Skaut sport sa Mičelom Krikom – košarkaš koji skače iz aviona, trenira džiju-džicu i kupa se u Morači

Ponekad se intervju desi baš onda kada ga najmanje planiraš, a na kraju shvatiš da si naletio na priču koja je mnogo veća od košarke.

Bilo je to negdje taman kada smo se uhodali sa Skautiranjem i počeli da, pored NBA lige, sve ozbiljnije ulazimo i u ABA liga vode. Jednog dana mi je na Instagramu Kluža iskočila vijest: potpisan je Mičel Krik. Već na prvu je djelovalo kao zanimljiv transfer – krilo sa NBA iskustvom, snajperska ruka na kojoj bi i "Jackal" pozavidio, ali i lik čiji Instagram profil više liči na avanturistički dnevnik nego na košarkaški CV.

U jednoj objavi skače iz aviona, u drugoj trenira džiju-džicu, u trećoj crta ili putuje po svijetu. Već tada smo u Skautiranju rekli: ako ništa drugo, ovo je vjerovatno najzanimljiviji karakter koji je ikada stigao u regionalnu košarku.

Nismo tada ni slutili da ćemo nekoliko mjeseci kasnije sjedjeti sa njim i raditi intervju za koji vam na kraju bude žao što niste imali još dva ili tri sata. Jer materijala ima toliko da bismo komotno mogli napraviti trilogiju.

Kako se sve nekako poklopilo da Kluž prvo igra Evrokup, pa onda ABA ligu uzastopno u Podgorici, čekali smo priliku da odradimo nekoga iz ekipe. Naravno, želja je bila da to bude Krik. Treći čovjek "Skautiranja", onaj "ne gledajte čovjeka iza zavjese" – Horhe, bacio je dobru foru: zamisli da nam daju Džefrija Tejlora.

Sa nekadašnjim asom Real Madrida smo već radili intervju dok je igrao za litvanske Vulvse, ali ovoga puta se sve poklopilo – i evo nas sa Krikom.

U vremenu kada ljudi samo prelete preko vijesti ili preskoče dalje na YouTube kanalu, iskreno, ako volite da spojite košarku i fantastičnu priču van nje, ovo vam je najtoplija moguća preporuka.

Jer Mičel Krik je onaj tip košarkaša koji razbija stereotipe o profesionalnim sportistima.

Na parketu je krilo koje bez mnogo buke može da ubaci 20 poena, da se potuče za svaki skok i energijom promijeni ritam utakmice. Van terena je čovjek koji između treninga ide na čas keramike, skače iz aviona, trenira džiju-džicu i pokušava da iskoristi svaki trenutak – pa čak i da se okupa u ledenoj Morači između utakmica.

Njegov put do profesionalne košarke nije bio pravolinijski niti glamurozan. Odrastao je u malom mjestu u Australiji, daleko od reflektora velikih dvorana i NBA snova koji su se tada činili gotovo nestvarnim. Bio je samo klinac sa tri cilja: da uradi 25 zgibova, 25 sklekova i jednog dana zaigra u NBA ligi.

Prva dva, kako sam kaže kroz smijeh, još uvijek nije siguran da može, ali treći je ostvario – i to kroz put koji je vodio preko Australije, Evrope, Amerike i još nekoliko košarkaških geografija.

Krik je danas igrač koji iza sebe ima iskustvo igranja u NBA ligi, gdje je nosio dresove Bruklin Netsa i Minesota Timbervulvsa, ali i košarkaš koji je prošao gotovo sve slojeve profesionalne košarke – od G lige, preko Evrope, do egzotičnih destinacija poput Portorika, Kine i druge turske lige. I upravo taj put mu je, kako sam kaže, promijenio pogled na sport. Najveći napredak kao igrač doživio je tek nakon što je već stigao do NBA parketa.

"Kada sam stigao tamo, statistički nisam bio među najboljima, ali sam želio makar da provirim kroz vrata NBA lige i vidim gdje sam", kaže Krik, prisjećajući se trenutka kada je dobio desetodnevni ugovor sa Bruklinom.

Samo nekoliko sati kasnije našao se na parketu Barklejs centra protiv Njujork Niksa, gdje je, gotovo filmski, prve NBA poene pokušao da postigne sa linije slobodnih bacanja.

Od tada je prošao mnogo toga: igrao je sa velikim imenima, čuvao Janisa Adetokumba, dijelio svlačionicu sa Derikom Rouzom i Karl-Entonijem Taunsom, a u jednoj sezoni u Portoriku čak i sa Demarkusom Kazinsom (mislite da napaćeni navijač Kingsa među nama nije iskoristio priliku da ga pita o tome – HA, trebalo je da vidite kojom brzinom je potrčao da se slika sa Rudijem Gejom u Abu Dabiju).

Ali ako njega pitate, najveći trenutak karijere nije NBA dres – već poziv reprezentacije Australije.

"Kada su mi javili da sam pozvan u reprezentaciju, plakao sam pet minuta i nisam mogao ni da izgovorim hvala", priznaje Krik.

Danas je jedno od zaštitnih lica Kluža, tima koji je ove sezone uspio da šokira Budućnost i izbori veliki evropski rezultat u Evrokupu. Međutim, razgovor sa njim brzo pokaže da košarka za njega nikada nije bila samo igra.

Ona je samo jedna od stvari koje radi.

Jer Mičel Krik je košarkaš koji ujutro može da trenira, popodne da proučava tehnike džiju-džice, a uveče da ode na čas keramike kako bi napravio šolju za kafu (u Podgorici, for real).

