Vizardsi su dobili kontrolu drafta, Juta idealan fit, a Indijana račun za Zupca

NBA lutrija je uvijek isti mali ritual kolektivne samoobmane: pola lige se pravi da nije tankovalo, druga polovina se pravi da nije u panici, a svi zajedno gledaju ping-pong loptice kao da se tamo negdje ne odlučuje samo redosljed drafta, nego i ko će sljedeće tri godine prodavati navijačima riječ “proces” bez da mu se ljudi smiju u lice.

Ove godine, međutim, rasplet je imao nekoliko slojeva više. Vašington je dobio prvi pik i mogućnost da cijelu klasu otvori po svojoj mjeri. Juta je dobila idealnu poziciju da ne mora da bude najpametnija u prostoriji. Memfis je dobio šansu da poslije velikog gubitka identiteta pronađe novi oblik. Čikago je, možda prvi put poslije dugo vremena, dobio izgovor da prestane da bude najdosadnija vrsta NBA tima: dovoljno pristojan da ne ruši sve, nedovoljno ozbiljan da iko u aprilu razmišlja kao o opasnosti.

Najvažnije, liga je mogla da odahne jer Oklahoma Siti nije dobila prvi pik. To možda zvuči kao mala stvar, ali nije.

Postoje normalni lutrijski scenariji, postoje bolesni lutrijski scenariji, a postoji i onaj u kojem Tander, već najbogatiji klinac u školi koji nekako ima i najbolje patike i najbolji ručak i još je miljenik profesora, dobije pravo da bira prvog igrača u ovakvoj klasi.

NBA to nije smjela sebi da dozvoli. Ne zato što je Oklahoma uradila nešto pogrešno, naprotiv, nego baš zato što je uradila previše stvari kako treba (sve će vam oprostiti svi, sem uspjeha). Imaju sistem, imaju mlade igrače, imaju dubinu, imaju pikove, imaju razvojnu mašinu koja od sredine prve runde pravi korisne igrače kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Da su još dobili prvog pika, pola Zapada bi vjerovatno tražilo da se kolektivno uvede salary cap za sreću.

Vašington je zato mnogo prihvatljiviji pobjednik lutrije, ali i mnogo zanimljiviji nego što bi bio da pričamo o klasičnom najgorem timu lige koji čeka spasioca.

Vizardsi nijesu prazna kuća. To je sada čudna, skupa i potencijalno opasna konstrukcija sa Treom Jangom, Entonijem Dejvisom i Aleksom Sarom, što znači da prvi pik ne dolazi u roster bez smisla, nego u roster koji već ima ekstremno jake tačke i ekstremno jasne rupe. Tre ti daje napad, gravitaciju, pik-en-rol i svakodnevni izvor prednosti. Entoni Dejvis ti, ako je zdrav, ohhh ako je zdrav, daje defanzivni plafon i onu veteransku ozbiljnost zbog koje ne možeš da se ponašaš kao da te pobjede baš uopšte ne zanimaju (kudos za čovjeka koji se treći put nakon Pelikansa 2019. i Dalasa 2025. nalazi u ekipi koja je dobila prvog pika). Sar ti daje dužinu, mladost, atletski potencijal i mogućnost da AD ne bude samo kratkoročni luksuz nego i neka vrsta mosta prema sljedećoj verziji tima.

Zbog toga je Ej-Džej Dibansa najlogičniji izbor za Vizardse, ne samo kao najveći talenat, nego kao najčistiji odgovor na pitanje šta ovoj ekipi fali. Vašingtonu ne treba još jedan igrač koji mora da drži loptu 18 sekundi da bi bio koristan, jer već ima Trea. Ne treba mu još jedan visoki koji će zakomplikovati minute između Dejvisa i Sara. Treba mu veliko krilo sa zvjezdanim plafonom, neko ko može da napada prostor koji Tre pravi, da trči u tranziciji, da preuzme dio kreacije kad se napad zaglavi i da dugoročno postane lice franšize kada se Dejvisova era prirodno počne spuštati. To je baš ona vrsta pika koji istovremeno pomaže sadašnjosti i čuva budućnost, što je rijetka stvar za tim koji je završio na dnu.

Darin Piterson bi bio razumljiv u vakuumu, jer bekovi koji mogu da organizuju napad i sami sebi stvaraju šut imaju ogromnu vrijednost, ali pored Trea bi odmah nastala gomila pitanja koja Vašington ne mora sam sebi da postavlja sa prvim pikom. Da li Piterson igra uz njega, iza njega ili je to početak odbrojavanja za Treov status? Da li se braniš dovoljno dobro sa dva beka kojima je prirodno da budu centar napada? Da li koristiš najvredniji izbor na igrača kojem već prvog dana moraš da objašnjavaš da neće imati loptu onoliko koliko je imao cijeli život? Dibansa je jednostavniji odgovor, a često je na vrhu drafta najjednostavniji odgovor i najbolji, pogotovo kada jednostavno ne znači konzervativno nego logično.

