Jedna era, bez obzira na to koliko bila uspješna, mora imati svoj kraj. Kada je Diego Simeone preuzeo Atletico Madrid u decembru 2011. godine, klub je bio daleko od evropske elite. Njegov dolazak donio je revoluciju: defanzivnu čvrstinu, nepokolebljivu disciplinu i mentalitet opsade koji je od Atletica napravio pravu noćnu moru za protivnike. Simeone je donio La Ligu, dvije titule u Ligi Evrope i dva puta stigao do finala Lige prvaka. No, danas, trinaest godina kasnije, jasno je da je ovaj ciklus došao do svog prirodnog kraja.

Simeone protiv vremena

U modernom fudbalu, rijetki treneri opstaju više od pet godina u jednom klubu. Simeone je postao izuzetak, zahvaljujući nevjerovatnoj sposobnosti da iz svojih ekipa izvuče maksimum. Ipak, protekle sezone su pokazale da Atletico više nije taj zastrašujući tim. Klub je i dalje konkurentan u La Ligi i Ligi prvaka, ali su standardi pali. U nekim utakmicama, posebno protiv najboljih timova, ekipa djeluje istrošeno – kao da igra po inerciji, bez stvarne vjere u ono što ih je nekada činilo nepobjedivima.

Njegov stil igre, koji se oslanja na disciplinovanu defanzivu i kontranapade, nekada je bio revolucionaran. Danas, s obzirom na evoluciju modernog fudbala, djeluje kao relikt prošlog vremena. U eri u kojoj Guardiola, Klopp i Ancelotti kreiraju dinamične, napadački orijentisane ekipe, Simeoneova filozofija izgleda ograničavajuće. U ključnoj utakmici osmine finala Lige prvaka protiv Intera, Atletico je djelovao kao tim koji se bori s vlastitim identitetom – negdje između onoga što je bio i onoga što pokušava postati. Nije zato začuđujuće što ih je Real Madrid po ko zna koji put izbacio iz Lige prvaka.

Promjena je nužna

Jedan od ključnih pokazatelja kraja jedne ere je kad trener više ne može izvući najbolje iz svojih igrača. Još prije pet godina, Simeone je znao uzeti prosječne fudbalere i učiniti ih herojima. Danas, uz izuzetke kao što su Griezmann i Oblak, Atletico nema igrača koji se zaista razvijaju pod njegovim vodstvom. Joao Felix, nekada smatran budućim nosiocem ekipe, nije uspio pronaći svoje mjesto u Simeoneovom sistemu. Rodrigo De Paul je sjajan u dresu Argentine, ali u Atleticu rijetko igra na istom nivou. Nije slučajnost da se sve više talentovanih igrača muči pod njegovim vodstvom.

Uz to, Atletico se posljednjih godina sve teže nosi s ključnim utakmicama. Klub koji je nekada bio oličenje borbenosti sada često djeluje nemoćno protiv rivala kao što su Real Madrid i Barcelona. Nedavna eliminacija iz Kupa kralja od strane Athletic Bilbaa i nesigurni nastupi u ligi samo potvrđuju da se nešto mora promijeniti.

Klub iznad čovjeka

Diego Simeone nije samo trener Atletico Madrida – on je njegov simbol. Cholova strast, energija i harizma stvorili su kulturu koja je postala zaštitni znak kluba. Ipak, niti jedan trener, ma koliko bio legendaran, ne smije postati veći od samog kluba. Ferguson je znao kada treba otići iz Manchester Uniteda, Zidane je napustio Real Madrid u trenutku kada je osjetio da više ne može donijeti promjenu. Simeone mora učiniti isto.

Atletico ne smije postati klub zarobljen u prošlosti. Promjena trenera ne znači negiranje svega što je Simeone izgradio, već prepoznavanje da je vrijeme za novo poglavlje. Klub ima infrastrukturu, bazu navijača i finansijsku stabilnost da privuče vrhunskog trenera koji će donijeti novu ideju, moderniji pristup i svježinu koja nedostaje.

Kraj jedne priče

Ne postoji sumnja da će Diego Simeone zauvijek ostati jedna od najvećih figura u historiji Atletica. Njegova ostavština je neosporna – podigao je klub s margina evropskog fudbala do statusa stalnog učesnika završnih faza Lige prvaka. No, fudbal ne oprašta stagnaciju. Atletico ne može sebi dozvoliti luksuz da postane klub koji živi na staroj slavi. Vrijeme je da Simeone i Atletico krenu odvojenim putevima – dok su još uvijek dovoljno jaki da to učine dostojanstveno.