Bob Vir, Litvanija i jedna bronza veća od zlata

Smrt Boba Vira, jednog od osnivača legendarnog benda Grateful Dead, ponovo je otvorila jednu od onih sportskih priča koje nikada nijesu bile samo sportske.

Vijest o njegovom odlasku u 78. godini života u Litvaniji nije dočekana samo kao kraj jedne muzičke ere, već i kao podsjetnik na trenutak kada je, bez ikakve obaveze i interesa, pomogao da se ispiše važan dio nacionalne istorije te zemlje. U Litvaniji se takve stvari ne zaboravljaju. Naročito kada dolaze u vrijeme kada je identitet bio krhak, a budućnost neizvjesna.

Bob Vir nije bio sportista, niti funkcioner, niti čovjek iz svijeta košarke. Bio je muzičar, suosnivač benda čija je filozofija uvijek bila vezana za zajedništvo, slobodu i podršku onima kojima je to najpotrebnije.

Upravo zbog toga njegova smrt danas vraća sjećanja na ljeto 1992. godine i na način na koji je jedna mala država dobila priliku da se svijetu predstavi pod svojim imenom.

Postoje priče u sportu koje se ne mogu izmjeriti medaljama, tabelama i statistikama. One koje ne stanu u arhive saveza, niti u protokole olimpijskih komiteta. Priče koje se pamte zato što su se dogodile u pravom trenutku, na ivici istorije, kada je jedna mala zemlja tražila način da se predstavi svijetu, ne kao dio nečega većeg, već kao ono što jeste.

Litvanija je početkom devedesetih bila upravo to. Država koja je tek izašla iz dugog, teškog perioda sovjetske dominacije, sa svježim ožiljcima i traumama koje nijesu nestale proglašenjem nezavisnosti. Potreba da se pokaže postojanje bila je snažna, gotovo egzistencijalna. A ako postoji nešto što je Litvancima oduvijek bilo više od igre, onda je to košarka.

Decenijama prije toga, litvanski igrači su nosili dres SSSR-a. Često su bili najbolji na terenu, lideri ekipe, oni koji su donosili medalje i pobjede.

Ipak, sve to je dolazilo bez zastave, bez himne, bez imena države kojoj su pripadali. Košarka je u tom periodu bila tiha potvrda identiteta, nešto što se prenosilo s koljena na koljeno, kao nada da će doći dan kada će igrati pod svojim bojama.

Taj dan došao, ali nije sve izgledalo idealno.

Kada su se kvalifikovali za Olimpijske igre 1992. godine u Barseloni, Litvanci su imali tim sposoban da se nosi sa najboljima. Ono što nisu imali bio je novac.

Država u nastajanju, bez stabilne ekonomije, pokušavala je da obezbijedi osnovne uslove za odlazak na najveću sportsku scenu na svijetu. Čak je javljeno da uslijed nedostataka finansija se ipak neće pojaviti na smotri najboljih.

Tu se priča lomi i dobija smjer koji niko nije mogao da isplanira.

Jedan od lidera tog tima, Šarunas Marčuljonis, tada već NBA igrač, pokrenuo je akciju prikupljanja sredstava u Kaliforniji.

Nije to bila velika kampanja, niti dobro organizovana mašinerija. Više lična inicijativa, vođena uvjerenjem da ekipa mora otići na Igre, bez obzira na prepreke. U toj priči, gotovo slučajno, pojavljuje se Grateful Dead.

Bend koji je godinama gradio odnos sa publikom na potpuno drugačijim osnovama, prepoznao je u toj akciji nešto više od sporta.

Ne još jedan projekat, ne reklamu, već priču o zemlji koja pokušava da se postavi na noge. Kroz svoju fondaciju, Dead su pomogli onoliko koliko su mogli – ne samo novcem. Platili su putovanje kompletne reprezentacije (da tada je i to bilo nedostižno), ali onda je došao taj dodir gotovo savršenstva.

Majice u bojama, dizajni koji su nosili poruku, energiju i identitet.

Te majice su ubrzo postale mnogo više od suvenira. Nosili su ih igrači, navijači, ljudi koji su u njima vidjeli znak podrške, ali i znak pripadnosti. Litvanska zastava, iscrtana kroz psihodelične boje, obišla je svijet prije nego što je zemlja imala priliku da se politički i ekonomski stabilizuje.

Na terenu, Litvanija je igrala košarku koja je odražavala sve ono što je prošla. Čvrsto, ponosno, bez straha. Sabonis i Marčuljonis su bili stubovi ekipe, ali iza njih je stajao tim koji je znao zašto je tu. Poraz od Amerikanaca nije bio poniženje, već realnost. Pobjede nad ekipom koje su još nosile tragove bivšeg sistema imala je dodatnu težinu.

Jer baš su u borbi za treće mjesto dobili ekipu koja je nastupila bez zastave - današnju Rusiju.

Bronzana medalja osvojena u Barseloni bila je formalno treće mjesto. Suštinski, bila je mnogo više od toga. Za Litvaniju, to je bio dokaz da je povratak moguć, da nezavisnost nije samo politička odluka već nešto što se može osjetiti, vidjeti i proslaviti. Medalja je bila potvrda da se godine čekanja nijesu završile praznim rukama.

Scena sa dodjele medalja, kada su Litvanci obukli one iste tie-dye majice, ostala je zapisana kao jedan od najautentičnijih trenutaka u olimpijskoj istoriji. Nije to bio prkos, niti provokacija. Bio je to znak zahvalnosti i podsjetnik na put koji ih je doveo do tog mjesta.

Godinama kasnije, mnogi od tih igrača nastavili su karijere, osvojili priznanja i zauzeli važne pozicije u istoriji košarke.

Ali Barselona je ostala posebna. Ne zbog brojeva, već zbog osjećaja. Zbog činjenice da su tada igrali ne samo za sebe, već za generacije prije i poslije njih.

Smrt Boba Vira zatvorila je jedno poglavlje, ali nije izbrisala sjećanje. U Litvaniji se i danas pamti da je jedan muzičar, sa druge strane okeana, prepoznao trenutak i pružio ruku kada je bila najpotrebnija. Ta veza nikada nije bila formalna. Bila je iskrena. I zato traje.

Zato se ova priča i dalje prepričava. Ne kao legenda, već kao podsjetnik da sport ponekad dobije pomoć sa mjesta odakle je najmanje očekuje. I da, kada se to desi, ostane zapisano mnogo dublje od rezultata na semaforu.