Juta sa drugim pikom ima onu lijepu vrstu problema gdje ne mora da otvara draft, ali može da izađe iz večeri sa igračem koji joj možda najviše treba. Džez imaju djelove, imaju veličinu, imaju zanimljiva imena i imaju dovoljno materijala da se o njima može pričati kao o ekipi koja “nije daleko”, što je najopasnija fraza u ligi ako nemaš pravog kreatora. Ono što im fali nije još jedan visoki koji će djelovati dobro na papiru, nego igrač koji može da organizuje sve te papire u stvaran napad. Fali im neko ko stavlja loptu na parket, pravi prvu prednost, tjera odbranu da rotira i onda otkriva ko na rosteru zaista zna da igra, a ko je samo izgledao zanimljivo dok su svi bili jednako neorganizovani.

Zato je Piterson skoro idealan za Jutu. Ako Vašington uzme Dibansu, Džez ne bi trebalo da izmišljaju dramu. Uzmeš beka koji ti daje ritam, pustiš ga da pogriješi, da izgubi 220 lopti kao ruki, da nauči koje pomoći u NBA dolaze brže nego na koledžu, pa za dvije godine vidiš da li imaš igrača koji može da bude centar nove ere.

Juti treba baš to: neko ko će Markanena, JJJ-a, Ejsa Bejlija i ostatak tog krilno-visokog sklopa staviti u prirodnije uloge. Dobar plejmejker nije samo igrač koji sebi napravi šut. Dobar plejmejker je rendgen za roster. Uz njega brzo vidiš ko se otvara na vrijeme, ko zna da primi loptu u pokretu, ko je stvarno šuter, a ko je samo stajao u ćošku i izgledao kao ideja.

Postoji, naravno, i ona romantična verzija u kojoj Juta pogleda Kamerona Buzera i kaže: čekaj malo, pa ovo je praktično prestolonasljednik. Sin Karlosa Buzera u Solt Lejk Sitiju? To se piše samo od sebe. Da li znate ko je u front ofisu Džeza? Karlos Buzer.

Imaš arhivske snimke, imaš publiku koja se sjeća tih Deron Vilijams godina, imaš gotov televizijski prilog i onu opasnu draft noć rečenicu da se neke stvari u košarci jednostavno vrate kući. Problem je što draft ne možeš voditi kao porodični album, naročito kada ti je roster već krcat baš tamo gdje bi Buzer živio. Sa Džerenom Džeksonom Džuniorom, Laurijem Markanenom i Ejsom Bejlijem, koji nominalno igra na trojci, ali vrlo lako može da se popne na četvorku u modernim postavama, Juta nema čist prostor za još jednog visokog/krilnog unutrašnjeg igrača. Buzer bi bio lijepa priča i ozbiljan talenat, ali Piterson bi bio funkcija. A Juti trenutno više treba funkcija nego nostalgija.

Memfis je treći i možda najteži za čitanje, jer kod njih izbor nije samo pitanje talenta nego pitanje identiteta poslije odlaska Džerena Džeksona Džuniora. JJJ nije bio običan starter kojeg zamijeniš prvim visokim na tabli. On je bio defanzivni sistem, korektiv, zaštita obruča, streč opcija i igrač koji je Memfisu dopuštao da izgleda agresivno i kada je ostatak petorke pravio greške. Kada izgubiš takav profil, ne tražiš samo novog igrača na istoj poziciji, nego novi način da ekipa ima smisla. Tu Kameron Buzer postaje fascinantan fit, pod uslovom da ga Memfis ne posmatra kao direktnu zamjenu za JJJ-a, jer to nije fer ni prema Buzeru ni prema realnosti.

Buzer ne vraća Memfisu istu blokersku prijetnju, niti onu specifičnu defanzivnu paniku koju je Džekson stvarao kada protivnički bek krene prema obruču i u posljednjem trenutku se sjeti da možda ipak ne mora baš sada da završi lijevom rukom preko albatroskog raspona (koji je tek galeb u poređenju sa vanzemaljcem iz San Antonija). Ali Buzer donosi drugu vrstu sigurnosti: skok, snagu, osjećaj za igru, mogućnost da primi loptu iz short rolla, kazni mismatch i bude visoki koji ne izgleda kao da mu je svaki dodir van reketa neprijatna administrativna obaveza.

Uz Dža Morenta i Zeka Idija, to ima smisla. Dža pravi pritisak, Idi mijenja geometriju svojom veličinom, a Buzer bi mogao da bude vezivno tkivo između brzine, unutrašnje snage i napadačke raznovrsnosti koju Memfis mora ponovo da pronađe.

