Atina 1995. upisana je zlatnim slovima u istoriju i urezana u moja prva pamćenja. Gledajući kako „naši“ u bijelim dresovima pobjeđuju rivale u blještavo-zelenim dresovima i kako se penju na postolje donijelo je prve boje u moje djetinjstvo i zauvijek me vezalo za košarku i reprezentaciju. Svaki put pred neko Evropsko ili Svjetsko prvenstvo, budi se taj osjećaj iščekivanja i radosti kad turnir počne. I onda je sve podređeno tome, sve drugo može da čeka.

Ponovo smo u tom periodu naših života jer ovih dana kreće Evropsko prvenstvo koje će organizovati četiri zemlje – Letonija, Poljska, Finska i Kipar. Kao apsolutni favorit gotovo na svim medijima ističe se reprezentacija Srbije, aktuelni svjetski vicešampion i bronzani tim sa Olimpijskih igara, na čelu sa najboljim košarkašem današnjice Nikolom Jokićem i legendarnim selektorom Svetislavom Pešićem. Očekuje se dominacija, barem do borbe za medalje, a navijači maštaju o dugo čekanom zlatu. U ime početka predstojećeg EP, evo malog podsjećanja na jednu dominaciju „plavog“ tima i, za sada, posljednje evropsko zlato.

Nakon žetve medalja u drugoj polovini devedesetih, na Olimpijskim igrama 2000. SR Jugoslavija je završila kao šesta nakon što ju je u grupi iznenadila Kanada predvođena Stivom Nešom a potom u četvrtfinalu zaustavila Litvanija. Pred taj turnir su se iz reprezentativnog dresa već povukli Saša Đorđević I Vlade Divac, a loš rezultat u Sidneju donio je još velikih promjena. Željko Obradović je napustio kormilo državnog tima a Predrag Danilović je ubrzo zatim naprasno objavio kraj svoje karijere.

Na klupu “plavih” sjeo je Svetislav Pešić koji je iza sebe već imao bogatu karijeru. Osamdesetih je predvodio jednu od najtalentovanijih generacija sa ovih prostora kroz sve omladinske sekcije Jugoslavije i osvojio Evropsko prvenstvo za kadete 1985, potom EP za juniore 1986. te napokon i Svjetsko prvenstvo za juniore 1987. godine u italijanskom Bormiju. Osvojio je popularni „Kari“ i seniorsku titulu prvaka Evrope ali ne sa svojom rodnom zemljom već, senzacionalno, sa Njemačkom 1993. godine. Dvije godine kasnije, sa berlinskom Albom osvojio je tada prestižni evropski trofej kupa Radivoja Koraća.

Pešić je bio pravi izbor da napravi restart u reprezentaciji, uvrsti nove gladne snage u već snažan sastav a ujedno zadrži velike ambicije nacije navikle na titule. Reprezentaciju SRJ je očekivalo Evropsko prvenstvo u Istanbulu 2001. godine. Đorđević, Danilović i Divac više nisu bili opcija, a u odnosu na Sidnej izostao je i Željko Rebrača. Međutim, uz etablirane lidere Bodirogu, Tomaševića i Obradovića, stasali su novi majstori, prije svega Stojaković i Jarić. 

Tim koji je Svetislav Pešić odveo u Tursku činili su: Dejan Bodiroga, Veselin Petrović, Saša Obradović, Igor Rakočević, Predrag Stojaković, Vlado Šćepanović, Marko Jarić, Predrag Drobnjak, Dragan Tarlać, Dejan Milojević, Dejan Tomašević i Milan Gurović. Bili su smješteni u grupu C, zajedno sa Njemačkom, Hrvatskom i Estonijom a mečevi su igrani u Antaliji.

Iako su očekivanja bila velika kao i uvijek, malo ko je iskreno vjerovao da će „plavi“ takvom silinom protutnjati makar i grupnom fazom a kamoli čitavim turnirom. Prvi rival u Antaliji bili su stari znanci – Hrvatska. Iako su do danas već poznati kao redovne mušterije na velikim turnirima, Hrvati su uvijek igrali neizvjesne završnice protiv Srbije (koje bi doduše po pravilu gubili). Ali tog 31. avgusta u Antalija Expo Centru, nisu imali nikakve nade. SRJ je slavila 80:66.

Estonija, s kojom će selekcija Srbije otvoriti ovogodišnji Evrobasket, bila je razmontirana u drugom kolu – 113:58. Najjači otpor „plavima“ u grupi pružila je tek Njemačka predvođena izvjesnim Dirkom Novickim, ali i to je bilo dovoljno tek za nešto blaži poraz – 86:73. 

