Ovo je Zvezdino odelo

Saša Obradović jedna je od najvećih igračkih legendi u modernoj istoriji košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ime koje staje uz bok najboljim košarkašima koje je dala „zemlja košarke“, neprikosnoven i u crveno-bijelom i u plavom dresu reprezentacije, vrhunski defanzivac i raznovrsan strijelac, i lider i igrač zadatka. Nikad nije krio ljubav prema klubu svoje mladosti, kojeg je kao igrač i predvodio do šampionskih titula 1993. i 1994. godine, prvih za Zvezdu još od ranih sedamdesetih.

Nakon sjajne igračke, Saša je izgradio i respektabilnu trenersku karijeru. Sa klupe je prevodio Keln, poljski Turov, ukrajinske klubove Kijev i Donjeck, berlinsku Albu, Lokomotivu Kubanj i Monako. Gdje god je bio ostavio je zapažen trag, a posebno ga po lijepom pamte u Kelnu (s kojim je osvojio Bundesligu), Albi (gdje je takođe igračka i trenerska legenda), te Lokomotivi s kojom je osvojio kup i stigao do finala Evrokupa 2018. Zanimljivo je i da u svom CV-ju ima i skalp San Antonio Spursa 2015. godine, kao trener Albe.

Povratak Obradovića u Zvezdu u ljeto 2020. godine, ovaj put u trenerskoj ulozi, obradovao je sve navijače Crvene zvezde. Ali veliki snovi pred početak sezone do decembra su se pretvorili u košmar. Zbog restrikcija usljed pandemije kovida, tribine su bile prazne. Na terenu su stvari krenule nizbrdo, ekipa nije bila dobro posložena, spominjala su se čak i neslaganja u svlačionici, i nekako je sve iznenađujuće brzo eksplodiralo pa je Obradović krajem te godine otpušten. 

Tu međutim nije bio kraj i stvari su tek postale ružne po Obradovićevom odlasku i povratku u Monako. Bilo je tužbi s jedne i optužbi s druge strane, i odnosi kluba i jedne od najvećih klupskih legendi su potpuno zahladili. Do te mjere da su, nešto više od godinu dana kasnije, i dijelovi tribina dočekali svog bivšeg ljubimca sa, blago rečeno, negodovanjem. Emotivni Obradović je izgledao potpuno razočarano na konferenciji za štampu poslije te utakmice Crvene zvezde i Monaka:

„Mnogo mi je krivo što nisam imao više vremena u Zvezdi, vjerovatno bi bilo sve drugačije. Uzeti su mi snovi, ali nije važno ...“ rekao je a potom se uhvatio za rever: „Ovo je Zvezdino odelo. U njemu ću da odem u plej-of.“

Godina je prošla i došao je 12. dan januara 2023. godine. Monako je dolazio u Pionir a Zvezdine januarske utakmice u Evroligi proteklih godina su često donosile nešto posebno navijačima. Prošle godine je u fantastičnoj atmosferi savladan Partizan, 2021. godine je u Madridu savladan veliki Real, 2018. je matiran Zvezdinoj publici uvijek „omiljeni“ Žalgiris, a godinu ranije je u, sad već legendarnoj, utakmici sa Fenerbahčeom Ekpe Judo spoznao da „neće moći preko Kuzmića“.

Duel sa Monakom ne bi inače privlačio posebnu pažnju, ali na tribinama su te beogradske večeri svi nekako bili ustreptali od nervoze i neizvjesnosti. A onda je, nekih desetak minuta pred početak utakmice, iz tunela prema parketu iskoračio trener gostiju. Poneki zvižduk koji je krenuo nadjačan je gromoglasnim aplauzom, a onda je krenulo i dugo čekano skandiranje zvezdaške publike – „Obradović Saša, Obradović Saša“ – i emocije su savladale legendu „crveno-belih“. 

U trenutku je odlučio da ode do centra, lupi tri puta rukom po parketu i poljubi Zvezdin grb. Bio je to trenutak katarze u hali „Aleksandar Nikolić“, momenat koji je nadišao utakmicu koja se odigrala potom, nešto što je svima kojima su crveno-bele boje na srcu ostalo nezaboravno. Čovjek koji je stasao pod svodovima te iste dvorane, donosio svom klubu titule čekane dvije decenije, koji je maštao da ga vodi kao trener pred punim tribinama, i Crvena zvezda, taj njegov klub s kojim su ga posvađali, pomirili su se. Emotivno, možda i previše, ali takva pomirenja i budu kad je iskrena ljubav u pitanju.

