok ti plodovi ne stignu. Ili dok Rijera ne ode. Španac nema iza sebe ono što je trenerski imao Vladan Milojević ili igrački Dejan Stanković da bi mu se bespogovorno vjerovalo. A o tome koliko se vjeruje riječima Zvezdana Terzića da i ne govorimo.

Dok sve to traje, možda nije loše da pogledamo jedan sličan primjer iz regiona. Primjer je to koji možda neće najbolje da legne navijačima Crvene zvezde jer se radi o njihovom starom mrskom rivalu iz Dalmacije, ali je nešto što bi moglo da posluži kao dokaz da povjerenje i strpljenje daju rezultate.

U julu mjesecu, Poljud je zvižducima dočekivao i ispraćao Gonzala Garsiju. Slabi rezultati i promjenjiva igra u proljetnom dijelu prošle sezone, porazi od Dinama i konačno „klupiranje“ navijačkog božanstva Marka Livaje doveli su do gotovo nepodnošljive atmosfere. Svaka greška se uvećavala lupom, svaki kiks se doživljavao katastrofično, i kako to obično biva u Splitu vrlo često, sve češće se čulo da i Garsija i uprava treba da „idu ća“.

Tri mjeseca kasnije, Hajduk je prvo za vikend zasluženo savladao zagrebački Dinamo a potom u četvrtak srušio i favorizovani Ajaks (2:1) u prvom kolu Lige konferencija. Garsija je vratio Hajduk u neko evropsko takmičenje nakon dugih 16 godina, a sada je, makar na neko vrijeme, preuzeo i čelo hrvatskog prvenstva.

Ono što je najbitnije, Garsija je to uradio bez da je pedlja odstupio od svojih taktičkih, tehničkih pa i ljudskih principa. U toksičnim okolnostima kakve samo Split vjerovatno može da proizvede, tamo gdje su mnogi drugi, sa većim pedigreom (igračkim, trenerskim ili hajdukovskim) pristajali na kompromise, odustajali ili sagorjeli.

Gonzalo Manuel Garsija je ustvari rođenjem Urugvajac koji se sa 13 godina preselio u Španiju, tačnije Galiciju, odakle su mu se djedovi i bake svojevremeno odselili u Južnu Ameriku. U rodnom Montevideu poznat kao Španac, u Španiji su ga prozvali Rekoba. Od malih nogu je navikao da se prilagođava okolnostima i mijenja sredine. Kao fudbaler ponikao je u madridskom Realu, a potom promijenio brojne klubove u Španiji, Holandiji, Kipru i Izraelu.

Kao trener je pažnju privukao u Istri. Klub iz Pule je 2018. preuzela grupacija Baskonija-Alaves sa planom stabilizacije rada kluba i uklapanja u strukturu grupacije u sportskom i finansijskom smislu. Konglomerat iz Vitorije je fokus stavio na razvoj mladih igrača i u sklopu toga u Istru 1961 dovodio španske stručnjake. Garsija je 2021. došao na klupu „žuto-zelenih“ i u narednih par sezona napravio tim koji je od autsajdera postao vrlo neugodan rival najvećim hrvatskim klubovima.

Hajduk - Ajax 2:1 | UEFA Conference League (1. kolo) | 15. oktobar 2026. Watch on YouTube

Garsija je dugo bio velika želja Hajduka a očekivanja su instantno bila ogromna. Klub je naznačio da je u pitanju dugoročan projekat i time što mu je ponudio ugovor do ljeta 2028. godine. Zamišljeno je da Španac iz Montevidea bude predvodnik novog talasa i izgradi tim i igru za budućnost. Poljud je međutim sažvakao i mnogo veće projekte, a preko dvije decenije bez titule i deceniju i po bez ikakvog evropskog uspjeha stvorilo je velike frustracije i atmosferu velike nestrpljivosti u Splitu.

Fudbal koji gaji Garsija počiva na agresivnosti bez lopte i kretanjima sa loptom koja omogućavaju povezanost linija. Ideja je da igrači izgledaju kao da su stalno blizu jedni drugih, čime djeluju moćnije u napadu a presing na loptu biva snažniji i organizovaniji. Insistiranje na tim principima igre i povjerenje mladim igračima su definicija Garsijinog sistema.