I možda upravo u toj kombinaciji sporta, radoznalosti i želje da stalno uči nešto novo leži razlog zbog kojeg njegov put i dalje izgleda kao avantura, a ne samo kao karijera.

U razgovoru za naš portal Krik je pričao o NBA iskustvu, reprezentaciji Australije, neobičnim hobijima, Demarkusu Kazinsu, ali i o onoj jednostavnoj filozofiji koja ga vodi kroz život: raditi naporno, ostati radoznao i nikada ne zaboraviti da, bez obzira na sve, uživaš u trenutku.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Još jednom ti hvala na intervjuu. Htio bih da počnemo od tvog početka – rođen si u malom mjestu u Australiji, pa kada danas pogledaš put od mjesta odakle dolaziš do toga gdje si sada, pa i do perioda kada si bio u NBA ligi i svega što je došlo uz to, kako danas gledaš na tog mladog Mičela?

Prije svega, hvala vama na pozivu. Zadovoljstvo mi je. Svaki put kada dobiješ priliku da pričaš ne samo o svojoj priči, nego i o iskustvima kroz razne situacije i faze života, mislim da to može malo da osvijetli put ljudima koji možda prolaze kroz nešto slično, ili će tek prolaziti kroz to, pa još ne znaju šta da očekuju.

Zanimljivo je zapravo, jer sam baš prije ovog pitanja bio u gradu – otišao sam po kafu i da operem veš – i prišla su mi dva mlada momka. Ne bih rekao navijači, jer ne mogu ni pravilno da izgovorim ime tima, moj engleski jezik mi to baš ne dozvoljava. Dotrčali su i počeli da viču: „Krik, Krik, Krik!“ Totalno su poludjeli, kao: „O moj Bože, čekaj, šta radiš ovdje?“ Slikali smo se, bilo je baš lijepo, a onda su rekli da idu da igraju basket na terenu odmah iza. Ja sam im rekao: „Moram samo do bankomata, pa ću se vratiti i odigraću sa vama.“

Poslije smo igrali basket, pričao sam i sa njihovim ocem, i pitao me je da li sam odrastao u velikom gradu. Rekao sam mu da nisam – odrastao sam u jako malom mjestu. Vrlo skromni počeci. I kada se danas osvrnem i zamislim da pričam sa mlađim sobom, rekao bih mu samo: zabavljaj se i radi naporno. Budi u prostoriji punoj ljudi koji vrijedno rade i pokušaj da uživaš u svakom trenutku – u učenju, rastu, radoznalosti.

Jer bez obzira gdje odrastaš – bilo da je to u siromašnim četvrtima, u socijalnim stanovima kakve sam i ja ponekad imao u djetinjstvu, ili si rođen sa „zlatnom kašikom“ i živiš u zamku pored rijeke u Crnoj Gori ili bilo gdje u svijetu – nema razloga da ne možeš da ostvariš neke od tih ludih snova i ciljeva koje sebi postaviš.

Svom mlađem sebi bih rekao: nemaš pojma šta te čeka, ali to je u redu. U redu je da nemaš sve odgovore. Nemoj da glumiš da si jak i da je sve u redu ako nije. Obrati se ljudima kojima vjeruješ i koje voliš, traži savjet i podršku i samo nastavi da guraš naprijed. Ako se nekad i zaljubiš manje u ono što radiš – i to je u redu. Pronaći ćeš ljubav u nečemu drugom, pa ćeš možda opet završiti tamo odakle si krenuo. Meni se baš to i desilo sa sportom.

Zato bih rekao svom mlađem sebi da voli svaki dan i da nauči da voli sebe. I uvijek se sjeti onog dječaka koji je imao pomalo glup san: da uradi 25 zgibova, 25 sklekova i da igra u NBA ligi. To su bila moja tri sna kao klinca. Još uvijek ne mogu da uradim 25 zgibova, nisam siguran ni za 25 sklekova, ali sam ostvario dva od tri, tako da mislim da sam prošao sasvim dobro.

Lijepo. Da li je košarka bila prva stvar koju si želio?

Ne, zapravo je australijski fudbal bio prvi sport uz koji sam odrastao. To je najveći sport u Australiji. Moj tim se zove Esendon Bombers, a moja majka je navijala za Kolingvud Megpajs – to su dva velika rivala iz Melburna. Imamo i Dan ANZAC-a u Australiji, što je možda i najveći sportski događaj u zemlji – preko sto hiljada ljudi na stadionu, pola u crveno-crnom, pola u crno-bijelom, i naša porodica je uvijek bila podijeljena tokom tih utakmica.

Odrastali smo šutirajući loptu po dvorištu. Naša fudbalska lopta se zove Šerin, to je zapravo brend lopte. Igrali smo je u dvorištu, hvatali velike lopte iznad protivnika – to zovemo „speki“, kao spektakularan skok i hvatanje. Jedna od čuvenih fraza vezanih za hvatanje lopte je „Up there Cazaly“, po jednom legendarnom igraču.

Uz to sam mnogo trenirao atletiku kao dijete – trčanje, skakanje, bacanje, gimnastiku – i naravno košarku. Moj otac je bio veoma talentovan igrač snukera i pikada, ali je bio i jako dobar lokalni fudbaler i košarkaš. Tako da sam uvijek bio okružen sportom.

Košarka je nekako samo „upala“ u sve to. Tek kada sam bio malo stariji počeo sam da čitam Slam magazin. Neko bi donio stari primjerak, pa bih ga listao. Tada nije bilo interneta – morao si da isključiš faks mašinu da bi uključio modem za internet i možda bi to proradilo.

Rođen sam 1992. godine, tako da košarka definitivno nije bila prvi sport kojim sam se bavio, ali sigurno neće biti ni posljednji. Čak ni danas.

