Srušilo se sve.

Prvo podbacivanje i loptu uzimaju Finci. Ajde dobro. Nedugo zatim na semaforu piše 1:11. Nije dobro. Kreće onaj neprijatni osjećaj u stomaku. I više ne napušta čak ni kada je Srbija prešla u vođstvo. Taj osjećaj je i dalje tu, Damoklov mač visi nad glavom. Iako se nadaš najboljem, nekako od početka vidiš da ovo neće završiti kako bi htio. I onda gledaš kako ti mic po mic utakmica izmiče iz ruku i odlazi u nepovrat.

Već viđeno. Taj osjećaj je itekako poznat, samo zavisi otkad aktivno pratite svoj voljeni tim, bilo klub bilo reprezentaciju. Za navijače Srbije prva asocijacija je rasulo na EP 2005. godine i potonja konferencija Željka Obradovića, ali tome je prethodio još gori nastup na Olimpijskim igrama u Atini. Pa onda i SP 2006, pa EP 2007, gledanje drugih kako igraju Olimpijske igre u Pekingu 2008. Pa Savanovićev šut protiv Francuza koji izlazi iz koša na Evropskom 2011, pa dvosjekli mač Argentine i Španije na Svjetskom u Kini 2019. Pa onda Italija jednom, drugi put, treći. Sve te rane se zaborave kada se ostvaruju veliki uspjesi, ali kada dobijete novi udarac, svega se sjetite.

Kao da se bijes
Spustio u grad
Srušio se sad

Kao kula od karata raspala se igra reprezentacije Srbije u osmini finala Evropskog prvenstva u Rigi. Apsolutno ništa nije izgledalo dobro protiv razigranih i hrabrih Finaca: branjenje šuta za tri je bilo očajno, rivalu je dopušteno čak 20 ofanzivnih skokova. U napadu je nedostajalo ideje i raspoloženih šutera i igralo se alibi taktikom „daj loptu Jokiću“. Iako je tokom utakmice rezultat stalno bio na klackalici, subjektivni utisak bio je da Srbija gubi 15-20 razlike od Finske.

Svetislav Pešić, koji je gotovo savršeno spremio svoj tim za prethodna dva turnira (SP 2023. i OI 2024), djelovao je kao da nema rješenja za statičnost svojih izabranika, uporno tražeći pravu petorku koja bi odgovorila finskoj igri. Nevjerovatan manjak agresivnosti u odbrani najveća je zamjerka koja se u ovom trenutku može naći kako selektoru tako i igračima. Snažna odbrana daje samopouzdanje napadu, a toga nije bilo sinoć u Rigi što se tiče Srbije. Ni samopouzdanja ni kreacije a bogami ni hrabrosti da se preuzme odgovornost kad stvari ne idu po planu.

Finci su uspješno izvlačili Jokića iz reketa, uspješno su kreirali otvorene šuteve iz bloka, uspješno su kupili otpatke u reketu i dosta istih vratili u koš. Gotovo da i sami nisu vjerovali s kojom lakoćom ostvaruju svoj plan igre. S druge strane, gotovo indolentnost u kretnjama reprezentativaca Srbije je za veliku brigu i pitanje: šta se dogodilo sa ekipom koja je u gotovo istom sastavu prošle godine držala američki „tim snova“ na konopcima? Kako je moguće da tim sa ovako bogatim rosterom ispada sa Evropskog prvenstva prije četvrtfinala i to od, uz svo moguće poštovanje za Markanena i saigrače, autsajdera?

Bye bye bye, baby, bye
Možda i zvijezde gube sjaj

Nastup košarkaša Srbije na Evropskom prvenstvu u mnogome je podsjećao na učešća njihovih zemljaka fudbalera na velikim takmičenjima: sve je idealno dok ne počne prvenstvo i onda sve odjednom krene nizbrdo. Za Pešića i njegove izabranike čini se da je taj trenutak početka pada bila povreda Bogdana Bogdanovića na meču drugog kola grupne faze protiv Portugala. Ne samo jedan od najiskusnijih i najboljih igrača ovog talentom nakrcanog sastava, Bogdan je i istinski lider ove generacije, autoritet i kapiten u punom smislu te riječi, spona stručnog štaba i svlačionice.

O Bogdanovićevom uticaju na reprezentaciju Srbije dovoljno govori da na dva takmičenja na kojima nije mogao da igra – EP 2022. i EP 2025. – momci u plavim dresovima nisu bili u stanju da prođu osminu finala iako su bili višestruko favorizovani u odnosu na svoje protivnike. Igra nije bila zadovoljavajuća ni u utakmicama nakon Portugala; Letonija je očekivano pružila jak otpor, slabašna Češka je lako savladana ali bez neke dominacije, a u zabavnom meču posljednjeg kola grupne faze, Turska je utrpala Srbiji 18 trojki i upalila zvono za uzbunu koje je ipak izgleda zazvonilo kasno. 

Kao zadnji ples
Kao da je zemljotres
Srušilo se sve

Naredno veliko takmičenje je za dvije godine – Svjetsko prvenstvo u Kataru – i tu se tek treba kvalifikovati. Bogdan Bogdanović će tad imati 35 godina, Micić i Milutinov 33, Jokić i Gudurić 32, itd. Nije strašno toliko ali sad jeste činjenica da je ova generacija svoj zenit dosegla u Manili i Parizu i da će godine, velika potrošnja dugih karijera i (nadajmo se ne opet) povrede u mnogome uticati na sastav tog tima i prateće ambicije. 

Smjena generacija je neizbježna a pravi tempo toga će morati da vodi vrlo vjerovatno neki novi selektor. Dogovor selektora Pešića sa KSS je bio da se sa EP u Rigi zaokruži jedan ciklus a način tog završetka sigurno znači i vrijeme za nove snage na klupi Srbije. Mladih asova ima, Nikola Jović je već tu, Nikola Topić stiže, itd. Kvalifikacije za SP će isprofilisati neka nova imena, dokazivanja na jadranskim i evroligaškim terenima ne manjka. Talenta bar na ovim prostorima nikad nije nedostajalo i uprkos crnim slutnjama nekih, u budućnost košarke uvijek treba vjerovati.

Ali prilika koja se ukazala u Rigi i koja je tako lako proćerdana će se teško ponoviti. Ostali su sve jači – francuska era Vembanjame tek počinje, Kanada je u usponu i željna velikih rezultata, Litvanci i Španci će biti kudikamo jači, Grci i Turci su već tu, o Amerikancima da i ne govorimo, kakav god tim da pošalju ... 

Možda je raj
Prevara za kraj

Nastupi u Manili i Parizu digli su sve navijače Srbije na sedmo nebo i najave pohoda na zlato pljuštale su sa svih strana još od proslave bronze na Olimpijskim igrama. Nije to bilo nelegitimno očekivati, ipak je po imenima ovo jedna od najjačih ekipa koje je Srbija poslala na veliko takmičenje. Baš stoga, otrežnjenje je bolno i ostavlja iza sebe mnogo pitanja na koja ćemo možda dobiti odgovor a vrlo moguće i da nećemo. Nastup u Rigi ostaje kao nova mrlja na plavom dresu ali ti momci su i dalje vicešampioni svijeta i bronzani olimpijci, još prekjuče heroji nacije i to ne treba zaboraviti. Možda se samo treba pomiriti da zlato nije suđeno, bar ne ovoj generaciji.

Možda je najbolje
Godinama iza nas