Sistem je međutim pretrpio brojne udarce. U četiri derbija protiv Dinama, Hajduk je prošle sezone osvojio tek jedan jedini bod. Sezonu su završili bez trofeja, a na tabeli HNL ostali su čak 18 bodova iza zagrebačkih „modrih“ iako su u januaru bili na samo bod udaljenosti. U kvalifikacijama za Ligu Evrope, doživjeli su debakl na gostovanju Pafosu (0:4), nakon pobjede u Splitu.

Tu je bio i nesporazum sa Marko Livajom, što publici nije nikako leglo. Livaja je moderna legenda ovog kluba i ikona Torcide, čovjek koji je na svojim leđima vukao Hajduk otkako se vratio prije pet godina. Ipak, Garsija ga je sve više vidio kao teret ekipi koja se previše oslanjala na njega i od prve opcije je postao igrač promjene sa klupe. Navijači su Garsiju obasipali zvižducima ali ovaj je izdržao.

Garsija je ostao doslijedan, vjerovao je u način kako njegova ekipa treba da igra i kako može da pobjeđuje. Uprava Hajduka je stala iza njega, igrači su sve više usvajali mehanizme koje im je trener instalirao, i rezultati su počeli da dolaze. Prvo je pao poljski Rakov u borbi za plasman u Ligu Konferencija, potom je napokon savladan Dinamo a onda je nadigran i Ajaks. Poljud, koji je u julu ječao od zvižduka, sada pozdravlja svoje ljubimce ovacijama.

„Bilo je važno da se Ajaksovi igrači nikad ne osjećaju ugodno s loptom“, izjavio je trener Hajduka nakon pobjede nad Ajaksom. „Mislim da je tajna presinga u tome da igrači budu uvjereni u ono šta rade. To je stvar i mentalne prirode. Kada vidite napadače kako se bore, onda i ostatak ekipe radi isto. Ponosan sam kako su nam se napadači branili, a odbrambeni igrači napadali. Idealna kombinacija, ovo je fudbal koji želim da vidim.“

Postoji jedan mim koji odavno kruži internetom u kojem se na nekoj mapi ili dijagramu vremenskog toka obilježi tačna pozicija unutar mnogo većeg, nerijetko i apsurdnog sistema ili perioda. I na toj poziciji piše: „You are here“. Poredeći Garsijin rad u Hajduku i Rijerin u Zvezdi, moglo bi se reći da se „crveno-beli“ trenutno nalaze tamo gdje se su „bili“ nalazili prije bar pola godine.

Da ne bude zabune, pozicije ova dva kluba su različite. Dok je Crvena zvezda neprikosnovena u Superligi Srbije, Hajduk čeka da podigne pehar HNL-a preko 20 godina. Ali i jedni i drugi su izabrali da se u određenom trenutku okrenu španskom modelu, da istrpe „dječije bolesti“ zarad višeg cilja. Gorko strpljenje daje slatke plodove.

Igra Zvezde u velikoj mjeri utakmice sa Luganom pokazuje pozitivne trendove u agresivnosti presinga, dijagonalnim kretnjama, smirenosti na lopti i pametnim odlukama. Sve to je prokockano u posljednjih deset minuta, zašto ne reći, i nekim Rijerinim odlukama. Ali ko ne vidi šumu od drveta, a ljudi u Zvezdi bi morali da vide, napravio bi veliku grešku da sječe i ponovo kreće od nule.

Garsiji su na terenu protiv Ajaksa bili Silić, Hrgović, Sotiček, Šutalo, Fajad. Rijeri protiv Lugana Gudelj, Gaštarov, Kostov, kasnije i Balov, Strika i Bađo. Niko od njih nema više od 22 godine. Afirmacija i razvoj mladih igrača prate hrabrost taktičkih i mentalitetskih promjena koje ovi treneri dovode. Ali tim tektonskim promjenama potrebno je vrijeme.

Pobjede nad Dinamom i Ajaksom su Garsiji dale potvrdu njegovog rada i datog povjerenja. Hajduk je oba protivnika nadigrao jer je bio bolji, a to je ono što se dugo čekalo na Poljudu. Na Marakani su još svježi utisci nekih evropskih uspjeha iz Milojevićevog perioda, ali već neko vrijeme Zvezda nije izgledala konkurentno na evropskoj sceni. Lugano, uprkos porazu, izgledao je kao korak naprijed na tom planu. Zato Albertu Rijeri treba dati povjerenje da izgura sa svojim principima, onako kako je to uspio Gonzalo Garsija.