Čovjek koji bira gdje će ostariti

Ljeto u Akronu ovih dana miriše na pokošenu travu i na benzin iz kosilice koje neko uporno pali svako jutro. U ulozi baštovana, ako pratite Instagram storije, vidjećete četrdesetjednogodišnjaka koga cijela jedna industrija čeka da progovori. Ne mora ništa da kaže. Dovoljno je da ga fotografišu ispred srednje škole, da objavi snimak vožnje kroz Klivlend uz rečenicu o krstarenju kroz svoj grad, da lajkuje tuđu objavu u kojoj mu poručuju ono što mu poručuju svako malo, na smjenu s molbom i prijekorom: dođi kući. Lebron Džejms je posljednji put u karijeri slobodan igrač, i prvi put u životu nikuda ne žuri.

Nekada su njegove odluke bile brane na rijeci. Dok on ne kaže svoje, liga stoji: kadrovi se ne popunjavaju, ugovori se ne potpisuju, generalni menadžeri drže dah kao djeca pod vodom. Sada je obrnuto. Sve brane su već pale, svi veliki trejdovi su prošli: Janis je u Majamiju, Braun u Filadelfiji, Dža u Portlandu, liga je preuređena, a on bira posljednji, polako, jer potpisuje za sitniš. Čovjek koji je decenijama bio najskuplja stavka svakog budžeta sada košta koliko rezervni centar, i upravo ga to čini najmoćnijim: kad ništa ne tražiš, sve ti mogu ponuditi.

A nude mu, i način na koji mu nude možda je najljepša slika ovog ljeta. Vlasnici i predsjednici klubova snimaju glasovne poruke, da, glasovne poruke, i šalju ih Riču Polu, a Pol ih prosljeđuje Lebronu, kao da je liga milijardera svedena na tinejdžere koji preko zajedničkog druga poručuju djevojci da im se sviđa.

Pol tvrdi da je razgovarao sa dvadeset sedam klubova, što znači da je devedeset odsto lige, makar iz pristojnosti, podiglo slušalicu. Zamislite te snimke: odmjereni glasovi ljudi koji su navikli da im se ne protivriječi, kako u telefon, vjerovatno iz trećeg pokušaja, diktiraju ljubavna pisma četrdesetjednogodišnjem košarkašu. Neko je negdje obrisao snimak jer mu je glas zadrhtao. Siguran sam u to.

Kuda, dakle?

Insajderi, oni pravi, oni čije se rečenice mjere karijerama, pokazuju na Klivlend. Stajn piše da Lebron mnogo ozbiljnije gleda Istok i da među konkurentima raste uvjerenje kako je povratak Kavalirsima scenario koji svi ostali moraju da nadigraju; Vindhorst, čovjek koji Lebrona prati otkako su obojica bili klinci iz Ohaja, govori slično, mada oprezno, jer zna da je ovaj klan naučio da ćuti.

Najrječitiji su, paradoksalno, Voriorsi: dok Kari i Grin lično zovu, dok se na golf terenima u Tahou izgovaraju pičevi o dobroj košarci i dobrom golfu u Zalivu, njihovi čelnici u povjerenju priznaju da od prvog dana vjeruju kako je Klivlend favorit. Kada te suparnik proglasi pobjednikom prije kraja, to obično nešto znači.

Košarkaški, priča drži vodu i bez sentimenta. Kavalirsi su u februaru, na sam rok za razmjene, poslali Garlanda u Los Anđeles i doveli Hardena, pa sa Mičelom, Moblijem i Alenom izgledaju kao orkestar kome za maj i jun nedostaje još samo dirigent. A Harden, i to je detalj koji cijeloj priči daje ukus, upravo je odbio opciju tešku četrdesetak miliona i sada sjedi kraj telefona kao i svi mi: čeka da vidi hoće li Lebron doći, spreman da za tu privilegiju potpiše manji ugovor.

Bivši MVP, čovjek koga su čitavu karijeru optuživali da broji prije nego što igra, čeka četrdesetjednogodišnjaka da bi pristao na jeftinije. Ako to nije mjera nečije gravitacije, onda ne znam šta jeste. Računovodstveno, Klivlend mu može ponuditi mrvice, izuzetak od nekoliko miliona, a za ozbiljniju cifru morao bi da žrtvuje Strusa ili Šredera; ali ova ponuda se ionako ne mjeri u novcu nego u dramaturgiji, jer se uz povratak pominje i dokumentarac koji bi pratio oproštajnu sezonu, kamera koja bi snimala kako se krug zatvara tačno tamo gdje se otvorio, u dvorani u kojoj su ga 2003. prozvali prvim pikom, a 2016. spasiocem.

Golden Stejt nudi nešto sasvim drugo: ne prošlost, nego alternativnu istoriju. Kari i Lebron su jedan drugom oduzeli i poklonili najveće večeri karijere, četiri puta su se gledali preko finalne linije, i sad bi, kao dvojica staraca koji su preživjeli sve svoje ratove, obukli isti dres u pohodu koji jedan anonimni direktor naziva posljednjim jurišem stare garde. Ker bi mu ponudio svlačionicu u kojoj se ne viče, Grin bi mu ponudio da za njega laje na sudije, Batler bi mu ponudio društvo u nepovjerenju prema cijelom svijetu.

