Dejvid Adelman - Dr Džekil/Mr Hajd Denver Nagetsa

Najzavodljivija stvar kod Denvera ove sezone bila je to što je sve, makar neko vrijeme, izgledalo razumnije. Dejvid Adelman je u regularnoj sezoni djelovao kao trener koji je konačno unio red u kuću koja se prethodnih godina sve više oslanjala na staru šampionsku memoriju i Jokićevu sposobnost da običan napad pretvori u nešto što liči na nauku. Nagetsi su imali bolji raspored uloga, više šuta, dužu klupu, manje haotičnih minuta bez Nikole Jokića, preživjeli i dvocifreni broj mečeva bez njega, i napad koji je kroz brojke izgledao kao najčistiji argument da je promjena na klupi donijela smisao.

To je bila Denverova verzija Dr Džekila. Uredna, pametna, funkcionalna, dobro obučena. Ekipa koja djeluje kao da zna šta radi i zašto to radi. Lopta ide brže. Slaba strana nije samo ukras. Tim Hardavej Džunior širi teren, Brus Braun vraća dio šampionskog tkiva, Kem Džonson se tražio i dalje se traži. Jonas Valančijunas, makar na papiru, daje ono što Denver godinama nije imao: rezervnog centra koji može da odigra stvarne minute dok Jokić sjedi. Sve je izgledalo kao da je Denver konačno pronašao način da svoj sistem učini manje zavisnim od čuda.

A onda dođe plej-of, svijetla se spuste, protivnik sedam puta zaredom napadne istu ranu, i iz te fino posložene regularne sezone izađe Mr Hajd.

To je stari Denver. Ne nužno Melounov Denver u smislu trenera, nego Denverov dublji problem koji je preživio Melouna i dočekao Adelmanovu prvu veliku provjeru. Tim koji u regularnoj sezoni ima više odgovora, a u doigravanju se opet svede na nekoliko istih pitanja. Može li Jokić da bude savršen? Može li Marej da pogodi dovoljno teških šuteva? Može li Gordon da ugasi tri požara odjednom? Može li neko treći da se pojavi prije nego što utakmica ode? Može li odbrana da napravi seriju zaustavljanja bez toga da sve izgleda kao puka borba za preživljavanje?

Brojke iz regularne sezone govorile su da je Adelman donio red. Denver je imao napad koji je izgledao elitno i šuterski profil koji je morao da plaši ligu. I to nije lažna vrijednost. Adelman zaista jeste modernizovao napad. Više je kretanja prije glavne Jokićeve odluke, više sekundarnih akcija, više pokušaja da se protivnik natjera da rotira prije nego što lopta uopšte dođe na mjesto đe Jokić najbolje čita igru. Kod kasnog Melouna prečesto se osjećalo da posjed čeka Jokićev dodir kao dozvolu da počne. Kod Adelmanovog Denvera češće se vidi priprema terena, mali blokovi, rezovi iza leđa, brže prebacivanje lopte i šuteri koji ne oklijevaju.

To je pravi pomak. Problem je što plej-of ne nagrađuje samo red. Plej-of nagrađuje red koji preživi kada postane ring.

Minesota je Denveru uradila ono što ozbiljne plej-of ekipe rade: skinula mu je rutinu. Produžila je posjede, uvela kontakt u svaku Jokićevu odluku, natjerala Mareja na teške uglove, zatvorila sredinu tijelima i ostavila pomoćnim igračima da dokažu da nijesu samo uredni dodaci oko najboljeg centra na svijetu.

Tu se Adelmanova verzija Denvera počela lomiti na istim mjestima na kojima se lomila i prethodna. Napad je u regularnoj sezoni imao širinu, ali u seriji se često osjećao tijesno. Klupa je tokom sezone djelovala dublje, ali u plej-ofu se opet tražilo ko zaista može ostati na parketu. Odbrana je imala periode pristojnosti, ali nije imala identitet koji može da promijeni tok utakmice.

Najbolji simbol toga je Valančijunas. Njegov dolazak je trebalo da riješi jednu od najstarijih Denverovih boljki: minute bez Jokića. U teoriji, to je imalo smisla. Veteran, veliko tijelo, skok, blok, post igra, mirnoća. U regularnoj sezoni takav igrač ima vrijednost jer ti čuva ritam, kupuje odmor i ne dozvoljava da druga petorka izgleda kao eksperiment. U plej-ofu protiv Minesote, Jonas je praktično nestao. Nekoliko minuta, pa klupa. To nije samo podatak iz rotacije, nego mala dijagnoza. Denver je dobio rješenje za problem koji u najtežoj seriji ne može stvarno da koristi, ili još gore...jednostavno neće.

Tu se vidi razlika između regularne sezone i doigravanja. Tokom 82 utakmice možeš reći da imaš dublji roster. U seriji moraš pokazati da dubina može da preživi lov. Ako protivnik može da izvuče tvog rezervnog centra u prostor, napadne tvog šutera u odbrani, živi sa Braunovim šutem ili natjera Džonsona da bude kreator umjesto konektora, tvoja dubina počinje da se skuplja. Na papiru imaš devet igrača. U stvarnosti imaš šest i po kojima vjeruješ kad utakmica počne da se kida.

Zato je poređenje Adelman-Meloun zanimljivo samo ako se izbjegne najlakša verzija priče. Meloun nije bio samo tvrdoglavi trener koji nije dao šansu klupi, niti je Adelman samo moderni trener koji je sve popravio boljim napadom. Melounova najbolja verzija Denvera imala je nešto što ova Adelmanova još traži: defanzivnu jasnoću i plej-of čvrstinu.

