Šengun i etiketa teška deset glasova

U ovogodišnjem anonimnom glasanju NBA igrača, tom malom ritualu u kojem svlačionica dobije masku, diktafon i dozvolu da naglas izgovori ono što se obično mrmlja dok se vežu patike, Alperin Šengun proglašen je najprecijenjenijim igračem lige, pošto je za njega glasalo 12,3 odsto od 81 igrača koji su uopšte odgovorili na to pitanje, što cijelu veliku etiketu, onaj internet pečat koji za nekoliko minuta obiđe ligu, svodi na deset glasova.

Deset ljudi iz NBA ekosistema, zaštićenih anonimnošću, odlučilo je da baš tog dana iz džepa izvuče Šengunovo ime i zalijepi ga za riječ koja se brzo pamti, lako dijeli i teško skida.

Mediji odmah to objave, mladi turski igrač se nađe na osuđivačkoj klupi, a rijetko ko pogleda iza zavjese, odradi matematiku i vidi da je to deset individua, i to bog te pita kojih.

Sasvim je legitimno misliti da je Šengun precijenjen, jer košarka svoju ljepotu često pronalazi baš u tome što se oko nje možeš posvađati sa čovjekom koji ti je do juče bio drag, pa mu objašnjavati da Šengun mora bolje da brani pik-en-rol, da njegovo dodavanje iz posta u plej-ofu nema istu vrijednost kada protivnik prestane da udvaja, da mu šut spolja još uvijek ne tjera odbranu da promijeni geometriju, kao i da postoji razlog zbog kojeg su Lejkersi u šestoj utakmici odlučili da ga igraju jedan na jedan, zatvore mu prostor za asistencije i natjeraju ga da živi od čistog individualnog rješenja.

To je košarkaški argument, legitimno sve.

Problem počinje u ambalaži, jer ovo glasanje više liči na školsku kutiju u koju se ubacuju papirići sa tuđim imenima, samo što se ovaj put ne radi o osmom razredu, već o ligi u kojoj ljudi zarađuju stotine miliona dolara, nose brendove, imaju fondacije, agente, porodice, reputacije, u ovom slučaju i cijelu jednu naciju, i karijere koje se često lome na onome što neko uspije da zalijepi uz njihovo ime.

"Najprecijenjeniji“ je riječ koja traži instant reakciju, priziva klik, riječ koja čovjeka ne smješta u košarkaški kontekst, već ga pretvara u naslov pogodan za društvene mreže.

Kod izbora najpotcjenjenijih igrača još se može pronaći neka vrsta smisla, jer kada se u tom društvu pojave Derik Vajt, Džejlen Džonson, Džejlen Braun, Pejton Pričard ili Ostin Rivs, svlačionica makar pokazuje da cijeni one koji ne dobijaju dovoljno svjetla, one koji zatvaraju rotaciju, čuvaju najboljeg protivnika, pogađaju šut koji ne završava u hajlajtu i znaju akciju prije nego što je trener nacrta.

Tu anonimnost može biti alat, i prije svega zdrava priča i dobra kolegijalnost.

Kod pitanja o najprecijenjenijem igraču ona se pretvara u štit za sitnu osvetu, jer ta kategorija ne traži košarkašku nijansu koliko traži frustraciju, poziva igrača da kaže ono što vjerovatno ne bi rekao dok mu taj isti čovjek stoji pet metara dalje.

Zbog toga je cijela stvar neprijatna.

NBA igrači nijesu dužni da budu fini, u ligi se stalno priča, podbada, provocira i mjeri ego, ali ova vrsta anonimnosti napravljena je tako da čovjek može da udari bez otiska prsta, a zatim da mirno gleda kako internet završava ostatak posla.

Najzanimljiviji dio cijele priče zapravo nije Šengun, već oni koji su odbili da učestvuju, među kojima je bio i igrač koji je ranije glasao za Tajrisa Halibartona kao najprecijenjenijeg, pa ga zatim gledao kako u plej-ofu pravi ozbiljnu seriju i mijenja kompletnu priču o sebi, dok je drugi jasno rekao da bi, kada već nekoga proziva, na takav stav morao da stavi svoje ime, jer ne želi da nekoga tiho slomi.

To je odrasla pozicija.

