Godina Skauta

Nije lako otisnuti se u nešto novo.

Ne zato što fali hrabrosti, nego zato što svi mi, htjeli to ili ne, živimo u vremenu koje te tjera da biraš između sigurnosti i smisla. A „sigurna kućica“ najčešće znači i početak i kraj.

"Početak je kraj, kraj je početak“, rekao bi Šone iz Kengura u opisu filma Otpozadi. A ta rečenica, koliko god da je duhovita, uvijek je imala nešto dublje u sebi - kao da govori o svakome ko krene da pravi nešto svoje.

Jer zamisli: sportski portal u 2025. godini, pokriti tri države, pokušati da se probiješ, da napraviš nešto što će te razlikovati od drugih. I sve to u svijetu gdje se čini da je već sve viđeno. Bude euforije, bude poleta, bude adrenalina, i onda dođe onaj poznati udar realnosti.

Pojilo sportskog novinarstva, čak i na Balkanu, malo je, a mnogo je onih koji polažu pravo na njega. Od velikih medijskih mašina, do malih, ali glasnih !solo igrača“. I svako ima svoj ugao, svoj način. Neko broji klikove, neko mjeri pretplate, neko trči da bude prvi. A mi smo rekli - ajde da ne trčimo. Ajde da hodamo. Da gledamo. Da slušamo.

Da napravimo Skaut sport po svojoj mjeri: bez dnevne trake, bez utrke za sekundama.

Piši kad osjetiš. Kad te nešto stvarno pogodi, kad imaš šta da kažeš, kad te neko ili nešto natjera da sjedneš i izbaciš to iz sebe.

I ispalo je da ljudi to osjete.

Nije to još pobjednička traka ni šampanjac, ali za prvi korak - više nego dovoljno.

Otišli smo do Abu Dabija na Final Four Evrolige, pa ponovo u tamo na NBA utakmice Njujorka i Filadelfije. Poslali smo ekipu na meč Engleska – Srbija, pa pravo do Notingema, gdje smo obišli i Forest i Nots Kaunti, njihove navijače, njihovu priču, tavernu Partizan.

Taj serijal i dalje traje, a svaka nova priča iz njega podsjeti nas zašto smo uopšte krenuli u ovo.

U međuvremenu smo uradili desetine video intervjua.

Košarkaši, treneri, fudbaleri, rukometaši, vaterpolisti... Ljudi koji dišu sport, koji ga nose u sebi i iz kojih možeš da učiš, ako ih znaš slušati.

Pokrenuli smo i svoj podkast, Skautiranje.

Od pilota koji niko nije vidio zbog tehničkih smetnji, do 35 epizoda u ritmu skoro svake nedjelje (propuštene samo dvije — jedna zbog Abu Dabija i NBA lige, druga zbog zdravstvenih problema).

Od crkavanja opreme i cimanja za slobodan prostor, do snimanja u dva ujutro kad svi normalni ljudi spavaju, jer tada jedino imaš mir. Od „brate, snimaj iz dnevne", "Dijete je zaspalo“, pa se dijete probudi, pa uspavljuj. Pa komentare "Viđi ovog Jalu Brata", "Pojma nema", "Devonte Grem je plej“.

I to je u redu.

Naučili smo da svaka epizoda ima svoj život. Da svaka riječ, svaka greška, svaki osmijeh i svaka pauza nose dio toga što Skaut jeste - nesavršen, iskren, i u stalnoj borbi između entuzijazma i realnosti.

Od NBA lige do lokalnih terena, od Boston Seltiksa do Sutjeske, od Kupera Flega do Andrije Bulatovića - pišemo o svemu što nas pokreće. Ne mora da bude tačno, ne mora svako da se složi, ali mora da ima dušu. I mora da otvori prostor za raspravu. Za argumente, za razmjenu, za ono staro dobro „ajde da pričamo“.

Jer danas, u svijetu brzih sudova i kratkih pažnji, svi smo pomalo zaboravili kako izgleda razgovarati, a ne nadvlačiti se.

Nije to krivica nijedne generacije - to je ritam vremena. Sve je "ili-ili“, sve su tabele, liste, rangiranja, „ko je bolji“. Mesi ili Ronaldo. Lebron ili Džordan. A onda dođu one naše podjele i stav "prvo pucaj, pa postavljaj pitanja“.

Zato stalno pozivamo sve vas koji nas čitate, gledate, komentarišete — udarite kontru. Povedite raspravu. Pitajte.

Jer Skaut sport nikada nije zamišljen kao monolog, nego kao dijalog.

"Uvijek nasmijani“ i moja malenkost trudimo se da odgovorimo, da razgovaramo, i da nikada ne glumimo autoritet. Mi nismo sveznalice, mi smo ljudi koji vole sport. I vole priču o njemu.

A onda, kad su se stvari već polako kretale svojim tokom, stiglo je i nekoliko lijepih prepoznavanja.

Muharem Bazdulj je počeo da piše svoju kolumnu. Uskoro kreće i Saša Ibrulj, čije pero već godinama inspiriše mnoge od nas.

Ljudi se javljaju, šalju tekstove, ideje, pitanja, kritike. Neko objavimo, neko ne stignemo, ali ono što najviše znači jeste što postoji želja — da se piše, da se doprinosi, da se dijeli.

I to je možda najveća pobjeda.

Ne u brojkama, ne u pregledima, nego u toj maloj zajednici koja se stvara oko nečega što nije proizvod, nego priča.

Zato u Novoj godini, i u našoj drugoj radnoj, nastavljamo istim putem.

Bez pretplata. Bez zidova. Bez kalkulacija.

Više slobode, više sadržaja, više iskrenosti. I više vas. Jer bez vas koji kudite, hvalite, pitate i učestvujete - Skaut sport ne bi bio ono što jeste.

Hvala vam što ste dio toga.

Hvala što nas čitate, što nas gledate, što nas slušate, što nam vjerujete dovoljno.

Srećna Nova godina od vaših Skauta. Vidimo se i čujemo - gdje god se priča o sportu, priča iskreno.