Od tada, Saša Obradović je odveo Monako do dvije titule šampiona i fajnal-fora Evrolige, a Zvezda imala promjenljive rezultate. Tog januara 2023. na klupi Zvezde bio je Duško Ivanović, koji je nakon lošeg starta naredne sezone, naprečac smijenjen. Janis Sferopulos, koji ga je naslijedio i kojem je bilo ukazano ogromno povjerenje, dočekao je istu sudbinu na početku ove sezone. 

A kako su na čelo kluba u međuvremenu došli neki drugi ljudi, otvorio se prostor da Zvezda i Obradović pokušaju ponovo. U januaru 2023. se Sale, kako je i sam rekao, vratio u porodicu. A sada se i definitivno vratio kući. Sve loše je zaboravljeno, među navijačima je opet euforija i sve je onako kako je uvijek trebalo da bude. Ali na posao će Obradović morati odmah da prione jer ga već ove sedmice čeka duplo kolo Evrolige u Beogradskoj Areni. Ponovo će biti pune tribine, ponovo će se skandirati njegovo ime, ali veliki posao je pred Obradovićem.

Ono što je dobro za Zvezdu je svakako to da je Saša danas još bolji trener nego što je bio kad je dolazio te proklete pandemijske godine. U povratničkoj sagi sa Monakom je pokazao da može da se prilagodi igračima koje ima na raspolaganju i izvuče maksimum, a taj kvalitet je beogradskom timu neophodan s obzirom da je selekcija igrača formirana po ukusu prethodnog trenera, pa još i desetkovana povredama. 

Ono što je dobro za Obradovića jeste da u timu ima dosta igrača čiji kvaliteti mogu da doprinesu njegovom stilu koji njeguje fizičku čvrstinu. Nikola Kalinić i Čima Moneke su baš igrači tog profila, a nigerijska kolonija (Nvora, Odželej, Izundu) bi mogla da mnogo doprinese u tom pogledu. Biće tu vjerovatno i još neko pojačanje, a za tako nešto se sigurno čeka Sašina analiza trenutnog rostera i potreba.

Obradoviću će ovaj put biti lakše jer će pritisak očekivanja ipak biti nešto manji (ako je u Zvezdi to uopšte moguće) s obzirom da dolazi da spasi sezonu koja je krenula slabo i razdrma ekipu koja je u prve tri utakmice pod Sferopulosom izgledala kao raštimovani orkestar. Koliki god bio napredak u odnosu na viđeno protiv Milana, Bajerna i Zadra, biće značajan. Takođe, Zvezda kao i Partizan ima evroligašku licencu, pa nema ni pritiska borbe za goli život kao ranijih sezona.

Međutim, valja skrenuti pažnju i na druge stvari. Kako će Obradović zavesti red u svlačionici i na kakve prepreke će tu naići, može biti ključno za budućnost ovog tima. Repovi ne baš sjajnih odnosa sa Monekeom se vuku još iz Monaka, a Dobrić i Davidovac su danas cijenjeni članovi reprezentacije Srbije i kao takvi očekuju sigurno bolji položaj nego u prošlom Saletovom mandatu. Tu je i odnos sa novim sportskim direktorom Milanom Tomićem koji će morati da funkcioniše besprijekorno, a poznato je koliko je dug fitilj i Tomića i Obradovića, ako stvari ne idu po planu.

Uz sve navedeno, Crvenu zvezdu muče brojne povrede igrača. I dok su neki poput Bolomboja i Rivera na dugom odsustvu, za ostale rekovalescente na čelu sa najzvučnijim pojačanjem ovog ljeta, Devonteom Grejemom, će biti potrebno strpljenje i trenera i navijača i saigrača dok se ne vrate u formu. 

Pred Sašom Obradovićem je veliki posao ali sigurno je da motivacije ne manjka i da je spreman da se uhvati u koštac sa svim problemima. Čovjek velike emocije ali i velikih snova koje su mu jednom uzeli neće odustati dok ih ne ostvari. Da razmišlja drugačije, teško da bi se odazvao pozivu svog voljenog kluba. Ali Saša Obradović poziv Zvezde ne može da odbije jer je on uvijek, i u najtežim trenucima, nosio Zvezdino odijelo. Ostaje nam da vidimo da li je i vrijeme da na revere tog odijela okači šampionsko ordenje.