Grinding all my life - Od lakros legende do NBA ratnika ili kako je nadljudskom borbom Pet Spenser ispisao vlastitu sudbinu

U NBA ligi ne nedostaje neobičnih karijera, ali malo koja ruši klišee tako temeljno kao putanja Peta Spensera.

I svaki put kada neko pokuša da objasni kako je jedan lakros fenomen, po mnogima najbolji lakros igrač svih vremena u NCAA, završio u srcu bitke za plej-of Golden Stejt Voriorisa, odgovor vodi na isto mjesto: u podrum kuće u kojoj je živio njegov đed, Džordž Robi, čovjek koji je bio pola mentor, pola najbolji drug, i potpuno odgovoran za to što je Pet naučio da se sport shvata ozbiljno. Ne kao razonoda, ne kao plan B, nego kao identitet.

U tom podrumu počinje sve - bilijar, stoni tenis, kartice bejzbol igrača iz pedesetih i šezdesetih, priče o malim ligama, o putovanjima autobusima, o večerima kada je bejzbol bio posao u koji vjeruješ, a ne glamur koji te prati. Tu je Pat prvi put shvatio šta znači voljeti igru: ne zbog statusa, već zbog pripadanja. Zato se ne može razumjeti njegova košarkaška sadašnjost bez tog porodičnog temelja.

Lakros kao put, košarka kao polazna tačka

Spenser nije u NBA ligi zato što je lakros odbacio košarku – već zato što ga nikada nije prestao igrati.

U mladosti je bio među djecom koja naturalno preskaču iz sporta u sport, ali kod njega je struktura bila jasnija: Spenserovi su sportska porodica, naročito košarkaška. Majka Dona igrala je do srednje škole, mlađi brat Kam sada je u Memfisu, dok je najmlađi brat Vil završio karijeru na koledžu Hud.

Pet je, međutim, bio previše dobar u lakrosu da ga fakulteti ignorišu. U trenutku kada su košarkaški treneri vidjeli momka ne baš po PS-u za košarku tada i niskog (oko 170 - 175 cm na početku koledža), lakros treneri su vidjeli vizionara. Lojola mu je ponudila stipendiju – jedinu ozbiljnu koju je dobio. Izabrao je da dobije sportsku porodicu, mjesto gdje ga žele. A onaj ko zna Spensera zna da mu je lojalnost važnija od ambicije. Ponudu je prihvatio.

Na Lojoli je eksplodirao. Postao je glavni kreator igre, lider tranzicije, plejmejker u sportu koji formalno nije košarka. Asistencije su se nizale, golovi isto; kao junior bio je dio najboljeg tima u zemlji.

Završio je univerzitetsku karijeru kao najbolji asistent u istoriji Divizije I, i kao trostruki finalista Tivaraton nagrade. To je ono što čini njegovu priču paradoksalnom: nije NBA igrač koji je nekad igrao lakros. On je elitni lakros igrač koji je odlučio da mu ni to nije dovoljno.

Jer u svemu je živjela košarka. U svakom slobodnom trenutku igrao je basket sa univerzitetskim timom, nije igrao - ubijao je na školsikim turnirima, i na kraju prve godine zvao trenera iz srednje škole da mu saopšti da ga "j**ena košarka vuče natrag“.

Ali obećao je četiri godine Lojoli. Završio ih je.

Rast, odbijanja i tvrdoglava upornost

Kad je konačno dočekao rast – dobacio je do solidnih 188 cm – nije ga iskoristio za lakros. Iskoristio ga je da se opet zalijepi za loptu koja odskače od parketa. Završio je lakros karijeru i pošao putem koji je izgledao nerazumno: prebacio se na Nortvestern gdje je svega jednu godinu igrao košarku, koliko je i mogao zbog godina.

Nije to spektakularna sezona bila, ali nije ni loša sa 10.4 poena, 4,1 skokom i 3,9 asistencija po meču.

NBA? Hahahaha, ma dajte za bijelca koji je odlučio eto tako da igra košarku sa 22 godine - NEIN.

