LA LA LAND: Grad koji kupuje tuđe snove

U rimejku Italijanskog posla, onom iz 2003. lik Edvarda Nortona izda ekipu sa kojom je u Veneciji ukrao zlatne poluge, ostavi ih u ledenoj rijeci i nestane. Kad ga drugovi poslije pronađu u Los Anđelesu, u vili na brdu, otkriju nešto gore od same izdaje: Norton je kupio Aston Martin o kojem je maštao Džejson Stejtem, zvučnike od kojih puca malter o kojima je sanjao Set Grin, kuću napunio detaljima sa juga Španije o kojem je sanjao Mos Def.

Na proslavi poslije pljačke, dok su svi redom nabrajali šta će sa svojim dijelom, jedini on nije znao šta da odgovori.

Čovjek bez ijednog sopstvenog sna, koji je zato pokrao i pokupovao tuđe. Holivud je tu scenu montirao kao portret negativca, ne sluteći da snima poslovni model sopstvenog grada.

Bob Ajger je čitav svoj život, baš kao Norton proveo kupujući tuđe snove.

Dizni je dugo bio u limbu, da ne kažemo da dugo nisu umijeli da nacrtaju nešto što bi se zalijepilo za djecu, pa je Ajger kupio Piksar.

Zatim je provalio glad svijeta za super-herojima, pa je shodno tome odlučio da svojoj imperiji priključi ni manje ni više Marvel.

Potom je na red došao Lukasfilm sve one daleke galaksije uz koje smo odrasli.

Ni jedan od poduhvata nije bio jeftin, zapravo cifre su uvijek izgledale bezobrazno astronomske, ali Ajger je opet na kraju ispadao najpametniji čovjek u prostoriji. Jednostavno prije ostalih je znao ono što će rijetko ko u Holivdu da izgovori naglas - priče se u XXI vijeku više ne izmišljaju. Pakuju se u franšize na fabričkim trakama.

Los Anđeles je oduvijek imao dva magična kraljevstva.

Jedno je u Anahajmu, sa zamkom, Miki Mausom i večernjim vatrometom čiji termin znaš prije nego što uđeš u park.

Drugo se prvo pamti iz Inglvuda, pa u centru grada, u dvorani kojoj su promijenili ime, ali je pola grada i dalje zove Stejpls centar.

Sa parketom umjesto šetališta i čarolijom koja se nije dala ukalupiti, jer je zavisila od toga kad će Medžik Džonson pogledati lijevo, a dodati desno.

U srijedu su ta dva kraljevstva došla pod isti krov: Lejkersi su prodati Ajgeru i Džošui Kušneru, za cifru od dvanaest i po milijardi dolara kakvu sport do sada nije vidio, i to samo godinu poslije prethodne prodaje, one kojom je porodica Bas, nakon skoro pola vijeka, predala ključeve Marku Volteru.

Ostaće upamćeno da je Volter Lejkerse zvanično posjedovao deset mjeseci.

Vlasnik LA Dodžersa je bio dočekan gotovo kao spasilac među navijačima, upravo zbog načina poslovanja i vođenja aktuelnih MLB šampiona.

A onda ih je prodao, uz opasku da je to bila izvanredna investicija, što je vjerovatno najiskrenija rečenica izgovorena u ligi ove godine. Zašto? Jer u njoj nema ni grada, ni dresa, ni navijača, samo razlika između deset milijardi i dvanaest i po. Čist pragmatizam, nula tolerancije i preglumljavanja oko svega pobrojanog. A pričamo o Holivudu.

U pozadini svega ipak stoje priče koje same po sebi zahthevaju praktičnost. Federalni tužioci i Komisija za hartije od vrijednosti mjesecima zagledaju u knjige njegovih osiguravajućih kuća, pa se ova prodaja da čitati i kao pospremanje stana prije nego što gosti stignu. Ono filmsko tzv. "kidanje repova".

Džeri Bas je 1979. kupio Lejkerse onako kako se to radilo samo u starim filmovima: u paketu sa Forumom, hokejaškim Kingsima i jednim rančom, sa najinteresantnijim detaljom - novcem koji nije ni imao.

Od tog kockarskog pristupa, kuglice su mu se zaustavile na broj na koji je igrao, napravio je Šoutajm, ljubičasto-žute dresove pod reflektorima, Džek Nikolsona uz aut liniju, ma cijeli jedan žanr.