KCP je pritiskao prvu liniju, Gordon je bio u idealnoj ulozi, Braun je sa klupe donosio kontakt i svestransot, a svi zajedno su oko Jokića pravili konstrukciju koja nije zavisila samo od ljepote napada. Naravno dok se tim nije rasformirao odmah po osvajanju titule, odnsono Denver je ostao bez tih momaka koji daju dubinu.

Adelmanov Denver ima više šuta i više reda, ali nema isti osjećaj prijetnje. Protivnik se i dalje plaši Jokića, ali se ne plaši uvijek Denvera. To je velika razlika. Kad se plašiš Jokića, praviš plan za jednog genija. Kad se plašiš Denvera, ne znaš odakle će doći sljedeći udarac. Šampionski Nagetsi su imali taj osjećaj. Ova verzija ga ima povremeno, najčešće kad šut pada i kad Marej uhvati ritam. Kad utakmica postane ružna, sve se brže vraća na Jokićevu težinu.

Tada se nadvije Meloun/Mr Hajd nad timom iz Kolorada. Odličan trener koji je previše svodio situaciju na pančno dugme "dajte je Jokiću", i sve se svede na to da se jednostavno dobre situacije na obije strane terena dese same od sebe.

Nije to jedna loša petorka ili jedan promašen tajm-aut. To je karakter koji se pojavi kad nestane komfora. Denver tada počne da izgleda poznato: odbrana kasni pola koraka, napad ulazi u posjed kasno, šuteri čekaju predugo pa šutnu bez ritma, Marej pokušava da riješi napad preko ruke, a Jokić mora da bude i organizator, i strijelac, i skakač, i smirivač, i plan A, i plan B, i emocionalna terapija cijele ekipe.

Adelman za to ne može biti jedini krivac, ali ne može biti ni oslobođen odgovornosti. Njegov posao nije da napravi Denver koji izgleda ljepše u februaru. Njegov posao je da u aprilu i maju Denver ne izgleda kao ekipa kojoj protivnik već zna svaku prvu namjeru. Tu se još čeka dokaz. On je pokazao da umije da digne pod ekipe, da joj da bolji napadački oblik. Pod je podigao, plafon je već drugo pitanje. Plafon se vidi kad Minesota pritisne loptu, kad Jokić nema savršen ugao, kad Marej mora da igra kroz dužinu, kad šuteri nijesu u ritmu, kad klupa mora da preživi pet minuta bez panike.

Tada se Adelmanov Dr Džekil povuče, a Mr Hajd ( nazovimo ga i duh prošlosti) preuzme utakmicu.

To je razlog zbog kojeg navijački osjećaj da “nema velikog napretka” nije pogrešan, čak i kad brojke kažu da pomaka ima. Brojke iz regularne sezone mjere red. Plej-of mjeri otpornost. Adelman je popravio red, ali otpornost još izgleda kao stara Denverova rana. Tim ima više šutera, ali nema dovoljno igrača koji sami stvaraju prednost. Ima rezervnog centra, ali ga u najvažnijim minutima nema na terenu. Ima dužu rotaciju, ali se ona pod pritiskom opet skupi. Ima bolji napad, ali kad protivnik zatvori prvu i drugu opciju, sve prebrzo počne da liči na Jokićev solo projekat.

Najveća kritika Adelmanovog Denvera zato nije da se ništa nije promijenilo. Promijenilo se dosta toga. Problem je što promjene još ne udaraju u centar onoga što Denveru fali za titulu. Fali mu odbrambena kičma. Fali mu Brus Braun verzija 2023. Fali mu stalni pritisak na loptu. Fali mu još jedan čovjek koji u seriji može da natjera protivnika da promijeni plan. Fali mu sigurnost da klupa nije samo regular-season luksuz. Fali mu osjećaj da Jokić ne mora svako veče da pretvara prosječnu strukturu u elitnu stvarnost.

To je opasno jer Jokićev prajm ne traži uredan projekat. Traži nemilosrdan tim. Traži ekipu koja će njegovu genijalnost koristiti kao prednost, a ne kao alat za stalno krpljenje. Adelman je napravio Denver koji je čistiji, širi i prijatniji za gledanje. U doigravanju se, međutim, opet pojavljuje ona stara, nervozna verzija Nagetsa koja živi od toga da najbolji igrač svijeta riješi previše tuđih problema.

Zato ova priča najbolje funkcioniše kao priča o dva lica iste ekipe. Dr Džekil je regularna sezona: red, šut, protok, dubina, bolje brojke i osjećaj da je smjena na klupi dala novi impuls. Mr Hajd je plej-of: uska rotacija, Jonas na klupi, defanzivna nesigurnost, pomoćni igrači koji ne mijenjaju plan protivnika i Jokić koji opet nosi teret veći nego što bi šampionski kandidat smio da mu ostavi.

Adelman nije promašaj. On je vjerovatno dobar trener i njegov pečat na napadu je vidljiv. Ali Denver više ne živi u fazi u kojoj je dovoljno biti uredniji nego juče. Sa Jokićem u ovim godinama, svaka sezona je referendum o tituli, a svaki plej-of poraz pitanje o konstrukciji. Za sada, Adelman je uspio da Denverovoj regularnoj sezoni da lice razumnog doktora. Doigravanje je opet izvuklo onu drugu stranu, ružniju i poznatiju, onu koja kaže da se stare boljke nijesu povukle. Samo su čekale ozbiljnijeg protivnika da se ponovo pojave.