Đole Jovanović - Posterboj košarkaške filozofije Rika Pitina

Rik Pitino odavno nije trener koji u prelaznom roku skuplja igrače kao sličice, niti mu u ovoj fazi karijere treba bilo kakav dekor oko tima da bi izgledao moderno, internacionalno ili atraktivno.

Kada pogledamo kako bira, vidimo da iza svakog poteza stoji vrlo jasna logika, gotovo stara škola u najčistijem smislu te riječi, ne zanima ga samo šta neko može da uradi s loptom, već i kako trči bez nje, kako diše u odbrani, koliko puta je spreman da ponovi isti napor u istom napadu i da li je kadar da bude dio sistema koji ne živi od jednog bljeska, već od 40 minuta organizovane napetosti.

Zato mi vijest da Đorđije Jovanović ide na Sent Džons kod njega nije zazvučala kao još jedan potpis evropskog talenta u NCAA, već kao potez koji košarkaški ima veoma čvrstu logiku, gotovo toliko čvrstu da je bilo čudno što ga nijesmo svi odmah pročitali do kraja.

Pitino nije u Đolu vidio ime koje lijepo zvuči na papiru, već profil koji mu može pomoći da tim ostane vjeran onome što je bio i ove sezone, tvrd, nervozan po protivnika, agresivan na loptu i disciplinovan u svakom prostoru terena.

Sent Džons je sezonu završio sa 30-7, uz 69,6 primljenih poena po meču, 42 odsto dozvoljenog šuta iz igre i 31,2 odsto za tri, a takve brojke nijesu proizvod stihije nego sistema koji tačno zna šta traži od svakog čovjeka u petorci.

U takvoj košarci Đole ne dolazi da bude neko oko koga će se crtati svaka akcija, niti mislim da je Pitino uopšte tražio takav tip igrača na toj poziciji.

Naprotiv, čini mi se da mu je mnogo više trebao čovjek koji može da drži linije tima povezanim, da bude korisno krilo, da ne traži loptu da bi osjetio da postoji, da ne pravi zastoj u napadu kada primi pas, a da na drugoj strani parketa bude konstantna smetnja.

Kad se tome doda ona njegova energija, bacanje za svaku loptu kao da mu život zavisi od iste, jasno je zašto je baš košarkaš Budućnosti posterboj idealnog igrača sistema Rika Pitina.

Američki izvještaji koji su pratili njegov dolazak upravo su ga tako i opisivali, kao spot-ap šutera, svestranog defanzivca i igrača koji bi u Big Eastu mogao da bude vrlo zahvalan rol-igrač.

Meni je to, iskreno, više zvučalo kao kompliment nego kao ograničenje, jer ako znaš Pitina, znaš da on takve igrače često cijeni više nego one za koje unaprijed moraš praviti ustupke da bi im igra legla. Đolev profil je upravo u tome zanimljiv. Može da širi teren, može da kazni pomoć, može da siječe bez lopte i agresivno napada obruč, može da izdrži kontakt i može da postoji unutar sistema, a ne samo van njega. To je, za trenera kakav je Pitino, valuta koja traje duže od prvog utiska.

Ima u Pitinovoj košarci jedna stvar koja mi se dopada, a na koju mi je pažnju skrenuo kolega Novaković, baš zato što djeluje pomalo opsesivno, a zapravo savršeno objašnjava kakve igrače traži.

To su deflekcije. Ne ukradene lopte, ni blokade koje završe na snimcima, već upravo deflekcije, ti mali dodiri lopte, ta ispružena ruka, to skretanje pasa, taj djelić sekunde u kojem napad više nije gladak, u kojem se ritam pokvari, akcija skrati i protivniku pošalje poruka da neće igrati komotno.

Pitino je još ranije otvoreno govorio da mu je cilj 17 do 22 deflekcije do poluvremena i 35 do kraja meča, a na Sent Džonsu je i javno isticao utakmice u kojima je tim došao do 38 deflekcija kao dokaz da ekipa postaje ono što on želi. Tu nema ništa slučajno. Kod njega je to dio identiteta, gotovo psihologije tima. A baš tu mi Đole djeluje kao igrač koji može da legne prirodno. Ne zato što će juriti krađe radi statistike, već zato što njegov profil dugog, disciplinovanog i odgovornog spoljnog igrača vodi upravo ka toj vrsti odbrane, ka ruci u liniji dodavanja, ka zatvaranju ugla, ka tome da smetaš i kada nijesi upisan kao heroj akcije. Takve stvari publika ne vidi uvijek odmah, ali trener ih vidi iste sekunde, a Pitino pogotovo. Zato mislim da bi baš preko tih sitnih odbrambenih pobjeda Đole mogao najbrže da zaradi minute i povjerenje.

A povjerenje kod Pitina nikad nije mala stvar, jer to nije trener koji glumi energiju, već je praktično živi i nameće kao uslov opstanka.

