Kad ode velika četvorka, počinje lov za one kojima se daje volan u ruke

Poslije prva četiri imena ovogodišnjeg NBA drafta počinje druga vrsta igre.

Vašington, Juta, Memfis i Čikago imaju svoje velike dileme, svako sa sopstvenom verzijom budućnosti. Ali čim se završi uvodni blok sa Ej-Džejem Dibansom, Darinom Pitersonom, Kameronom Buzerom i Kejlebom Vilsonom, draft ulazi u zonu u kojoj se više ne traži samo najveće ime, nego pravi oblik napada za sljedećih nekoliko godina.

Od petog do devetog mjesta, ne nužno tim rasporedom na draftu, jer i te kako bi mogao da se ušunja neko drugi, počinje audicija za igrače kojima se može dati veći dio odgovornosti u rukama. Ne mora svaki od njih biti klasični plej u starom smislu, onaj koji prevede loptu, pozove akciju, pokaže prstom gdje treba da stane centar i odglumi produženu ruku trenera.

NBA je taj posao davno raširila. Danas se traži bek koji može da pročita prvu prednost, kazni drugu rotaciju, pogodi kada ga ostave, smiri kada mladi tim počne da gubi oblik i dovoljno često napravi nešto bez pomoći sistema.

Zato je ova grupa zanimljiva.

Kiton Vagler, Darijus Ejkaf Džunior, Kingston Flemings i Majkel Braun Džunior nijesu četiri varijacije istog igrača. Oni su četiri različita odgovora na pitanje šta jednoj NBA ekipi treba kada izađe iz zone sigurnog zvjezdanog kapitala i uđe u prostor u kojem se bira između profila, potreba, hrabrosti i straha od greške, sa nadom da će se za par godina baš o tom izboru pričati kao o "krađi cijele klase". Osim ako ne probudite unutrašnjeg Džoa Dumarsa u sebi i kažete da je Vilson "the chosen one" prije Dibanse i Pitersona, kao što je to sa mnom slučaj.

Ejkaf je najbliži čistom osjećaju glavnog kreatora, igrač koji donosi red, šut, takmičarsku ozbiljnost i dovoljno zrelosti da se oko njega odmah može početi graditi struktura napada.

Vagler je mamac za ekipe koje žele visinu, šutersku gravitaciju i sekundarnu organizaciju, nekoga ko ne mora da preuzme svaki posjed, ali može da popravi mnogo posjeda.

Flemings je brzina sa školom, plej koji djeluje kao da mu je prvi korak prirodni instinkt, ali i kao neko ko razumije zašto sama brzina nije dovoljna. Uz to dolazi iz kuhinje Kalvina Simsona, što samo po sebi dovoljno govori.

Braun je najnemirniji slučaj, najveći raspon mogućnosti u ovoj grupi, igrač koji može izgledati kao budući veliki promašaj tuđih procjena ili kao neko ko je zalutao visoko zato što je talenat bio bučniji od svakodnevne pouzdanosti.

Ako moram da biram ličnog favorita, moj ukus ide ka Darijusu Ejkafu.

Ne zato što će svaka ekipa mirno spavati ako ga izabere, jer neće. Njegov profil nosi jasne defanzivne račune, pitanje visine (ne može se za svakog niskog košarkaša reći Džejlen Branson), pitanje koliko će atletski i fizički pritisak u NBA pomjeriti njegove najbolje uglove. Ali kod Ejkafa postoji nešto što je kod mladih organizatora najteže pronaći u pravoj mjeri: sposobnost da velika odgovornost ne promijeni njegovu unutrašnju brzinu.

U Arkanzasu je nosio ogroman teret. Kod Džona Kaliparija bekovi su često bili centar svijeta, ali malo ko je tako rano imao toliku potrošnju, toliko minuta i toliko odluka. Ejkaf je kroz sve to prošao bez utiska da stalno pregovara sa sopstvenom važnošću. Bio je agresivan, ali nije djelovao kao igrač koji mora da dokaže da je agresivan. Dodavao je, ali nije bježao od šuta. Čuvao je posjed, ali nije igrao kukavički. Taj balans je vjerovatno najjači dio njegove kandidature.

Kod njega se posebno vidi mentalna mapa terena. Ima bekova koji vide otvorenog igrača kada se odbrana već pomjerila. Ejkaf često djeluje kao da zna gdje će se otvoriti pukotina prije nego što ona postane vidljiva svima. Njegov pas u tranziciji, pogotovo onaj rani, preko prve linije odbrane, ima vrijednost koja se ne osjeti samo u asistenciji. On tjera saigrače da trče. Kada bek nagrađuje trčanje, ekipa počne da vjeruje da svaki defanzivni skok ili ukradena lopta ima smisla. To nije mali detalj za mlade timove koji često tonu jer im napad postane stajanje, čekanje i improvizacija bez reda.