Nevjerovatni su tvoji hobiji, ako ih uopšte možemo nazvati hobijima. Rekao si da crtaš, rekao si da je padobranstvo jedna od najpoznatijih stvari kojima se baviš. Kako si uopšte počeo da se baviš skokovima padobranom?

Počelo je dok sam bio mlad. Mama mi je kupila prvi skok kada sam imao 14 godina. Planirala je i ona da skoči sa mnom, ali nažalost tog dana nije mogla zbog lošeg vremena. Nekoliko godina kasnije sam to ponovio, mislim kada sam imao 19 ili 20, a onda opet dok sam bio u Americi, u NBA ligi. Tada sam poveo jednog prijatelja.

View this post on Instagram

A post shared by Mitch Creek (@mitchellcreek55)

U jednom trenutku sam nekako izgubio onaj početni „uzbuđeni osjećaj“, ali sam shvatio da se zapravo vrlo dobro sjećam svega iz tog prvog skoka. Razgovarao sam sa jednim instruktorom na zemlji i on mi je rekao da, ako tako dobro pamtim detalje, možda treba da pokušam ozbiljnije da naučim padobranstvo jer nije toliko teško za savladati.

U to vrijeme sam tek počeo da zarađujem malo novca – ne mnogo, ali dovoljno da imam neku malu ušteđevinu. Rekli su mi da za oko dvije hiljade dolara mogu da prođem kurs i naučim padobranstvo za otprilike dvije sedmice. I ja sam to uradio.

Tako je počela strast, tako je nastao taj hobi. Zapravo je sve krenulo od jednog videa koji sam vidio na YouTubeu, tada je još postojao Vine. Travis Pastrana, poznati ekstremni sportista koji se bavi i padobranstvom i freestyle motocrossom, snimio je video gdje iskače iz aviona sa limenkom Red Bulla. Uzeo je gutljaj i rekao: „Nadam se da ovo funkcioniše“, jer slogan je „Red Bull gives you wings“.

I onda je skočio bez padobrana. Počeo je da pada kroz nebo, a onda su dva druga padobranca doletjela do njega i zakačila ga za padobran. Gledao sam to i pomislio: „Ovo je nevjerovatno, želim i ja da probam.“ Glupa ideja, naravno. Ali znaš kako ide – majmun vidi, majmun uradi. Samo što ja nikada ne skačem bez padobrana.

Vremenom sam se baš zaljubio u to. A kada sam shvatio zašto ljudi to rade, postalo mi je još jasnije. Suština je u tome da budeš sam sa sobom i da se oslanjaš na sebe, u svijetu u kojem smo često previše zavisni od spoljašnjih distrakcija da bismo popunili neke unutrašnje potrebe koje možda uopšte ne moramo da popunjavamo na taj način.

Sve je teže shvatiti da većina stvari na svijetu – izvinjavam se na izrazu – zapravo nema nikakvo stvarno značenje. To je samo buka. Ono što je važno je ljudska povezanost, miran povjetarac, svjež vazduh, mogućnost da osjetiš svoje emocije, da probaš nove hobije, nova mjesta, nove prizore i zvukove.

Kada počneš da se baviš ovakvim sportovima, shvatiš da sve zavisi samo od tebe i od toga da to pronađeš u sebi. Zbog toga ja zaista uživam u tome. Ne skačem često, ali svaki put kada to uradim to je jedno od najprizemnijih, najmirnijih iskustava za mene.

Zbog toga i tražim druge hobije ili sportove koji sa strane možda djeluju malo ludo ili ekstremno, ali zapravo su veoma mirni – jer sam tada samo ja sa sobom. Nema distrakcija, nema kamera u licu, nema ljudi na ulici, nema navijača koji bacaju upaljače ili novčiće.

Neko je jednom bacio i novčiće prema meni – pokupio sam ih, bilo je 20 centi. Nisam ni znao da li ovdje mogu nešto da kupim za 20 centi, ali nisam imao džepove pa sam ih samo ponio sa sobom i vratio se na teren.

Moram da te pitam i za džiju-džicu, jer sam vidio da si pronašao trenera i u Rumuniji. Kako si uopšte počeo da se baviš džiju-džicom?

Počeo sam u Kanadi. Posljednje godine kada sam igrao u Turskoj… zapravo, moja dva najbolja prijatelja su profesionalni bokseri i ja sam oduvijek volio boks. Dugo sam trenirao boks, onako s vremena na vrijeme. Proveo sam oko osam mjeseci u Turskoj i živio sam pored jedne bokserske sale.

Tamo je trenirao trener čija je vjerenica zapravo sestra turske olimpijske šampionke u ženskom boksu. Ona je stalno trenirala tamo i bilo mi je baš zanimljivo da gledam kako trenira i šta rade na treninzima. On ju je trenirao i ja sam mu jednog dana rekao: „Čovječe, hoću i ja da probam.“

Tako sam počeo da treniram četiri puta sedmično, a sparing sam radio jednom sedmično tokom sezone u Turskoj. Stvarno sam uživao u tome i jako brzo sam napredovao, učio sam veoma brzo. U jednom trenutku sam bio u fazonu: sparingovaću sa bilo kim, bilo kada. Samo sam htio da uđem u ring i da testiram sebe, fizički i mentalno.

Kada sam poslije Turske otišao u Kanadu da igram, proveo sam tamo šest mjeseci i nisam mogao da pronađem boksersku salu koja bi imala tu ličnu povezanost sa trenerom kakvu sam imao u Turskoj. Ta zajednica tamo je bila baš posebna. Veliki pozdrav za Unifight u Trabzonu, nevjerovatno mjesto za trening.