Igrali su „plavi“ najljepšu i najefikasniju košarku na tom Evrobasketu. Bodiroga je predvodio svojim autoritetom na parketu, Stojaković rešetao iz svih pozicija, Jarić i Obradović plijenili snagom i kreacijom, a u reketu su Tomašević, Drobnjak i Tarlać bili nadmoćni i kadri da se suprotstave najboljim centrima na EP. Iz potaje vrebali su Gurović i Šćepanović. Ipak, to je tek bila grupna faza i pravi test za reprezentaciju SR Jugoslavije se tek očekivao.

Kao prvoplasirani iz grupe C, Pešićevi puleni očekivali su da će im rival u četvrtfinalu biti Litvanija, Turska ili Slovenija, ali je posljednje kolo u Ankari donijelo velika iznenađenja. Tada aktuelni evropski vicešampion, Španija, izgubila je od domaćina (79-84), dok je Sloveniju, koja je prethodno imala pobjedu nad Turskom, na produžetke šokantno kući poslala Letonija (99:93). Bilo je to veliko razočarenje za tim koji su činili sjajni igrači poput Raše Nesterovića, Udriha, Miliča i Bečiroviča. Na krilima te pobjede Letonci su izbacili u plejofu za četvrtfinale i favorizovane komšije iz Litvanije i to ubjedljivo – 94-76, te tako zakazali susret sa selekcijom SRJ.

Međutim, letonskim čudima tu je bio kraj. Na poluvremenu već je stajalo 66-40 za Jugoslaviju! Fenomenalni Stojaković je ubacio 29 poena (7/7 za tri) a pridružio mu se i Gurović sa šest trojki. Bila je to šuterska rapsodija „plavih“ koji su nemilice zatrpavali koš Letonaca sve do konačnih 114-78 i osigurane borbe za medalje. Tamo ih je čekala Španija koja je izbacila Rusiju u četvrtfinalu, dok su drugi polufinalni par činili domaćin Turska (izbacili Hrvatsku na produžetke) i Njemačka (eliminisali Francusku uz 32 poena Novickog).

Uprkos dabl-dablu Paua Gasola (22p, 11sk), Španije nije bila spremna da se suprotstavi zahuktaloj mašineriji sa Balkana. Stojaković je ponovo blistao, ubacivši 30 poena, a bitne role imali su i Bodiroga sa 15 poena, te Drobnjak sa 13, za konačnih 78-65. Pet mečeva, pet pobjeda sa dvocifrenom razlikom – bila je to najubjedljivija predstava neke selekcije na Evropskim prvenstvima još od 1991. Ali ono pravo tek je slijedilo – finale sa Turcima u Istanbulu.

Hidajet Turkoglu, Mirsad Jahović Turkdžan, Ibrahim Kutlaj, Mehmet Okur – bila su to zaista imena vrijedna svakog poštovanja, a vatrena podrška sa tribina davala im je dodatni vjetar u jedra. Tim koji je već dotad savladao Španiju, Hrvatsku i Njemačku nije pokazao strah od favorita ni u finalu i krenuo je snažno. Borba je bila žestoka i prelomni trenuci dogodili su se u trećoj četvrtini pri vođstvu Turske 51:48, kada je iz drugog plana iskočio Vlado Šćepanović i svojim koševima donio preokret i ugasio nade domaćih navijača.

SR Jugoslavija se okitila titulom prvaka Evrope pobjedom 78-69. Turskoj je za utjehu ostala prva medalja u istoriji njihove košarke te to da su protiv jedne košarkaške sile jedini koji nisu poraženi dvocifrenom razlikom. Euforija je ponovo osvojila naše prostore, slavila se dominacija „plavih“ ali su se već kovali i planovi za SP u Indijanapolisu naredne godine. Tamo će ovi Karijevi izabranici, uz povratnika Divca, stići i do svjetske krune.

Upravo zbog Indijanapolisa i legendarnih duela sa SAD i Argentinom, trijumf u Istanbulu, iako primjer nevjerovatne dominacije, pao je u sjenku. Tada su se evropska zlata podrazumijevala, ali ispostavilo se da zlatna medalja nije zasijala na plavom dresu više od tad, a prošlo je skoro četvrt vijeka. U borbi za treće mjesto u Istanbulu gradila se nova hijerarhija evropske košarke: Gasolova Španija je savladala Dirkovu Njemačku i najavila da budućnost pripada njima.

Dvadeset i četiri godine je prošlo od Istanbula - saznanje koje, barem mojoj generaciji, zvuči nestvarno. Na parketima odavno već ne špartaju Bodiroga, Stojaković, Gasol, Turkoglu ili Novicki, ali tu je i dalje bezvremenski Svetislav Pešić. Da li će u Rigi svoju vitrinu obogatiti još nekom medaljom ostaje da vidimo. Ali, recimo to ovako: bilo bi lijepo da se ovih dana, krajem avgusta i početkom septembra, neka nova djetinjstva oboje ljubavlju prema košarci.