From Vagner with Love

"Vagner Lav se penzionisao", iskoči juče na Tviteru (fuck you, Elon) informacija... "Čekaj, ŠTA?" bila je iskrena reakcija na to.

Čovjeku dođe da na trenutak zastane, ne zato što je ovo vijest koja će promijeniti svijet fudbala, niti zato što će biti velika vijest, nego zato što sa takvim igračima iz igre ne izlazi samo jedan napadač, već i cijela jedna epoha.

Posebno jer pomisliš: "Ne igra taj već godinama." Pa se pojavi vijest, pa guglaš godine i shvatiš da je stariji od tebe svega pet mjeseci, pa ti ta sitnica više ne zvuči kao običan biografski podatak.

Obično, kada su heroji naše mladosti odavno postali analitičari, treneri, selektori, ljudi u odijelima, ili su se okrenuli podkastima, podatak da je jedan vršnjak i dalje igrao lopte nije toliko depresivan. Naprotiv, odradiš mantru kao Mel Gibson u "Smrtonosnom oružju 4": "I'm not too old for this shit."

Igrač koji nekima ide u folder "sjećaš li se", ili što bi mladi rekli "street won't forget", ali realno Vagnera Lava bilo je nemoguće ne pamtiti.

Nije to bilo samo zbog golova, iako ih je davao dovoljno da sebi kupi mjesto u svakoj ozbiljnoj priči o napadačima svoje generacije. Nije bilo ni samo zbog fenomenalne kombinacije imena i prezimena koje je zvučalo kao da je ispalo iz neke Capcom igre, ni zbog stajlinga koji je često djelovao kao da je fudbal za njega samo jedan dio šire predstave, a potvrđivao sa onim plavim pletenicama da ste stvarno mogli da ga birate na neku od onih tučaroških igrica. Bilo je to zbog cijelog paketa.

Zbog toga što je izgledao kao lik, a ne samo kao igrač. Zbog toga što je imao onu rijetku osobinu da i prije nego primi loptu djeluje zanimljivo. Zbog toga što si ga mogao prepoznati u sekundi, i po trku, i po frizuri, i po energiji, i po nekom neuhvatljivom osjećaju da pred sobom imaš fudbalera koji ne pripada sasvim nijednom sistemu, nijednoj disciplini, nijednoj uredno složenoj fioci.

Za nas koji smo fudbal voljeli i kroz televizijske prenose i kroz Football Manager, Vagner Lav je bio mnogo više od napadača iz Brazila koji je napravio veliku karijeru u Rusiji. Bio je kult. Onaj tip igrača kojeg ne dovodiš na FM samo zato što znaš da će ti dati golove, nego zato što ti se sviđa ideja da baš on igra za tvoj tim. A to je sasvim druga vrsta ljubavi. Nije utilitarna, nije hladna, nije zasnovana samo na atributima i brojkama. To je ono kada voliš i ime i pojavu i mogućnost da ti se na ekranu pojavi neko ko cijelom tom virtuelnom projektu daje malo karaktera, malo boje, malo ludila.

I nijesmo voljeli samo njega. Voljeli smo i Danijela Karvalja, tog velikog maestra na poziciji ofanzivnog veznog, AMC popularni, onog tipa igrača zbog kojeg si vjerovao da fudbal može da se igra i između nota, ne samo između linija. Karvaljo je bio jedan od onih "komplet paket" fudbalera.

Dovoljno jak i brz, a opet dovoljno te brazilske fudbalske prašine, da se pokaže majstorstvo. A uz njih je dolazila i ona generacija sa Balkana koja je CSKA činila nekako bliskim, gotovo "našim". Miloš Krasić sa svojim prodorima, Ivica Olić sa onom ludačkom energijom koja nikad ne pita koliko još ima do kraja, Elvir Rahimić, neupadljivo srce ekipe, čovjek kojeg možda niko nije lijepio na poster, ali bez kojeg priča nije imala ravnotežu.