U Kanadi nisam mogao da nađem takvo mjesto. Moja tadašnja partnerka Sara živjela je četrdesetak minuta od mene, a najbliža dobra bokserska sala bila je isto oko četrdeset minuta vožnje. Međutim, dvije minute od njenog stana bila je sala za džiju-džicu.

Uvijek sam želio da probam to. Volim UFC, volim MMA, volim PFL, pratim sve to. Rekao sam sebi da ću jednog dana probati. Bio sam baš nervozan. Dva puta sam došao do vrata sale i samo se okrenuo i otišao, sjeo u auto i rekao sebi: „Kakav si ti idiot, samo uđi unutra, nemoj da budeš kukavica.“

Na kraju sam ušao. Trener je rekao: „Dođi, priključi se treningu.“ I onda me jedan mali Kinez, koji je bio možda trećina moje veličine i težine, potpuno razbio. Bio sam zalijepljen za pod, nisam mogao ništa da uradim. A ja sam ogroman, snažan, fizički spreman čovjek koji voli borilačke sportove – u pravom smislu. Volim da udarim nekoga i volim da budem udaren u kontrolisanom okruženju, jer to probudi neku iskonsku reakciju u meni.

Ali tada sam bio potpuno bespomoćan. Kao dijete koje otac ili stric na porodičnom roštilju samo uzme i malo „izgužva“, a dijete ne može ništa. Tako sam se osjećao. Ja imam oko 105 kilograma i visok sam dva metra, a taj čovjek je imao možda 65 kilograma i izgledao je kao da popravlja računare i servisira Mac vikendom.

Sjeo sam poslije u auto i rekao sebi: „Moram ovo da naučim.“ Shvatio sam koliko sam zapravo nesposoban u toj situaciji. A u svijetu u kojem muškarci često imaju neku fasadu – kao, sposoban sam, jak sam – svaki muškarac koji hoda ulicom negdje u sebi pomisli: „Mogao bih da se potučem sa njim.“

Ne bi mogao. Vjeruj mi, ako neko ima šest mjeseci džiju-džice, makar trenirao samo rekreativno, nije bitno koliko si velik – završićeš na podu.

Sada treniram skoro godinu dana, oko deset mjeseci. Gledam, učim, analiziram gotovo svaki dan, treniram najmanje tri puta sedmično i sada sam blizu plavog pojasa. U sali gdje treniram ima 30 do 40 ljudi koji treniraju godinama – tri, četiri, pet, šest ili više. Trenutno postoje samo dvije osobe koje ne mogu da natjeram na predaju i koje ne mogu potpuno da kontrolišem.

To pokazuje dvije stvari: prvo, ja sam učenik i želim da učim, i u tome nalazim mir i strpljenje. U tom sportu postoji ogromno poštovanje. Ne ulaziš na tatami u patikama, klanjaš se prije nego što kročiš na strunjaču, kada vežeš pojas okreneš se od tatamija, sve mora da bude uredno i pravilno. Toliko je poštovanja u svemu tome.

A suština nije da nekome slomiš ruku ili lakat. Poenta je da kontrolišeš situaciju i da se iz nje bezbjedno izvučeš. To je zapravo metod samoodbrane. Ne uče te da budeš nasilan, nego da ostaneš smiren pod pritiskom i da zaštitiš sebe ili svoje najbliže.

Imam ćerku Miju koja uskoro puni dvije godine i želim da znam da, ako se ikada desi nešto van moje kontrole, mogu da zaštitim sebe, svoju porodicu i ljude koje volim.

Sada znam da sam veoma sposoban i na nogama i na zemlji. Nisam profesionalac, ali znam da mogu da se branim duže vrijeme čak i protiv braon ili crnih pojaseva, koji su vjerovatno najopasniji ljudi na svijetu kada je borba u pitanju.

To je sjajno za moju snagu, kondiciju i mentalno zdravlje. Zanimljivo je i što su neki moji saigrači počeli da dolaze na treninge i svi imaju isti trenutak spoznaje – mislili su da su veliki i jaki, a onda ih mali čovjek ili djevojka potpuno savlada.

Pokušavam da nagovorim i trenera da dođe na trening, rekao je da hoće, ali vidjećemo. Ako se desi, vidjećete snimak.

Sigurno, sigurno. Hajde sada da pređemo na košarku. Ipak je to tvoj posao.

Skoro sam zaboravio na to.

Vidim da jesi. Krenimo od Australije. Prvo reprezentacija, pa ćemo doći i do NBL lige. Moram da te pitam za reprezentaciju – prvi poziv, pa onda Svjetsko prvenstvo i ona nevjerovatna priča, poraz od Španije u polufinalu poslije produžetka. Svi znaju kako je to završilo, ali iz tvoje perspektive – kako je izgledalo dobiti poziv za reprezentaciju i igrati na Svjetskom prvenstvu?

Dobiti poziv da igraš za Australiju, za svoju zemlju, to je za jednog Australijanca apsolutni vrhunac sporta. Možda je u drugim kulturama drugačije, ali kod nas je to najveća stvar.

Kada su mi rekli da sam pozvan, plakao sam nekontrolisano pet minuta. Nisam mogao ni da izgovorim „hvala“. Odmah sam nazvao porodicu i rekao im, a i oni su reagovali isto.

Moje prvo takmičenje bilo je Azijsko prvenstvo u Libanu. Tamo smo osvojili zlato. Sa nekim od tih momaka i danas imam kontakt, i dalje se dopisujemo i sjećamo se svega. Najljepše uspomene su zapravo one van terena, i to ću pamtiti zauvijek.