Njegove ekipe gotovo uvijek liče na njega, na tu tenziju, na osjećaj da nijedan posjed nije usputan, na zahtjev da se igra punim plućima, da se sprint ne bira, da se pritisak na loptu ne uključuje selektivno, da se pad na parket ne odgađa za "važniji trenutak". I baš zato mi je lako da zamislim kako bi Đole mogao da kupi publiku. Ne mora to odmah biti kroz broj poena. Čak bih rekao da možda i neće biti.

Moj utisak je da bi Sent Džonsovi navijači mogli prije da ga zavole kroz onu vrstu fanatične požrtvovanosti za svaku loptu koja ih je i ove sezone kupovala kod Pitinovih ekipa. Na one stvari zbog kojih ga je zavoljela "Morača".

Ima nešto vrlo njujorško u tome da publika poštuje rad više nego pozu, da osjeti ko se troši iskreno, ko ide glavom na parket, ko ne bira kada će da izgori u odbrani. Đole meni oduvijek djeluje kao momak iz te grupe, u Americi bi rekli "blue collar", koji zaradi znojem i modricama ljubav publike. I zato mislim da bi baš njegova energija mogla da napravi prvi pravi most sa tribinama.

Još je zanimljivije kada se njegov dolazak ne gleda izolovano, nego kao dio šire slike onoga što Pitino radi sa rosterom. Sent Džons je već doveo Kvina Elisa, elitnog britanskog plejmejkera koji dolazi iz Evrolige i Olimpije Milano, još jedna potvrda da Pitino traži precizne uloge svog tima.

Elis donosi kontrolu lopte, ritam, organizaciju, sigurnost u vođenju ekipe i plejmejkerski kvalitet koji je već testiran na ozbiljnom nivou. To nije mali detalj, jer kada jednom takvom igraču dodaš krilo kao što je Đole, onda već počinješ da vidiš obrise ekipe. Jedan donosi mozak na lopti, drugi donosi širinu bez lopte. Jedan upravlja tempom, drugi čini da tempo ima smisla i van centra igre. Jedan donosi kreaciju, drugi ravnotežu. Upravo se tu vidi kako Pitino sklapa timove, kao skup funkcionalnih profila.

Zato mi se čini da je možda pogrešno gledati Đola samo kroz pitanje koliko će poena dati ili kolika će mu biti uloga u osnovnoj statistici. Neki igrači se u ozbiljnim sistemima ne mjere prvo po tome, već po tome koliko drže konstrukciju stabilnom. A Đole mi djeluje baš kao takav tip. Neko ko može da bude dodatni pas prije asistencije, dodatni korak u zatvaranju, dodatna pomoć na strani lopte, dodatna sigurnost da petorka neće puknuti kada meč uđe u sivu zonu, u onaj ružni dio utakmice u kojem se više ne pobjeđuje ljepotom nego istrajnošću. Pitino je trener koji takve stvari prepoznaje i cijeni.

Uostalom, i cijela njegova karijera je puna ekipa koje nijesu bile samo zbir pojedinačnih kvaliteta, već organizmi u kojima je svako znao svoju mjeru, prostor i odgovornost. Đole u tom kontekstu ne djeluje kao neko ko mora da bude prepravljen da bi se uklopio. Naprotiv, djeluje kao igrač koji već nosi mnogo toga što se od njega traži, samo sada ulazi u ambijent u kojem će se te vrline možda jasnije vidjeti.

Ono što mi tu djeluje posebno važno jeste činjenica da Pitino, bez obzira na sve promjene koje je koledž košarka prošla, i dalje nije odustao od toga da tim gradi preko navike, kondicije, fizičkog odgovora i mentaliteta.

Danas NCAA više liči na tržište nego ikad, ali kod njega se i dalje osjeća stara trenerska opsesija detaljem. Zato i brojanje deflekcija ima smisla, zato i stalno insistiranje na tome da tim mora da "radi", a ne samo da igra, i zato i možeš da povjeruješ da je u Đolu vidio više od običnog šutera sa strane.

Vidio je nekoga ko može da se veže za taj način rada. Nekoga ko ima tijelo za njihovu odbranu, glavu za njihovu strukturu i temperament koji nije previše egoističan da bi igrao ozbiljnu košarku. U vremenu u kojem mnogi treneri traže igrače koje će pojedinačno prodati, Pitino i dalje djeluje kao trener koji prvo traži igrače koje može da ukomponuje. To je velika razlika, i vjerovatno glavni razlog zbog kojeg ovaj transfer ima smisla iz gotovo svakog ugla.

Đolev odlazak na Sent Džons nije zanimljiv samo zato što ide kod legendarnog imena i na veliku pozornicu, već zato što djeluje kao spoj koji košarkaški ima nerv.

A meni se čini da je baš to trener i vidio. Ne samo evropsko krilo, ne samo solidan šut, ne samo još jednog internacionalca u nizu, već igrača koji bi mogao da se veže za srž njegovog sistema. A kada te trener tog kova prepozna baš na tom mjestu, onda to obično nije mala stvar, nego početak jedne veoma ozbiljne košarkaške priče koju ćemo na Skaut sportu i te kako pratiti.