Ejkaf je i opasan šuter. Ne samo kao igrač koji pogađa kada mu ostave prostor, nego kao neko koga ne smiješ zaboraviti ni kada lopta nije kod njega. To mu širi mogućnosti. Može igrati kao prvi kreator, ali može preživjeti i pored drugog jakog igrača na lopti. Može napasti iz driblinga, ali može kazniti i iz jednostavnog prijema. U NBA je to često razlika između pleja koji mora imati savršenu okolinu i pleja koji se lakše uklapa u više različitih verzija ekipe.

Dođavola, prebaciću preko usta da podsjeća na Tima Hardaveja (ne ovog iz Denvera nego Seniora - za vas mlađe), i neću biti usamljen u tome. Za sve nas koji se sjećamo tih epskih duela Majamija i Njujorka, jer sam i sam bio premlad za eru RUM TMC u Golden Stejtu (Tim Hardavej, Mič Ričmond, Kris Malin- ako imate osjećaj za šut na 2k svojeverstan cheat code za igre sa drugovima).

Brige su stvarne. Na defanzivnoj strani će ga tražiti, posebno u plej-of kontekstu, kada protivnik ima dovoljno vremena da odluči koga želi uvući u svaku akciju. Njegovo kretanje kroz blokove bez lopte moraće biti bolje, tijelo mora naučiti da izdrži više udaraca, a završavanje oko obruča mora dobiti više varijacija. Previše se oslanja na desnu ruku u situacijama u kojima bi lijeva morala biti prirodniji odgovor. Nekad uđe u vazduh bez dovoljno improvizacije. Nekad umjesto jednostavnijeg pull-up šuta izabere težu putanju, kao da želi da sam sebi produži zadatak.

Ipak, kada biram između nedostataka, radije uzimam one koji dolaze uz jasnu organizaciju igre nego one koji dolaze uz nedostatak osjećaja. Ejkaf ima greške koje se mogu ciljano popravljati. Mnogo je teže popraviti pleja koji nema unutrašnji osjećaj kada treba ubrzati, kada treba pustiti loptu, kada treba stati, kada treba prepoznati da je najbolji potez onaj koji neće ući u snimak najljepših akcija. Zato mi je on prvi među ovom četvoricom. Ne kao sigurna buduća zvijezda, nego kao najbolji kandidat da mladoj ekipi odmah da oblik.

Vagler je druga priča i vjerovatno najlakši igrač za zamisliti u različitim napadačkim okruženjima, kosmička pravda za ovaj dio Skaut sporta bi bio da nekako padne kod Kingsa.

Drug momaka iz SC Derbija, visok je za pleja, ima šut koji mijenja način na koji ga odbrana čuva, može da pogodi iz mjesta i iz driblinga, a uz to ne djeluje kao igrač kojem je svaki dodir potreban da bi ostao živ u utakmici. To je veliki kvalitet u ligi u kojoj najbolji napadi više ne zavise samo od jednog dirigenta, nego od nekoliko ljudi koji mogu donijeti pravu odluku kada lopta dođe do njih.

Kod Vaglera me najviše privlači ta metodičnost. On ne igra kao neko ko stalno želi da ubrza svijet oko sebe. Više podsjeća na pleja koji polako uvlači odbranu u svoj tempo, pa je kažnjava sitnim promjenama položaja tijela, pogledom, ramenom, zastajanjem, povratkom preko desnog ramena, jednim korakom unazad. Nema nasilnu separaciju. Neće često prvim korakom slomiti liniju odbrane. Ali zna da koristi prijetnju šuta da odbranu natjera na odluke koje joj nijesu prijatne.

Njegov skok šut je ozbiljan razlog za visoko rangiranje. Kada igrač sa skoro 2 metra može da pogodi iz driblinga i iz prijema, a pritom ima pregled igre, treneri odmah počinju da crtaju različite verzije napada. Može biti sekundarni kreator uz veliko krilo. Može igrati pored nižeg pleja. Može zatvoriti petorku koja traži više šuta. Može rasteretiti glavnog igrača tako što će pokrenuti drugu akciju, ne samo završiti prvu. To je ono što ga čini vrlo primamljivim za ekipe koje već imaju jednog centralnog mladog igrača i traže nekoga ko mu neće uzeti vazduh, nego mu otvoriti prostor.

Dilema kod Vaglera je fizička granica. Nije loš atleta, ali nije ni onaj tip igrača koji će NBA čuvare redovno izbacivati iz ravnoteže čistom eksplozijom. Protiv finijih, tehničkih ekipa njegov tempo i šut izgledaju sjajno. Protiv snažnijih, atletski agresivnijih timova, pogotovo kada pritisak na lopti poraste, vidi se koliko će mu trebati snage i ponavljanja. U NBA će ga testirati veći bekovi, krila koja mogu da ga guraju u tijelo, defanzivci koji se ne plaše prvog pokreta jer znaju da nema elitni odraz ni brutalnu brzinu.