Naravno ako Dža Morenta ne udome negdje drugo, a nije da nisu pokušavali. Buzer onda kao najmlađi, oblači unformu "natural born leader-a", jer se kroz sve njegove faze razvoja osjetilo da je upravo to prije svega njegova funkcija. Stiv Rožders svog tima.

Zato je Buzer za Grizlise manje pokušaj da se popravi stara kuća, a više početak gradnje nove. Ako pokušaju da kažu “evo nam novog JJJ-a”, promašiće poentu i vjerovatno biti razočarani.

Ako kažu “ovo je drugačiji visoki koji nam daje skok, pamet, napadačku stabilnost i novu strukturu”, onda je treći pik odlična pozicija za takav rizik. Memfis poslije velikih odlazaka ne može vratiti stari identitet jednim izborom, ali može izabrati igrača koji ga neće tjerati da živi u prošlosti. Buzer je baš to: dovoljno dobar da bude velika odluka, dovoljno drugačiji da ne bude lažna zamjena.

Čikago sa četvrtim pikom je posebna vrsta olakšanja, jer Bulsi godinama djeluju kao franšiza zaglavljena u NBA čistilištu, tom užasnom mjestu gdje nisi dovoljno loš da te svi puste da gradiš ispočetka, ali nisi dovoljno dobar da ti iko vjeruje. To je zona 36 do 41 pobjede, zona “ako svi budu zdravi”, zona “možda uhvatimo plej-in” (pa ispadnemo od Majamija - ova se fora sama od sebe pisala), zona u kojoj navijači više ne znaju da li gledaju plan ili produženi izgovor. Četvrti pik im makar daje priliku da naprave potez koji ima težinu, a Kejleb Vilson iz Sjeverne Karoline izgleda kao tip igrača koji može da funkcioniše u oba scenarija: i ako konačno krenu u pravu obnovu, i ako još neko vrijeme pokušaju da ne sruše sve odjednom.

Vilson je logičan zato što Čikagu treba veličina na krilu, atleticizam i razvojni plafon, ali ne nužno igrač kojem moraš odmah predati ključeve i praviti se da je sve riješeno. On može da raste uz postojeće igrače, može da preuzme veću ulogu ako franšiza krene u rez, a može i da bude most ako Bulsi opet pokušaju da balansiraju između sadašnjosti i budućnosti. Na kraju krajeva da budemo pošteni, tj. da se oni pogledaju u ogledalo i kažu - konačna korekcija bezrezervnog vjerovanja da će Patrik Vilijams procvjetati u respektabilnog igrača.

To nije savršen scenario, ali je realan scenario, a Čikagu je realnost već dugo problem. Njima ne treba još jedna sezona u kojoj se svi prave da je tim bliži ozbiljnosti nego što jeste. Treba im igrač koji ih makar gura prema odluci.

I onda dolazimo do Indijane, koja je dobila najgoru verziju lutrijske večeri: bila je dovoljno loša da se osjeća poniženo, dovoljno nesrećna da padne, i dovoljno ranije nepažljiva da ni nagrada za tu muku ne ostane kod kuće.

Završiti 19-63 i onda gledati kako peti pik ide LA Klipersima zbog trejda za Ivicu Zupca nije samo loš rasplet, to je organizaciona trauma sa odloženim dejstvom. Sada je bolno, ali biće još gore ako taj igrač postane ozbiljan starter, a potpuno nepodnošljivo ako postane nešto više. To su oni trejdovi koji se ne ocjenjuju kad se naprave, nego kad na drugoj strani počne da raste igrač kojeg si mogao imati.

Za Kliperse je to, naravno, poklon iz kategorije onih koje dobiješ i odmah provjeriš da li se neko šalio. Timovi njihovog profila obično ne biraju peti, osim ako se sve raspalo. Oni su dobili lutrijsku mladost bez pune lutrijske sramote, što je možda najvrjednija roba u ligi za franšizu koja je predugo živjela na veteranima, kratkim prozorima i stalnom pritisku da se mora sada. Indijana će taj pik gledati kao otvorenu ranu. Klipersi će ga gledati kao produžetak života.

To je pravi rasplet ove lutrije. Vašington je dobio pravo da spoji Trea, AD-a, Sara i Dibansu u nešto što odjednom ima i sadašnjost i budućnost, i kako mi u Skautiranju volimo da kažemo "seksi je". Juta je dobila šansu da izabere funkcionalni odgovor umjesto sentimentalne priče. Memfis može da počne novu verziju poslije JJJ-a, ne pokušavajući da laže sebe da se takav igrač direktno mijenja. Čikago je dobio priliku da prestane da bude zarobljenik prosječnosti. Indijana je dobila košarkaški mamurluk koji će trajati godinama. A ostatak lige je dobio makar jedno malo olakšanje: Oklahoma Siti nije dobila prvog pika.

Nekad je i to pobjeda za konkurentski balans.