Klub je spreman i da trejduje Mudija kako bi umjesto minimalca ponudio koji milion više, a Grin bi potpisao svoj novi ugovor tek pošto se sve složi. I tu je argument koji ne staje ni u jednu tabelu: San Francisko je sat leta od kuće u Los Anđelesu, od žene, od kćerke koja raste, dok su Klivlend, Majami i Filadelfija po četiri, pet sati. Kad imaš četrdeset jednu godinu, razdaljine se više ne mjere kilometrima nego propuštenim večerama. Jedino što Zaliv ne može da ponudi jeste odmor: kod ostarjelog Karija i krhkog Batlera, Lebron bi opet morao da bude prva violina, a on je prošle sezone, pored Dončića, prvi put u životu naučio da svira drugu, i djelovalo je kao da mu ne smeta.

Majami vreba sa strane, i to više nije onaj Majami. Tamo je sada Janis, dovezen u trejdu koji je preuredio ligu, tamo je Adebajo, tamo je Rajli koji je jednom davno na sto prosuo prstenje umjesto prezentacije i koji regrutuje ćutanjem, uvjeren da se u njegov grad ne dolazi na nagovor nego na poklonjenje.

Janis na mrežama ostavlja poruke, potpisuje objave frazom o pobjeđivanju danas koju je Lebron izgovorio na svom podkastu koju sedmicu ranije, i to je regrutacija za novo doba: ne pismo, nego eho. Lebron je u Majamiju već proveo četiri godine i osvojio dvije titule, tamo je naučio da gubi i da se od poraza pravi dinastija, i insajderi ponavljaju da su Klivlend i Majami od početka favoriti upravo zbog te bliskosti, jer se u ovim godinama ne ide među nepoznate.

Filadelfija je ušla u priču na mala vrata, pa razvalila šarke. Prvo su doveli Džejlena Brauna, u trejdu koji nije napravljen zbog Lebrona ali im je kupio stolicu za ovim stolom, a onda je Bob Majers, predsjednik čitave vlasničke grupacije krenuo da "pleše" sa objavama i izjavama. Dodajte tome da su i Džoel Embid i Tajris Maksi zvali lično Lebrona, i da Fili možda nudi i prije svih taj trk na još jedan prsten.

Problem je što su novac već potrošili na popunu rotacije, pa Lebronu mogu ponuditi tek veteranski minimum i Embidova koljena kao zalog vjere.

Minesota je, kažu skauti, košarkaški najčistije rješenje, a emotivno najpraznije: doveli su Lamela Bola da pored Edvardsa vodi tranziciju, Mekdanijels bi Lebronu čuvao najbolje krilne napadače lige, Gober bi mu čuvao reket, a na mjestu krila, otkako je Rendl otpremljen u Bruklin, zjapi rupa skrojena tačno po njegovoj mjeri. Edvards mu je bio saigrač na Olimpijadi, trener Finč dijeli s njim ljubav prema Ohajo Stejtu, i to je sve; tamo nema nijedne uspomene na koju bi se naslonio.

Bila je dobra fora, kada je Lebron okačio neki stori sa emoji vukova, pa su se svi pomamili u "Tvin sitiju" vjerujući da je to znak.

Denver se pominje šapatom, kao fantazija ljubitelja čiste košarke: Lebron kao treća opcija iza Jokića i Mareja, dva najveća uma dodavačke igre u istoj petorci, ideja toliko zavodljiva da je vjerovatno suviše lijepa za stvarnost. A negdje na rubu kadra stoje Njujork, Boston, San Antonio i Dalas, na čekanju, od čega su Sparsi bili jedno vrijeme konkurentni, ali neko vrijeme niko ih ne pominje.

I nad svim tim lebdi još jedno ime, isto prezime. Bronijeva plata za narednu sezonu garantovana je dvadeset devetog juna, dan prije nego što je razlaz njegovog oca sa Lejkersima postao javan, i taj datum nije slučajnost nego interpunkcija. Front-ofisi klubova koji jure oca već razgovaraju o trejdu za sina, jedan direktor kaže da ne bi radili svoj posao kad o tome ne bi razmišljali, i tako se najveća individualna karijera u istoriji ove igre završava kao ono što je cijelo vrijeme i bila: porodična stvar.

I zato mislim da znamo kraj, iako ga niko još nije izgovorio.

Postoje karijere koje se završavaju kao rečenice, tačkom na kraju, i karijere koje se završavaju kao pjesme, povratkom na prvi stih. Dječak iz Akrona, koji je 2003. ušao u ligu kao obećanje jednog osiromašenog grada, koji je otišao i bio proklinjan, koji se vratio i 2016. donio Klivlendu ono što nijedan živ čovjek u tom gradu nije pamtio, prošlog mjeseca je sjedio sa saigračima iz te ekipe i slavio deset godina od noći koja ih je sve učinila besmrtnim. Režiseri to zovu zatvaranjem kadra. Navijači to zovu pravdom.

Može me demantovati; demantovao je i pametnije od mene, i to mu je, uostalom, omiljeni sport poslije košarke. Možda ga golf i blizina porodice odvuku u Zaliv, možda Rajli ipak još jednom otvori onu fioku, možda ga želja za tim da cijela jedna ruka bude u prstenju odvuče u Filadelfiju.

Ali dok se čeka poruka, dok Rič Pol prosljeđuje glasove milijardera, ja vidim samo jednu sliku: čovjeka koji ujutru šeta Akronom, pored kosilica i pokošene trave, i koji već zna ono što mi tek treba da saznamo. Neki ljudi biraju gdje će igrati. On bira gdje će ostariti. A stari se, ako imaš sreće, kod kuće.