Halibarton je najbolji dokaz koliko ovakva anketa može biti neprijatna, kratkovida i jeftina u trenutku kada se sudarimo sa stvarnom košarkom, jer je prošle godine izglasan za najprecijenjenijeg igrača lige, da bi samo nekoliko sedmica kasnije odveo Indijanu do finala NBA lige i sedme utakmice protiv Oklahome, sa, sada već legendarnim serijama protiv Klivlenda, a tek protiv Njujorka (za rekreaciju Redžijevog choke momenutma, zaslužio je sve lovorike ovog svijeta).

A onda je u toj sedmoj utakmici, prije nego što je finale stiglo da se razvije do kraja, stalo tijelo.

Halibartonova povreda Ahilove tetive ostavila je Oklahomu na putu ka tituli, Indijanu u onoj najokrutnijoj sportskoj rečenici koja počinje pitanjem šta bi bilo kad bi bilo, a anonimnu anketu u još neprijatnijem svjetlu, jer je igrač kojeg su kolege malo prije toga proglasile prenaduvanim stajao na pragu najveće utakmice karijere, dok je finale još bilo živo i dok se cijela priča mogla okrenuti u drugom pravcu.

U tome leži opasnost takve etikete: danas ti anonimno zalijepe da si najprecijenjeniji, sjutra vodiš franšizu do vrata titule, a prekosjutra se svi ponašaju kao da je sve bila samo anketa, malo zabave i usputni pogled iz svlačionice.

Ponekad je to samo dokaz da čak i ljudi koji najbolje poznaju igru mogu najbrže da pogriješe kada im daš masku i papir.

Tu dolazimo do onoga što Skaut sport zna iz prve ruke: Nikola Vučević ne želi da glasa u takvim stvarima.

Ne zato što nema mišljenje, pošto ga, naravno, ima, već zato što košarku razumije preduboko da bi ovakve ankete doživljavao kao bezazleno zezanje, jer postoji razlika između mišljenja i ogovaranja, između analize i anonimnosti, između rečenice u kojoj kažeš da jedan igrač ima problem u plej-of okruženju i trenutka u kojem iza zavjese zaokružiš njegovo ime, pa prepustiš internetu da odradi najprljaviji dio posla.

U tome ima nečega starinski normalnog, možda baš zato toliko rijetkog u NBA kulturi koja je odavno shvatila da je sve sadržaj: utakmica, konferencija, trejd, poluizgovorena rečenica, pogled prema sudiji, govor tijela, reakcija sa klupe, mikrofon uhvaćen u pogrešnom trenutku, pa čak i nečija tuđa anonimna frustracija.

Šengun je ove godine dobio savršen NBA sendvič.

Prvo ga je Lebron Džejms u plej-of seriji sa Hjustonom prozvao jer se žalio na faul, pa mu je, nakon Šengunove primjedbe da je dosuđena mekana odluka, odgovorio u stilu da to može reći bilo ko iz njegovog tima, samo ne on, čime mu je poručio da se na mekoću kriterijuma ne bi trebalo žaliti čovjek koji, po Lebronovom viđenju, i sam živi od sličnih zvižduka.

lebron, alperen sengun | no not you, you dont say that, you the only person out here that ain't allowed to say that pic.twitter.com/OmrQKrWveg

— r e a c t i o n s (@Reactions_vids) May 5, 2026

Nekoliko dana kasnije stigla je anketa, kao da je neko otvorio vrata svlačionice i ponudio ostatku lige da doda još koju rečenicu, uz udobnost potpune anonimnosti.

Jedan anonimni igrač rekao je za Šenguna da "plače svaki napad“, dodajući da je talentovan i da treba samo da igra, pa i tu, koliko god takva formulacija djelovala ružno, vjerovatno postoji dio košarkaškog osjećaja koji se ne smije potpuno odbaciti, jer je moguće da pojedinim igračima ide na živce njegova komunikacija sa sudijama, da protivnici misle kako mu je reputacija brža od stvarnog uticaja u maju, kao i da visoki igrači koji moraju da brane bez zvižduka gledaju njegov stil i prevrću očima.

NBA svlačionica zna stvari koje spoljašnji svijet ne zna.

Zna ko je težak za čuvanje, ko priča previše, ko traži pomoć sudije čim kontakt postane ozbiljniji, ko u regularnoj sezoni izgleda kao sistem, a u plej-ofu kao zadatak koji se može riješiti poslije dva video-sastanka.