Svjetsko prvenstvo je bilo nešto posebno. Zapravo, u početku nisam ni bio u timu. Vratio sam se poslije dvije godine u NBA ligi i bio sam prilično iscrpljen. Imao sam solidan kamp, ali sam bio "izgorio“, pa sam uzeo dvije sedmice odmora da se odmorim.

Na kraju nisam prošao konačni spisak i bio sam slomljen. Bio sam ubijeđen da sam jedan od igrača koji mogu mnogo da doprinesu – i na terenu i u svlačionici.

To je bio prvi put da sam ozbiljno morao da se zapitam da li sam mentalno ili fizički iscrpljen. Uvijek sam vodio računa o ishrani, oporavku i treningu, ali nisam balansirao život. Bio sam samo: košarka, košarka, košarka, košarka.

Danas je drugačije. Imam hobije, prijatelje van košarke, radim druge stvari koje mi pomažu da održim emocionalnu ravnotežu i mentalno zdravlje. Tada sam morao da naučim tu lekciju na teži način.

Onda sam, oko deset dana kasnije, dobio poziv – neko se povrijedio i pitali su me da li mogu da dođem. Sljedećeg jutra sam već bio u avionu. Bilo je kasno veče, bio sam u tržnom centru u Melburnu kupujući stvari za kuću i odjednom sam morao da spakujem stvari i odem.

Otišao sam na četiri sedmice u Kinu. Odigrali smo sjajan turnir, stigli do borbe za medalju, ali smo nažalost izgubili od Španije u produžetku. Imali smo šanse da dobijemo taj meč, ali smo na kraju ipak ostali kratki.

Ipak, to je bilo jedno od najnevjerovatnijih iskustava u mom životu. Nedavno sam se vratio i iz Filipina gdje sam igrao jedan meč u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Uzeo sam nekoliko godina pauze iz ličnih razloga, želio sam da se fokusiram na košarku van reprezentacije.

Ali kada sam se ponovo vratio, osjećaj je bio jednako poseban kao i prvi put.

Australijska liga, NBL… Moram da te pitam jer ljudi u Evropi uglavnom ne prate tu ligu. Mogu da kažem da je to liga veoma visokog nivoa. Nije Evroliga, ali je stvarno jak nivo i rekao bih da je svake godine sve bolja. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Ovo je baš zanimljivo pitanje jer me ljudi to često pitaju – na internetu, ali i igrači, treneri i ljudi iz klubova. Ja bih rekao da je nivo negdje između Evrokupa i Evrolige. Mislim da definitivno spada između te dvije lige.

Mi nemamo ista pravila za strane igrače kao u Evropi. Mislim da u nekim ligama možete da imate šest ili sedam stranaca u jednom meču, zavisi od pravila. Kod nas to nije slučaj – imamo tri. Uz to postoji i program „Next Star“ ili „Rising Star“, gdje mladi igrači koji bi inače otišli na koledž dolaze u NBL, odigraju sezonu i onda se prijave za NBA draft.

Tako u praksi imate otprilike tri i po Amerikanca ili tri i po stranca u timu.

Naravno, Evroliga ima ogromne budžete, nevjerovatne navijače i ogromnu podršku. Ali Australija je definitivno veoma značajan faktor u svjetskoj košarci.

Reći ću uz puno poštovanje prema Evrokupu – to je veoma jaka liga. Stil košarke je malo drugačiji, ali je po nivou dosta sličan NBL-u u Australiji.

Recimo, ABA liga je prilično drugačija. Nivo je takav da je igra malo sporija, više se igra kroz postavljene napade i dosta je analitički zasnovana. Igra je i fizički dosta zahtjevna. Tempo je ponekad sporiji, iako neke ekipe – kao što smo mi – pokušavaju da igraju vrlo brzo, gotovo „kamikaza“ stilom, samo da ne izgubimo loptu 48 puta po utakmici.

U Australiji je tempo igre veoma visok, a nivo igrača je stvarno kvalitetan – i kada je riječ o strancima i kada je riječ o domaćim igračima. Isto važi i za trenere, uslove rada, infrastrukturu i ljude koji rade u klubovima iza scene.

Liga ima i dobru medijsku prisutnost širom svijeta. Utakmice se često prenose na YouTubeu. Trenutno su u završnici sezone, u polufinalu plej-ofa. Ako ukucate NBL, možete gledati prenose – kod vas je to obično ujutro – a uvijek možete pogledati i snimke utakmica.

Volio bih da vidim više međunarodnih utakmica. Australijski timovi ponekad igraju protiv NBA ekipa u predsezoni, igrali smo i protiv nekih evroligaških timova. Bilo bi zanimljivo vidjeti i mečeve protiv ekipa iz Evrokupa, da postoji jasnije poređenje nivoa.

Ali, po mom mišljenju, australijska liga je negdje između Evrokupa i Evrolige. Naravno, to je samo moje mišljenje – možda i griješim, ne znam.

Ne, meni je to potpuno u redu. Samo sam želio da čujem mišljenje nekoga ko je stvarno igrao. Ja mogu samo da pogledam snimke i to je to. Sada želim da te pitam za NBA. To je vjerovatno san koji se ostvario, zar ne? Kako je bilo igrati i u Bruklinu i u Minesoti?

Dan kada dobiješ taj poziv… Moj otac i ja smo toliko dugo sanjali o tome. Zanimljivo je da je moj razvoj kao profesionalnog igrača na visokom nivou zapravo došao nakon što sam stigao do NBA lige, ne prije toga niti tokom tog puta.