HBO je ovjekovvječio sjajnom serijom "Vining tajm". O onome poslije, o djeci koja se otimaju o očevo nasljeđe, scenaristi nisu morali ni da kreću da pišu, jer HBO već ima sjajni Sucsession (da kad god pišem o korporativnoj Americi ne može bolji primjer od ovog savršenstva).

Kad je Džini Bas prošlog ljeta potpisala prodaju, ličilo je to na finale porodične sage, na posljednju epizodu.

Ispostavilo se da je to bila tek pilot-epizoda nečeg gotovo nezamislovog - franšize koja se preprodaje kao nekretnina, sredi se, okreči se, uslika iz dobrog ugla i vrati na tržište.

Kušner mlađi je priča iz sasvim drugog žanra, a već smo ga prije nedjelju dana pominjali.

Dok je stariji brat u Bijeloj kući vjenčavao politiku i biznis, Džošua je iza zavjese završavao poslove za koje mu ako ništa treba odati priznanje.

Samo tri dana prije nego što će Fejsbuk kupiti Instagram, on je već bio tamo, i za nestvarno kratko vrijeme (72 sata) udvostručio uloženi novac, tako je bilo i a sa OpenAI.

Pred Mundijal u SAD napravio je Trajv Enternal, fond koji je imao ideju da kupuje samo one stvari koje mašine ne umiju da recipliraju.

Pisali smo kako je probao sa Đanijem Infantinom da kupi petinu nove kompanije, gdje bi dobio tv prava, karte, sponzore, cijelu operativu Mundijala, ali je pobunom ostalih članica, prije svih UEFE taj posao obustavljen.

Sve je to pratio skandal za skandalom od davanja Trampu nagrade za mir, pa do toga a se predsjednik SAD javno hvalio da je "izbrisao" crveni karton Florjana Baloguna.

Nije dakle prošlo desetak dana Kušner mlađi se nalazi na spisku onih koji će da posjeduju Lejkerse.

I to je pun krug, savršena ironija, da čovjek koji je finansirao i kupovao mašine, vještački inteligenciju, sada kupuje posljendji bastion koji je ostao organski - loptu, publiku, utakmice u kojia se rezultat ne zna unaprijed.

Ajger je to povukao iskustvom blajna bioskopa, gdje nema zagarantovanog hita. "Kripto arena" ima rasprodatu halu svake godine sa premijerama čije priče niko ne može da vam spojluje.

Valjda zato i cijena ide samo gore. Ovaj tandem nije doduše bio na listi čekanja u Kaliforniji, već u Nevadi, gdje bi trebalo da se krene sa novom franšizom iz Sin Sitija.

Onda su shvatili ono što zna svaki posjetilac Diznilenda, da red preskaču oni koji plate brzu traku, pa su umjesto budućeg tima u pustinji uzeli krunski dragulj lige.

I to pokazuje isplativost sporta, Lebron je otišao iz kluba a cijena kluba je i pored toga porasla dvije milijarde.

U Anahejmu kada krene svaku noć vatromet, u isto vrijeme, baš kao i decenijama unazad i decenijama unaprijed, sve se zna, i ni djeca se viđe ne pitaju čije je kraljevstvo.

U nekadašnjem Stejpls centru, kraljevi su prolazni, i bilo ih u svakoj epohi. Nakon Lebrona, to je sada tim Luke Dončića, samo teško da se može propustiti zicer sa pitanjem, da li je on sad "Diznijeva princeza"?

U filmu treći čin sve vrati na mjesto. Ekipa dođe po svoje, mini kuperi projure kroz Los Anđeles, zlato još jednom promijeni gazdu, pa Stejtem konačno kupi astona, Grin zvučnike, Mos Def sobu za cipele na jugu Španije. Holivudski završetan blokbastera, jer publika mora izaći iz sale sa osjećanjem da su snovi vraćeni onima koji su ih prvi sanjali.

Stvarnost treći čin ne snima. Niko neće projuriti bulevarima da Lejkerse vrati porodici koja ih je čuvala pola vijeka, ni gradu koji ih je usvojio; sljedeća potjera odigraće se u konferencijskoj sali, bez ijednog kaskadera, i u zapisniku će se voditi kao procjena vrijednosti.

Nortonov lik je za isti posao upisan kao negativac i kažnjen po pravilima žanra. Ovi su dobili naslovnice i saopštenje u kojem sami sebe zovu čuvarima.