To je ugao iz kojeg se ovakva anketa donekle može razumjeti, jer igrači imaju pravo da kažu kako vide ligu, da se ne slažu sa medijima, navijačima, analitičarima, a nekada je baš njihova perspektiva najdragocjenija, pošto košarku ne gledaju iz montaže, već iz kontakta.

Oni znaju ko te udari kukom, ko te umori bez lopte, ko te natjera da u trećoj četvrtini tražiš izmjenu pogledom prema klupi.

Kada igrači kažu da je Viktor Vembanjama najbolji defanzivac, to zvuči kao kolektivni uzdah lige koja je shvatila da se obruč odjednom nalazi negdje na granici carinske zone, a kada kažu da je Derik Vajt potcijenjen, to ima težinu, jer svako ko je igrao protiv Bostona zna da postoji posebna vrsta nerviranja kada pomisliš da si konačno preživio Tejtuma ili Brauna, a onda se pojavi Vajt, ukrade ti posjed, pogodi trojku i napravi facu naskpokojnijeg čovjeka u tom trenutku.

Ipak, jedno je pitati igrače koga najviše poštuju, ko ih najviše muči, ko je najbolji defanzivac, koji trener ih impresionira, koja dvorana je najneprijatnija ili koji mladi igrač dolazi, jer takva pitanja otvaraju ligu iznutra i daju joj slojeve koje spolja ne vidimo dovoljno jasno.

Sasvim drugačiji efekat ima godišnja lista ljudi koje sopstvene kolege smatraju prenaduvanim, servirana u formatu idealnom za skrinšot, tvit, podkast uvod i tri dana poluozbiljne buke.

Nažalost skipbejlizacija i stivensmitacija (znam, znam izmišljene riječi), su preuzele odavno maha u svakodnevnom narativu. Zašto bi slušali nekoga ko traži pozitivan ugao, ili radi detaljnu analizu, kad imamo dva idi**a, koji su davno provalili da galama, pa i kad nema smisla ima veći šer (ovo će da bude dio posebnog teksta)-.

Jer znamo kako to ide.

Malo ko će ozbiljno raspravljati o tome da je uzorak mali, da je pitanje preskočilo skoro pola ispitanih, da je deset glasova bilo dovoljno za prvo mjesto i da su mnogi odbili da odgovore baš zato što razumiju koliko je kategorija prljava, pošto takve nijanse obično ostaju u sitnim slovima, dok na površini ostaje jednostavna rečenica: Šengun je najprecijenjeniji igrač NBA lige.

A to već pravi drugu vrstu štete.

Posebno je komično što NBA, liga koja je istovremeno najnapredniji sportski proizvod na svijetu i najskuplji rijaliti program ikada napravljen u patikama, stalno pokušava da pomiri brigu o mentalnom zdravlju, pritisak društvenih mreža i težinu života pod reflektorima sa sadržajem koji živi upravo od toga da svaku slabost, svaku riječ i svaku procjenu pretvori u javni materijal.

Sa jedne strane se priča o tome koliko je teško biti mlad igrač u stalnom svjetlu, koliko je opasno kada rečenica postane kontekst bez konteksta, koliko društvene mreže mogu izobličiti čovjeka, a sa druge se jednom godišnje otvara anonimna kabina i od igrača traži da kažu ko je precijenjen, uz garanciju da posljedice neće nositi oni koji su to izgovorili.

To nije hrabrost, gospodo, pa nije čak ni ventil.

Ventil može biti koristan, naravno, jer ga ima svaka svlačionica, svaka redakcija i svaka porodica, ali postoji razlika između ventila koji ostane u sobi i ventila koji se upakuje kao javni proizvod.

Ako igrač misli da je Šengun precijenjen, neka kaže, neka objasni, neka stane iza toga, kao što je Lebron, koliko god nekome bio antipatičan, makar stao iza svoje rečenice na terenu.

Lebron je Šengunu rekao u lice ono što je mislio.

Možeš da ga voliš ili ne voliš, možeš da kažeš da je i sam kralj prigovora (u tome je jedinstveni GOAT), da čitava njegova karijera ima hiljadu kadrova u kojima raširenih ruku gleda sudiju, traži reakciju u njegovu korist, na njegovo ime, ali se u tom trenutku nije sakrio iza formulacije "jedan igrač iz Zapadne konferencije“.