Kada sam otišao tamo, statistički gledano nisam imao neke spektakularne brojke u svom timu. Odigrao sam nekoliko Ljetnjih liga i doveo sebe u poziciju da dobijem takozvani „Exhibit 10“ ugovor, odnosno poziv na trening kamp, a zatim i ugovor u G ligi.

Ti ugovori, iskreno, ne donose neku veliku finansijsku korist. U tom trenutku sam već bio ponovo potpisao za Vircburg u Njemačkoj nakon što sam igrao za Getingen u Bundesligi. Rekao sam sebi da imam mjesec dana i razmišljao sam da se vratim u Evropu i počnem da zarađujem novac jer sam imao dobre ponude.

I onda me iz NBA zovu i kažu: „Hoćemo da ti damo Exhibit 10 ugovor.“ Pomislio sam: U redu, ovo je moja prilika da makar provirim kroz vrata i vidim kako je. Radije bih mogao da kažem da sam pokušao i vidio gdje sam, nego da cijelog života govorim: „Mogao sam, ali nisam imao priliku.“

Nisam naivan, znam da uporedim stvari realno. Otišao sam tamo, dao sve od sebe i cijelu sezonu proveo u G ligi. Do kraja regularne NBA sezone ostala su dva ili tri mjeseca i niko me nije pozvao, iako su mi dugo govorili da bi se to moglo desiti.

Došao sam do tačke kada sam rekao: „Znate šta, želim da završim sezonu u Evropi. “Nisam htio više da sjedim i slušam obećanja, samo sam želio iskren odgovor. Rekao sam im: „Budite ljudi, samo mi recite. U redu je, mogu da podnesem istinu.“

Počeo sam da gledam neke evropske opcije i nekoliko dana kasnije dobijam poziv – žele da me potpišu na desetodnevni ugovor. I opet ista scena: na FaceTime-u plačem sa porodicom, potpuno preplavljen emocijama.

Bila je nedelja, a već sjutradan smo igrali protiv Njujork Niksa u Barklejs centru u Bruklinu. Moj prvi NBA meč bio je protiv jedne od najpoznatijih franšiza u istoriji košarke. Nisam imao nikakav pritisak da nešto spektakularno uradim, samo da sjedim i upijam atmosferu.

NBA utakmice su duge, a ja sam tri četvrtine samo sjedio na klupi. U jednom trenutku jedan naš igrač dobija faul i povređuje rame. Ja sjedim na kraju klupe i sanjarim kao idiot, kad odjednom neko tapše po mom ramenu i kaže: „Ulaziš.“

Bio sam u šoku. Tri sata sam sjedio na klupi i odjednom ulazim usred utakmice. Skačem sa klupe, pokušavam da skinem trenerku, a ona neće da se skine. Ulazim na teren, a saigrač mi kaže: „Samo nemoj da zabrljaš.“

Bio sam strašno nervozan. A onda shvatim da moram da šutiram dva slobodna bacanja. Nisam ni znao da pravilo kaže da trener protivničkog tima bira ko će šutirati bacanja kada se igrač povrijedi. On je izabrao mene, naravno, jer sam bio novajlija i znao je da mi je prvi dan.

Promašio sam prvo bacanje, što je bilo užasno. Smatram sebe dobrim šuterom, ali ta lopta je izašla iz ruke kao kuvani špageti. Na sreću, drugo sam pogodio.

Te večeri smo sjeli u avion i letjeli za Boston. Sjutradan igramo protiv Seltiksa u TD Gardenu – protiv Arona Bejnsa, Džejlena Brauna, Džejsona Tejtuma… istorijska dvorana, istorijski tim. Postigao sam nekoliko poena, mislim šest ili sedam, imao nekoliko skokova i asistencija. Nevjerovatno iskustvo.

Igrao sam i protiv Janisa Adetokumba, dvostrukog MVP-a. Čuvao sam ga u postu, u tranziciji… dodavao sam iza leđa Džananu Musi, koji mi je veliki prijatelj jer smo igrali zajedno u Bruklinu.

🇦🇺 In 15 minutes of action, @CreekMitchell chipped in across the board for the @BrooklynNets #WeGoHard

8️⃣ points
5️⃣ rebounds
4️⃣ assists pic.twitter.com/DAwmddWMvy

— NBA Australia (@NBA_AU) February 5, 2019

Kada razmisliš o svemu tome – kao dijete sanjaš takve trenutke. Igraš NBA Street Volume 2 na Xboxu, NBA Live, Dvejn Vejd je na naslovnici… i pomisliš: nema šanse da ja ikada budem u NBA 2K igrici. A onda, godinama kasnije, zaista si u toj igri. To je potpuno nestvarno.

Poslije tih utakmica sam otišao u Minesotu i tamo završio sezonu.

Htio sam da te pitam i za Toma Tibodoa.

Da. U Bruklinu mi je trener bio Keni Atkinson. A u Minesoti je trener bio Rajan Saunders. Tamo sam igrao sa Derikom Rouzom, Karl-Entonijem Taunsom, Džefom Tigom… zaista sjajni igrači.

I zanimljivo je da su moje posljednje dvije NBA utakmice bile i posljednje utakmice u karijeri Dirka Novickog i Dvejna Vejda. Imao sam priliku da im priđem, da se pozdravimo i zagrlimo. Govorimo o dvojici najvećih igrača u istoriji košarke.

To je uspomena koja će živjeti sa mnom zauvijek. I nije važno da li sam odigrao jednu utakmicu, sedam, sedamdeset ili sedamsto – ja sam bio tamo, igrao sam u NBA ligi.