Zbog toga je Vagler najbolji za ekipu koja ne traži da odmah bude spasitelj napada. Ako ga uzme tim kojem treba prvi i jedini kreator, vjerovatno će tražiti previše. Ako ga uzme tim kojem treba veliki bek sa šutom, dodatnom kreacijom i smirenom obradom odluka, njegovo mjesto u ligi može biti vrlo stabilno. U njemu ima nešto od igrača koje navijači kasno počnu da cijene, jer ne izgledaju spektakularno dok ne shvatiš koliko često donose ispravnu odluku i koliko im odbrana mora poštovati šut.

Flemings je potpuno drugačiji udarac.

Kod njega prvo vidiš brzinu, ali bi bilo nepravedno zaustaviti opis na tome. Najbrži igrač u klasi, igrač koji u otvorenom prostoru može promijeniti raspored svih deset tijela na parketu u dvije sekunde, lako bi mogao biti sveden na etiketu tranzicionog pleja. A on je zanimljiviji od toga. Njegova brzina nije samo sprint, nego način da dobije pažnju odbrane, privuče pomoć i otvori pas koji ne postoji dok se odbrana ne uplaši.

U Hjustonu je kao frešmen ušao u ekipu koja je već imala iskusne bekove i visoke standarde. To nije beznačajno. Mladi plej u takvom programu ne može se osloniti samo na reputaciju i atletski dar. Mora znati gdje se stoji, kada se napada, koliko se driblinga smije potrošiti, šta trener neće tolerisati. Flemings je uspio da se nametne kao centar kretanja, kao igrač koji može ubrzati, ali i pustiti akciju da diše.

Njegova igra ima starinski začin. Dosta pull-up šuteva sa poludistance, dosta ulazaka između linije za tri i obruča, dosta situacija u kojima koristi brzinu da se odvoji taman toliko da digne šut prije nego što visoki stigne da zatvori prostor. Danas se takav profil odmah posmatra kroz pitanje trojke. Da bi postao više od dobrog NBA pleja, moraće da poveća učestalost i stabilnost šuta za tri iz driblinga. Nije dovoljno da bude opasan kada uhvati zalet. Odbrane u NBA brzo računaju šta mogu da prežive. Ako mu budu išle ispod bloka, mora ih natjerati da od toga odustanu.

Njegov najbolji košarkaški život vjerovatno je u ekipi koja već stvara mnogo tranzicionih situacija i kojoj treba neko da pretvori defanzivnu energiju u lake poene. Flemings može biti pogon za takav stil. Kada uhvati loptu protiv nespremne odbrane, sve se ubrza. Closeout koji protiv drugih spoljnih izgleda pristojno, protiv njega može postati poziv na poniženje. Jedan stutter, jedno probijanje kukom, jedan trenutak nepažnje i već si u rotaciji koju nijesi planirao.

Ali postoji i cijena takvog profila. Tijelo mora ojačati. U konferencijskoj igri se već vidjelo da duže i bolje atlete mogu promijeniti njegov završetak oko obruča. Blokade koje nijesu dolazile ranije počnu se pojavljivati kada protivnik zna kuda ideš i kada ima igrače koji mogu da se vrate u akciju. Njegova prednost mora postati šira od brzine. Mora dodati snagu, više kontakta, više slobodnih bacanja, više šuta koji ne zavisi od toga da prethodno napravi paniku u reketu.

Flemings je, ipak, igrač kojeg bih volio u rukama trenera koji zna da koristi brzinu bez pretvaranja napada u jurnjavu. On nije samo trkač. Ima pas. Ima osjećaj za promjenu brzine. Umije da proda jednu namjeru i otvori drugu. Kada ga udvoje ili kada visoki izađe više nego što želi, ne ponaša se kao da mu je oduzeta igračka. Brzo nalazi rolera, igrača u uglu, saigrača koji ulazi u prostor. Zbog toga njegov profil ima više slojeva nego što bi se pomislilo na prvi pogled.

Braun je najteži za smjestiti u mirnu rečenicu.

On je igrač kojeg skauti mogu gledati iz dva potpuno različita raspoloženja. Kada je dobar, vidi se zašto je u sezonu ušao kao neko ko bi mogao napasti sam vrh drafta. Ima živ dribling, brze kukove, šut iz velikih udaljenosti, maštu u pick-and-rollu, sposobnost da napravi prostor tamo gdje ga na prvi pogled nema. Kada nije dobar, otvaraju se pitanja koja ne možeš ignorisati: selekcija šuta, izgubljena ravnoteža u napadu, nedovoljno ulazaka do samog obruča, povrede leđa, periodi u kojima mu talenat izgleda kao motor bez kočnica.