Nije ga pratila ni sreća, jer zbog pandemije koronavirusa, morao je da prekine karijeru na NCAA, pa je odlučio da nastavi upravo u Njemačkoj, odnosno u Hamburg Taeursima.

Svega pet utakmica, i naravno daleko od nekog sad spektakla sa 9 poena i 3 skoka u prosjeku.

Nije bio baš ljubitelj tog perioda, naročito kada je nakon NCAA dvorana došao u Njemačku, koja po našim standardima ima odlične uslove, ali po NCAA...(ooo kako će to da bude za plejadu naših igrača koji idu na koledž).

Majka ga je više puta, ne iz sumnje, već iz brige, pitala:

"Jesi li siguran?“

A Pet je znao samo jedno: ako imaš strast, moraš je slijediti.

U NBA ligu nije došao kroz prednja vrata. Nije došao ni kroz zadnja. Došao je kroz zid, jer su mu vrata bila zaključana.

Nije draftovan. Nije pozivan. Bio je lik broj 61 u Ljetnjoj ligi, čovjek koji izgleda kao da je došao sa turnira rekreativaca, i to nakon što je vozio cijeli dan traktor po farmi.

Ali imao je ono što njegova spoljašnjost nikada ne otkriva: ubjeđenje da može da igra sa najboljima na svijetu.

G-liga kao dokaz da je igra stvarno u njemu

Na kraju je završio u G-ligi. Tri godine. Ne tri mjeseca, ne tri kampa, nego tri pune sezone u sistemu jednog od najzahtjevnijih NBA klubova (prvo su ga zvali u razvojni tim Vašingtona, prije nego što je završaio u San Francisku).

Tu se vidi ono što treneri nazivaju "kompetitivnost“ – ista ona koja ga je tjerala da se nadigrava sa bratom Kamom, ista koja je navodnu Drejmondu Grinu ostavila ožiljak na ponosu nakon jednog trening meča tri-na-tri.

Ker kaže da Spenser "nikada neće biti Stef“, ali to nikada nije ni bila ideja. Poruka je bila jasna: ako Golden stejt ima loptu u rukama igrača koji zna čitati, koji zna napasti pritisak, koji zna koristiti pik-en-rol i koji instinktivno prepoznaje gdje je rupa u odbrani – onda je to on. I zato je stigao do dvostrukog ugovora.

A onda je stigao i trenutak koji mu je otvorio vrata ozbiljne NBA rotacije: povreda Stefa Karija.

Filadelfija – trenutak kada je Amerika čula Patov glas

Dva dana prije nego što će u Klivlendu dobiti svoj prvi NBA start, Spenser je na gostovanju Filadelfiji pogodio ključnu trojku, okrenuo se ka publici i viknuo: „I’m that motherfucker!“

Pat Spencer led a Warriors comeback and yelled “I’M THAT MOTHERF*CKER” 😭😭 pic.twitter.com/FwLKR8PuZK

— BrickCenter (@BrickCenter_) December 5, 2025

Ne kao provokacija. Kao potvrda. Kao povratak djeteta koje je u podrumu sa đedom slušalo priče o tome šta znači vjerovati u sebe dok ti drugi to još ne priznaju.

Izjava je postala viralna, a Voriorisi su ga prihvatili kao da je dio njihovog jezgra godinama. U svlačionici su se šalili da prolazi "zvijezda“, ali ispod humora ležalo je poštovanje. Jer igrači znaju: niko se ne bori kao onaj ko je morao da dokazuje identitet izvan očekivanog.

Klivlend – veče kad je potvrdio da pripada

Prva utakmica u startnoj petorci. Tada 19 poena i sedam asistencija.

Dva ključna šuta za tri poena kada je Klivlend prišao na pet razlike.

Slobodna bacanja koja zatvaraju meč.

Mahanje publici kao znak da je put do ove tačke sve osim slučajnosti. I pokazivanje "money sign".

Pat Spencer said "GIVE ME MY MONEYYY"

PAY THIS GUY NOWWWW🔥🔥🔥🔥 pic.twitter.com/9E5mgN6iXM

— Ashwin (@Sudharsan_ak) December 7, 2025

Ker je rekao: "Njegov trener je shvatio da je Pat taj motherfucker, jel mi dozvoljeno to da kažem“.