Svima koji misle da to nije moguće poručio bih da izbace tu misao iz glave. Ni ja nisam vjerovao da je moguće, ali moraš da imaš nepokolebljivu vjeru. A kada ta vjera počne da se klima, vrati se ljudima koji te vole i podržavaju bezuslovno.

I samo nastavi dalje. Nastavi da pokušavaš, da učiš, da budeš radoznao i da se razvijaš. Može se desiti. Zaista može.

Zato svima kažem – nikada ne prestajte da vjerujete. To je sjajna pjesma, ali i sjajan životni moto.

Moram da te pitam, jer si igrao svuda po svijetu – Kina, Portoriko. Ako se ne varam, u Portoriku si igrao i sa Demarkusom Kazinsom?

Jesam.

Navijač sam Sakramento Kingsa, pa moram da pitam – kako je bilo igrati sa Kazinsom? Znam da je ta sezona bila prilično haotična, a već si negdje rekao da ste imali spor početak i promjene trenera.

Da, ta sezona je bila luda. Počeli smo mislim sa skorom 1–8. U tom trenutku smo se rastali sa Edom Dejvisom koji je bio centar, pa smo doveli Tima Soareša i onda smo napravili seriju od možda 15 pobjeda i dva poraza. Sa Soarešom smo bili gotovo nepobjedivi.

Onda je uprava odlučila da dovede Demarkusa Kazinsa, jer je ogromno ime. I na neki način je to malo poremetilo stvari. Bilo je teško uklopiti tako veliku ličnost i toliki fokus na jednog igrača u posljednjoj četvrtini sezone, pogotovo jer smo već bili u odličnoj poziciji kao tim.

Da se razumijemo – Demarkus je van terena fantastična osoba. Sjajan lik, odlična energija, stvarno sam volio da provodim vrijeme sa njim, da sjedimo, popijemo nešto i pričamo. Na terenu je ponekad bilo malo komplikovano, iskreno. Sigurno su mnogi vidjeli i neke njegove ispade u Portoriku koji su završili na internetu. Ali to je nešto što tim mora da nauči da kontroliše i upravlja tim situacijama.

Ipak smo stigli do polufinala i igrali sedmu utakmicu protiv Karoline. Tamo su igrali igrači poput Majka Skota, Džibiuga, Tremonta Votersa – sve vrhunski košarkaši koji su igrali na veoma visokom nivou. Vodili smo 3–2 u seriji, ali na početku šeste utakmice Demarkus je povrijedio prepone i nije mogao da igra.

Soareš je igrao sedmu utakmicu, izgubili smo i tu je sezona završena.

Ali i samo to što sam imao priliku da budem u timu sa nekim ko je bio, mislim, sedmostruki NBA All-Star – možda i više – bilo je posebno. Jedan od najdominantnijih centara koje je NBA imala: igra leđima, pas, fizička snaga, agresivnost… imao je taj poseban gard i energiju. Bilo je stvarno zanimljivo dijeliti teren sa takvim igračem.

U sportu često ne možeš imati dobro bez lošeg i obrnuto. Nekada moraš proći kroz probleme da bi razumio kako funkcioniše tim kada sve ide glatko. Mi smo te sezone imali svega – i dobrog i lošeg – i za mene je bilo veliko iskustvo što sam bio dio toga.

Hajde sada da pređemo na Kluž. Rumunija, poslije osam mjeseci u Turskoj. Tamo si bio odličan, doveo si Trabzon nazad u prvu ligu. Kako ti se sviđa Kluž? Nedavno ste napravili veliku pobjedu – nije istorijska jer je Kluž već bio među osam, ali protiv Budućnosti, koja je skuplji tim i bila favorit. Kao gledalac, moram reći da je to bilo prilično bolno za navijače Budućnosti.

Prvo – o Klužu nisam znao mnogo prije nego što sam došao u Rumuniju. Znao sam samo da je negdje blizu živio Drakula i da ima njegove tri nevjeste iz filma „Van Helsing“. Još ih nisam upoznao, ali možda jednog dana.

Šalu na stranu, Kluž je prelijep grad. Ljudi su divni, hrana je odlična, kultura takođe. Naši navijači su nevjerovatni, dolaze na svaku utakmicu i pružaju ogromnu podršku. Naša prva evroligaška utakmica protiv Partizana bila je potpuni haos – nevjerovatna atmosfera. Ako ste gledali snimke, znate o čemu pričam.

A night that left its mark ✨

Let’s go back to that performance from Mitchell Creek 🔙@UBTCluj | #RoadToGreatness pic.twitter.com/MB87KDYYmr

— BKT EuroCup (@EuroCup) December 22, 2025

Tokom sezone smo imali i teške momente. Recimo protiv Arisa u meču za plasman u plej-of Evrokupa – skoro smo ispali jer smo u posljednjem mjesecu igrali jako loše. Nismo mogli da pobijedimo, nismo mogli da pogodimo koš u završnicama utakmica, izgubili smo dva produžetka.

Onda smo igrali protiv Arisa, koji sada ima Adetokumba, dubok roster i veliki budžet. I uspjeli smo da pobijedimo kod kuće, sa leđima uza zid. Poslije FIBA pauze smo se vratili i došla je ta utakmica.

Budućnost je veoma talentovan tim. Ali ljudi zaboravljaju jednu stvar – svi smo mi ljudi. Svi krvarimo isto, svi koristimo iste toalete, pijemo kafu iz istih šolja, tuširamo se istim gelom. Niko nije drugačiji.

Svako ima dobre i loše dane. A kada izađeš na teren, pritisak može da utiče na svakoga. Mislim da smo mi taj pritisak napravili od prvog sudijskog zvižduka. Vidjeli smo da su već pričali o putu za Istanbul, da su već gledali unaprijed.