Rekao je to dok kamera radi, dok protivnik stoji pored njega i dok postoji mogućnost da mu se vrati istom mjerom.

Anonimna anketa nema tu vrstu časti.

Zato je Vučevićev stav važniji od same liste, ne zbog toga što je naš pa mu treba praviti mali balkanski oltar zdravog razuma, mada ponekad zaista prija kada neko iz našeg dijela svijeta u NBA svlačionici pokaže više mjere od cijele industrije sadržaja oko njega, već zato što je to rijedak primjer košarkaške pristojnosti koja ne djeluje odglumljeno.

Vučević ne mora da bude prijatelj sa svakim igračem, ne mora da misli da su svi sjajni, ne mora da izigrava diplomatu, ali očigledno razumije da iza svakog imena postoji čovjek koji će sjutra ući u salu, otvoriti telefon i vidjeti da je postao lice tuđe anonimne procjene.

To dobro znamo i mi koji živimo od sporta.

Najlakše je napisati tekst o najprecijenjenijem, napraviti naslov koji peca, dok je mnogo teže zastati i pitati zašto se to radi, kome koristi i gdje prestaje zanimljivo, a počinje ružno. Osim ako niste Niko Harison, ne tu nema suzdržavanja.

Šengun nije savršen igrač.

Ima rupe, ima navike koje nerviraju, ima plej-of pitanja na koja tek mora da odgovori, a ako želi da bude nešto više od centra koji u regularnoj sezoni puni sve kolone, moraće da nauči kako da preživi trenutke u kojima protivnik skine ukrase sa njegovog napada, moraće da bude jači kada utakmica ne ide kroz njega, moraće da pronađe način da manje razgovara sa sudijama, a više sa samom utakmicom.

To je fer kritika.

Riječ "najprecijenjeniji“ ne objašnjava ništa.

Možda bi anketa imala više smisla kada bi se promijenio okvir, pa bi se igrače pitalo protiv koga je najlakše napraviti plan u plej-ofu, koji stil igre najviše zavisi od regularne sezone, koji All-Star ima najviše pitanja u odbrani ili koji igrač je teži za uklopiti nego što javnost misli, jer su to i dalje oštra pitanja, ali tjeraju na košarku, na razlog, na objašnjenje.

Ovako ostaje osjećaj da smo dobili NBA verziju grafita iz toaleta, samo sa boljim fontom i ozbiljnijim portalom.

Deset glasova, jedno ime, gomila reakcija.

Naravno da će Šengun sada neko vrijeme nositi tu etiketu, možda će ga nervirati, možda će ga motivisati, možda će sljedeće godine napraviti ono što je Halibarton napravio prošle, pa će isti ti anonimni ljudi govoriti da su znali koliko je dobar, samo su ga malo testirali, kao da je liga veliki studentski dom u kojem niko nikada nije odgovoran za ono što kaže u hodniku.

Možda će i dalje ostati igrač oko kojeg se vodi ista rasprava: genijalni centar-pas prerušen u post-up peticu (ista liga mu je dala nadimak "mini Jokić") ili lijepa regular-season slagalica sa previše rupa za maj.

To će već biti njegova košarkaška priča.

Ova druga potreba, potreba da se iza zavjese ostavi mala ogrebotina na tuđem imenu, više govori o ligi nego o njemu.

NBA voli da se predstavlja kao liga zvijezda, bratstva, poštovanja, takmičarskog koda i one čuvene fraze da samo igrači znaju koliko je teško biti igrač, pa baš zato anonimno glasanje djeluje toliko neprijatno, jer oni koji najbolje znaju koliko je teško morali bi najbolje da znaju i koliko je jeftino kada nekoga pogodiš, pa skloniš ruku prije nego što se vidi odakle je došao udarac.

Zato je najpošteniji odgovor možda onaj koji nije ušao u tabelu.

Vučevićev odgovor, nije klikabilan, ali dovoljno jasan za princip: neću da se bavim time.

Nekada je i neglasanje stav.

A u ligi u kojoj se svako mišljenje odmah pretvara u sadržaj, možda je to najglasniji mogući odgovor.