Steve Kerr on Pat Spencer: “His coach realized that Pat is that mother fu****. That became clear. Sorry. Am I allowed to say that?” pic.twitter.com/msJj0KlrkX

— Anthony Slater (@anthonyVslater) December 7, 2025

Nakon tri utakmice i 52 postignuta poena, niko se više nije čudio.

U ekipi ne kao ukras, već kao faktor

Kada je Kari otpao zbog zadnje lože, a rotacija se suzila, Ker je potvrdio: „Pet će igrati.“

Ne iz sažaljenja. Ne zbog nedostatka opcija. Već zato što im treba neko ko napada pritisak protivničke odbrane, neko ko će voziti u sredinu bez straha, neko ko će inicirati kontakt sa višima i težima.

I zato što je jedan od najtvrđih u ekipi, kako kaže Drejmond: "A to uključuje i mene.“

Posebno je bio ponosan na njega kada se unio u lice par desetina centimetra većem Alperinu Šengunu.

Draymond Green was so proud watching Pat Spencer and Trayce Jackson-Davis go after Alperen Sengun 😭😭

“My guys” pic.twitter.com/kiDEjGfYxL

— Fullcourtpass (@Fullcourtpass) May 1, 2025

Porodica kao osovina svega

Spenserova karijera nije linearna, ali njegova filozofija jeste. Sve vodi od đeda – čovjeka koji je doživio Patovu lakros slavu, bio svjedok Tivaraton nagrade, i koji je, i dok je umirao, više brinuo o drugima nego o sebi. Njegova smrt je bila udarac, ali i razlog više da se Pet drži puta koji je izabrao.

Njegov brat Kam ga je čuvao u NBA utakmici kao da su opet djeca u dvorištu. Porodica je sjedila na tribinama i gledala dva sina kako igraju ligu u koju nijesu bili rođeni, nego su u nju sami prokopali put. A saigrači su prepoznali to.

Pat Spencer vs. Cam Spencer 🔥

Spencer brothers matched up on the final play of the game 🙌 pic.twitter.com/PFxiH5oPwM

— Bleacher Report (@BleacherReport) October 28, 2025

Pet Spenser nije u NBA ligi zato što je lakros igrač koji se našao u košarkaškom svijetu. On je košarkaš koji je bio dovoljno talentovan za dva sporta, ali dovoljno tvrdoglav da se vrati onome što ga je najviše vuklo. Visina je došla kasno. Šanse su došle kasno. Ali strast nije došla kasno – bila je prisutna cijelog života.

Zato kada neko pogleda brkove, visinu, broj 61, stil igre koji je više pragmatičan nego spektakularan, lako je potcijeniti ga. Ali sve postaje jasno kada loptu preuzme protiv visoke linije odbrane, kada iz driblinga kreira prodor koji Ker nije planirao, ali mu vjeruje.

Jer Spenser je dokaz da se sport ne igra da bi izgledao kao sportista – već da bi bio sportista. Da se identitet gradi radom i upornošću, ne marketingom. Da nekad treba okrenuti leđa bezbjednosti i krenuti u neizvjesnost samo zato što te vuče teren sa obručem.

A đed?

Da može da ga vidi sada – na najvećoj sceni protiv Klivlenda, Filadelfije, Čikaga, OKC-a, rame uz rame sa Kerom, Grinom, Karijem, Batlerom – znao bi da je sve ono u podrumu imalo smisla. Da je karta iz pedesetih, priča iz šezdesetih, savjet iz djetinjstva, sve to završilo ovdje: u igraču koji zna da pripada, jer je čitav život živio kao da već pripada.

Pet Spenser je ovdje zbog svog đeda. Zbog lakrosa. Zbog košarke. Zbog vjere. Zbog tvrdoglavosti koja ne zna za odustajanje.

Ali najviše od svega – zato što je košarkaš. Onakav kakav se ne pravi u akademijama, već u porodičnim podrumima, u evropskim ligama, u G-ligi, u trenucima kada niko osim tebe ne vjeruje da ovo ima smisla.

A sada, konačno, ima.