Mi nismo rezervisali karte. Nismo to uradili iz poštovanja prema igri. Košarka nagrađuje one koji poštuju igru – koji svaki dan rade prave stvari, imaju sistem koji pomaže igračima, stručnom štabu i navijačima da uživaju i igraju slobodno.

Možeš biti arogantan koliko hoćeš, ali ako ne poštuješ male stvari i protivnika koji dolazi u tvoju dvoranu, ponekad ti se metak vrati i pogodi te u tvoju nogu.

Mi smo to znali. Pričali smo o tome. Došli smo sa dodatnim motivom – kao da kažu da nas potcjenjuju. Imamo našu „troglavu zmiju“, kako su nas nazvali – mene, Rasela i Miletića. Ali imamo i čopor vukova: Vudberi, Molinar koji je dao oko 170 poena u posljednje dvije utakmice, Najdžel, Ben Altit, Saulis, Aleksis, Guzman, Patrik… svi su to momci koji su gladni pobjeda.

Ne mislimo o Bahčešehiru, ne mislimo o daljem putu. Razmišljamo samo o sljedećoj utakmici. Sada mislimo o Budućnosti u ABA ligi u subotu, jer nam ta pobjeda može pomoći u borbi za plej-of.

Nismo rezervisali karte, nismo pravili planove unaprijed i nismo javno govorili da smo najbolji. Jer sada smo samo jednu utakmicu ispred i to je sve.

Nismo superjunaci. Danas sam ustao, popio istu kafu kao i juče, stavio malo voska u frizuru jer sam juče ošišao mullet – sve isto kao i prethodnog dana.

Znali smo da će to biti veliki test. Budućnost je odličan tim i ima mnogo talenta. Ali talenat ne pobjeđuje uvijek. Mislim da je Džef Tejlor odradio sjajan posao u pritisku na Sulemona. Guzman je bio fantastičan, Vudberi odličan protiv njihovih bekova poput Jogija Ferela i Mejsa. Oni imaju jako talentovane igrače, a njihovi krilni centri su takođe izvanredni.

Budućnost ima zaista sjajan roster, ali mislim da ponekad talenat sam po sebi ne donosi pobjede. Potrebno je i liderstvo.

Kod nas u timu imamo dosta toga. Mislim da imamo više liderstva nego mnoge ekipe – kroz mene, kroz Patrika Ričarda, kroz Džefa Tejlora. To nam daje stabilnost. Nema velikih oscilacija, nema euforije ni panike.

Recimo, kada smo vodili 18 ili 19 razlike, oni su se vratili na pet poena zaostatka. Tada je Guzman, koji do tog trenutka nije mnogo uradio u napadu, izašao na teren, odigrali smo akciju poslije čeonog auta – kretanje po osnovnoj liniji, izlazak iz bloka, šut za tri poena. Pogodio je i ponovo smo otišli na plus osam.

To je prelomilo utakmicu. Poslije toga je dobio loptu u izolaciji, jedan na jedan, i pogodio. Odjednom sa pet poena razlike odlazimo na osam, pa na deset. Tajm-aut. Ostalo je oko tri minuta do kraja. Zatim opet odlazimo na 16 ili 17 razlike.

Kod nas svako može da te kazni. I to znamo. Nije važno ko je u pitanju. Ja sam, recimo, imao pet ili šest potpuno otvorenih šuteva za tri poena koje inače pogađam kao na treningu. Pogodio sam prva dva, a onda sam promašio možda deset zaredom. Ali to je u redu, jer imamo igrače koji mogu da preuzmu odgovornost u tim trenucima. I upravo to nas čini opasnim timom.

Još jedno pitanje za kraj. Šta je sljedeće za Mičela Krika? Ne mislim na sljedeći klub ili nešto slično, nego na tvoje hobije – padobranstvo, džiju-džicu… Šta je sljedeće o čemu ćemo čitati?

Iskreno, ne znam. Večeras poslije treninga idem na čas keramike u jednom lokalnom umjetničkom kafeu ovdje. Bukvalno je preko puta. Jutros sam ga otkrio – prešao sam ulicu, doručkovao tamo, prelijepo mjesto. Otvorili su prije mjesec dana, mali umjetnički studio.

Vidim tamo glinu i pitam ih: „Nikad ovo nisam radio, kada se održavaju časovi?“ Oni kažu: „Po dogovoru.“ Pitam: „Mogu li večeras da dođem?“ Kažu: „Može, 25 eura, možeš da napraviš šolju za kafu, biće gotova za mjesec dana.“ Rekao sam: „Dogovoreno.“

Ali šalu na stranu – samo želim da budem srećan i zdrav i da ljudi oko mene uživaju u svom životu. Svijet je danas prilično haotično mjesto. Mnogo je problema, mnogo neizvjesnosti. Gledaš vijesti – rakete lete, ne znaš hoće li biti goriva sljedeće sedmice, ne znaš šta dolazi sjutra.

Zato treba malo usporiti i uživati u malim stvarima. Izaći u šetnju, osjetiti vazduh, pomirisati cvijeće, okupati se u rijeci.

Evo, sinoć sam plivao u rijeci ovdje… kako se zove… Morača. Kao i dvorana. Morača rijeka. Bilo je ledeno hladno, ali idem opet danas.

Treba izaći napolje, stati bos u pijesak, biti zahvalan na ljudima koji su oko nas i sjetiti se da vrijeme brzo prolazi. Ne znamo koliko ga imamo. Zato treba da uživamo koliko god možemo – da razgovaramo, da se družimo i da živimo."