Dan boksa

Imam jednog dobrog prijatelja iz Hamburga koji često dolazi u Beograd. U mnogo čemu on je tipični zapadnjak urbanog tipa, posthrišćanski ateista, što bi se reklo. Iako dolazi često, obično ne ostaje dugo, tri-četiri dana najčešće, a po pravilu se vidimo kad god dođe. I sada, prije koju godinu, došao je krajem decembra, uoči Nove godine pa me pita kad mi odgovara da se vidimo, a ja kažem, recimo, ponedjeljak uveče, a on kaže: Čekaj, misliš, ponedjeljak, dvadeset i četvrti? Da, odgovaram. On potpuno šokirano odgovara: Pa ne mogu tada da izlazim, to je Badnje veče, a i ništa sigurno ne radi. Nasmijao sam se: To što ne možeš da izlaziš, kapiram, smetnuo sam sa uma datum, ali Badnje veče po gregorijanskom kalendaru većini ljudi u Beogradu ne znači ništa.

Kažem, “po gregorijanskom kalendaru”, jer kod nas uobičajena fraza “katolički Božić” nije baš tačna (osim ako pridjevu “katolički” ne priđimo izvorno-etimološki). Po gregorijanskom kalendaru ne samo da slave i protestanti, nego i mnogo pravoslavnih: od Rumuna do Grka (što ima veze sa Milutinom Milankovićem, ali nemamo ovdje prostora i za tu digresiju). Zaticao sam se nekoliko puta u Beču za vrijeme Božića i indikativno je kakvo zavjereničko bratstvo Rusa, Turaka, Srba i Bošnjaka vlada tih dana.

24. i 25. decembar ne spadaju definitivno u omiljene dane u godini pasioniranim ljubiteljima sportskog klađenja jer u ponudi su eventualno tek ruski hokej, izraelski fudbal, ponekad pokoji meč turskog kupa ili, posljednjih godina, Azijska liga šampiona. Ipak, međutim, kako to u životu već biva, izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji. Već 26. decembra je praktično zagarantovana dobra ponuda, i to, po pravilu, s lavovskim dijelom koji se tiče ostrvskog fudbala. Velika je to tradicija: fudbal na drugi dan Božića, na dan koji Englezi zove “Boxing Day”.

Svaka struka ima svoje profesionalne deformacije. Ni anglisti nisu izuzetak. I sjećam se kako smo se sprdali još kao studenti četvrte godine i apsolventi kad je u naslovu teksta u sportskoj rubrici jednih sarajevskih novina fraza “Boxing Day” prevedena kao “Dan boksa”. Rješenje je, naravno, besmisleno. Neki proto-boks, tuča u ringu golim rukama, započinje u Engleskoj sredinom osamnaestog vijeka, dok početke modernog boksa kakav danas poznajemo možemo smjestiti u 1867. godinu. Ime “Boxing Day” za drugi dan Božića u primarnim izvorima se javlja već 1743. godine. Naziv se odnosi na kutije (u jednini na engleskom “Box”) koje su tog dana postavljane pred crkve da se u te kutije ostave donacije za siromašne.

Kad je riječ o fudbalu, tradicija igranja utakmica na ovaj dan je vrlo stara. U počecima, to je bio dan rezervisan za lokalne derbije da u prazničko vrijeme navijači ne bi morali ići na dug put, ali sa potpunom profesionalizacijom vrhunskog fudbala ovaj datum je jednostavno uvršten u kalendar prvenstva i po pravilu se igra redovno kolo po unaprijed utvrđenom žrijebu.

Postoji neka vrsta sujevjerja da se upravo u ovom kolu tok Premijer lige “lomi” odnosno da tim koji početak januara dočeka na vrhu tabele ima najveće šanse da postane šampion. Takođe, “Boxing Day” je mnogo puta bio termin potpuno antologijskih utakmica. Primjera radi, 2000. godine čudesni Vengerov Arsenal je pobijedio Lester 6:1, a Tjeri Anri je dao het trik.

Ove sezone (2025/2026), zbog čega su negodovali mnogi navijači, na sami dan 26. decembra odigrana je samo jedna utakmica Premijer lige u kojoj je Mančester Junajted pobijedio Njukasl 1:0 u jednom prilično prosječnom meču. (U ostalim ligama, od Čempionšipa naniže imali smo pak pravi starinski “Boxing Day” i ove godine.)

Tačno trinaest godina ranije, međutim, isti protivnici su na istom stadionu postigli sedam pogodaka; bilo je 4:3 za Junajted. Njukasl je na poluvremenu vodio 2:1, na sredini drugog poluvremena vodio je 3:2, ali je Mančester Junajted na kraju ipak slavio golom Hernandeza u sudijskoj nadoknadi vremena. A kad smo kod efikasnih utakmica, nezaboravna je i ona iz 2007. sa Stemford Bridža kad je onaj strašni Čelzi iz Abramovičeve ere sa Aston Vilom igrao 4:4.

A navijači Liverpula iz generacije koja je pratila klub u prvim decenijama ovog vijeka neće nikad zaboraviti “Boxing Day” 2019. Engleska titula se čekala već trideset godina. Posljednji put je Liverput bio šampion u sezoni 1989/1990. Kako je Premijer liga pod tim imenom osnovana 1992, tehnički gledano Liverpul Premijer ligu nikada nije (bio) osvojio. Tu sezonu su Redsi otvorili veličanstveno, ali kako kaže narod: ko se o mlijeko opeče i u jogurt puše.

Za Božić 2019. Liverpul ima utakmicu manje i deset bodova više od drugoplasiranog Lestera. Slučaj je htio da za “Boxing Day” igraju upravo Liverpul – Lester. Istraumirani navijači Liverpula boje se trijumfa Lestera, pada zaostatka na jednocifrenih sedam bodova i povratka prokletstva. Ali nije se desilo. Ono što se desilo bila je božanstvena pobjeda od 4:0. Firminjo je dao dva gola, a po jedan Milner i Aleksander-Arnold.

Naposljetku jedan detalj iz fudbalske arheologije, odnosno podsjećanje na meč koji nismo mogli gledati i za koji znamo samo iz literature. Godina je 1963, a radi se o rekordu koji nikad poslije nije oboren, a teško je zamisliti i da se tako nešto desi. Te je godine, naime, Fulham pobijedio Ipsvič sa košarkaških devet razlike - 10:1.

I ne samo to, postoji još jedan rekord koji će vjerovatno biti još teže ikada oboriti; naime, Grejem Legat je dao tri gola zaredom u manje od četiri minute. Usput budi rečeno, (i) te sezone šampion je bio Liverpul, a taj isti Fulham nije bio pri vrhu tabele; bio je tek petnaesti. Ipsvič je pak bio posljednji i ispao je iz lige.