Njegova privlačnost je jasna. Veliki plej koji može da kreira šut iz driblinga uvijek će imati publiku među NBA ljudima. Pogotovo kada se vidi da šut nije samo teorija. Braun može pogoditi iz daljine, može kazniti odbranu koja zakasni na nivou bloka, može koristiti sopstvenu prijetnju šutem da otvori rolera, može očima povući pomoć sa slabe strane i poslati pas tamo gdje je odbrana upravo napustila prostor. To su stvari koje ne uči svaki plej, bez obzira na broj treninga.

Problem je što ga vještina ponekad zavede. Ima bekova koji naprave dobar prvi potez, dobiju ono što im treba, a onda izaberu još jedan dribling jer vjeruju da mogu dobiti nešto ljepše. Braun zna upasti u tu zamku (ovo seciram poslije utakmice Budućnost-Dubai gdje sam gledao previše mojih spoljih igrača, kako prave taj dribling više). Nije besmisleni dribler koji pleše bez čitanja odbrane, ali ponekad traži komplikovaniju verziju rješenja. U koledž utakmici to može izgledati kao kreativnost. U NBA, protiv boljeg tijela i manjeg prostora, to često postaje izgubljena lopta, težak šut ili posjed koji je potrošio previše energije bez prave prednosti.

Njegov šut iz driblinga je i dar i iskušenje. Kada ulazi, djeluje kao igrač kojeg ne možeš braniti običnim pravilima. Kada ne ulazi, ostaje pitanje zašto nije više napadao reket, zašto nije iznuđivao više bacanja, zašto nije češće koristio pritisak koji sam stvara da pošalje loptu na perimetar. Broj pokušaja u samom reketu bio je premali za igrača sa njegovim talentom, naročito kada se zna da je, kada bi stigao tamo, znao biti efikasan. To je važan razvojni zadatak. Braun mora naučiti da njegova daleka trojka vrijedi najviše kada odbrana zna da nije jedini metak u šaržeru.

Za njega je presudan kontekst. Ne bih volio da dođe u ekipu koja ga odmah proglasi glavnim organizatorom i pusti ga da uči kroz 18 šuteva, četiri izgubljene lopte i stalno traženje sopstvenog identiteta. To može napraviti lijepu statistiku i ružnu košarku. Bolji put je sredina u kojoj već postoji struktura, gdje Braun može biti scorer sa loptom, igrač druge akcije, neko ko uči kada treba povući, a kada stati. Ako mu se da pravo okruženje i ako tijelo izdrži, njegova najviša verzija možda je najopasnija u ovoj grupi. Ali baš zato je i najrizičnija.

Kada se sva četvorica stave u isti kadar, redosljed zavisi od ukusa, ali i od hrabrosti ekipe koja bira.

Ekipa kojoj treba najčistiji organizator i takmičarski karakter vjerovatno će najduže gledati Ejkafa. Ne zato što nema mane, nego zato što njegov paket najbrže pravi smisao: šut, pas, kontrola, rani napad, dovoljno zrelosti da se mladi tim ne raspadne čim prva akcija ne donese prednost. Ekipa koja već ima svog centralnog igrača i želi nekoga ko mu širi teren, pogađa iz različitih situacija i povremeno preuzima kreaciju, lako može staviti Vaglera ispred svih. Ekipa koja želi tempo, defanzivni povrat u napad, pritisak na reket i pleja koji stalno pomjera odbranu, može se zaljubiti u Flemingsa. Ekipa koja traži najveći mogući napadački dobitak, i spremna je da živi sa nestabilnošću, mora ozbiljno razmotriti Brauna.

Moj redosljed, iz ličnog osjećaja, počinje Ejkafom. Poslije njega bih dugo zavisio od ekipe. Vagler mi je najlakši za uklapanje u uređenu NBA sliku. Flemings mi je najživlji, možda i najpotcjenjeniji ako se priča previše svede na njegovu veličinu i šuterski volumen. Braun mi je najopasniji za procjenu, jer može završiti kao igrač kojeg su ljudi potcijenili zbog jedne neuredne sezone, ali i kao podsjetnik da talenat iz driblinga bez stabilnosti zna zavesti cijelu salu.

Zato će ovaj dio drafta biti posebno zanimljiv. Kada prođu Dibansa, Piterson, Buzer i Vilson, više neće biti pitanja ko je najglasnije ime generacije. Tada počinje potraga za igračem koji će nekoj franšizi dati svakodnevni oblik. Jedni će tražiti red, drugi šut, treći brzinu, četvrti varnicu koja možda preraste u nešto veće.

To je ljepota ovog sloja klase. Niko ovdje ne nudi isti odgovor. Zato će neko, možda već za dvije ili tri godine, izgledati mnogo pametnije nego što je izgledao u noći drafta.