Pa jedan od najboljih golmana Evrope, koji nikad nije napustio CSKA, Igor Akinfejev, pa blizanci Berezutski, olujni lijevi Juri Žirkov, kapiten Ignjaševič.

Ta ekipa nije bila samo dobra. Bila je pamtljiva. A to je mnogo rjeđa i vrijednija stvar.

Kada je CSKA 2005. osvojio Kup UEFA, pobijedio Sporting i popeo se na evropski vrh, nije izgledalo kao iznenađenje u klasičnom smislu te riječi. Više je ličilo na trenutak u kojem se jedna vrlo specifična fudbalska estetika konačno naplatila. U toj ekipi bilo je nečega što danas nedostaje gotovo svima: prepoznatljivosti. Mogao si da zatvoriš oči i nabrojiš lica, stilove, uloge, energiju svakog od njih. Nije to bio tim sačinjen od funkcija. Bio je to tim od likova. A Vagner Lav bio je njegovo najživopisnije lice.

U tome je vjerovatno i ključ svega što danas osjećamo kada čujemo da je završio karijeru. Nije on bio najveći fudbaler svoje ere, niti će ga istorija smjestiti na police rezervisane za one oko kojih se pišu udžbenici. Ali neke igrače ne pamtiš zato što su bili najveći, nego zato što su ti bili važni. A važni su ti bili jer su te pratili u određenom periodu života, jer su te vezivali za neka ljepša i jednostavnija vremena, jer su nosili nešto što se ne može sabiti u statistiku. Vagner Lav je bio jedan od tih.

Mogao je, vjerovatno, i u veće evropske lige. To će uvijek ostati jedna od onih rečenica koje se lijepe uz njegovu karijeru, možda i s pravom. Imao je talenat, imao je dar za gol, imao je tu brazilsku lakoću koju evropski klubovi oduvijek kupuju i pakuju kao luksuz. Ali on nikada nije djelovao kao čovjek rođen za karijeru koja će ići uredno, pravolinijski, od tačke A do tačke B, od elite do još veće elite, od jednog velikog centra do drugog. Vagner Lav nije bio za takvu priču. On je bio fudbalski vagabund u najljepšem smislu te riječi, čovjek koji je karijeru nosio kao kofer pun naljepnica sa raznih adresa, klubova, gradova, jezika i svlačionica.

I baš zato mu to "Love" u imenu nikada nije bilo samo simpatičan detalj. Uz njega je išlo nešto putujuće, nemirno, pomalo filmski. Kao da nikada nije bio stvoren da predugo ostane na istom mjestu, osim možda u sjećanju, osim naravno Moskve, ali onda Brazil, pa Kina, pa Turska, pa Monako, pa opet povratak nekoj prethodnoj verziji sebe.

Nije njegova karijera bila elegantna u onom aristokratskom evropskom smislu, nije bila uštirkana i uredna, nije bila napravljena da se lakše prepričava u dokumentarcima sa ozbiljnom muzikom u pozadini. Bila je, naprotiv, puna krivina, skretanja, povrataka, naglih odluka i onih neočekivanih poglavlja zbog kojih neki igrači postanu manje veliki, ali mnogo zanimljiviji.

A meni se čini da je to možda i vrijednije.

Jer uredne karijere često ostave iza sebe trofeje i statistiku, ali ne ostave miris. Ne ostave boju. Ne ostave onu vrstu emotivnog traga zbog koje ti poslije dvadeset godina ime nekog igrača i dalje izazove osmijeh. Vagner Lav to jeste ostavio. Ne samo kao napadač CSKA, nego kao simbol jedne epohe u kojoj je fudbal još imao dovoljno prostora za ličnosti. Za čudne frizure, za neobična prezimena, za igrače koji djeluju kao da nijesu do kraja pripitomljeni od strane sistema.

Danas, kada je gotovo svaki ozbiljan fudbaler i svoj brend i svoj projekat i sopstveni PR tim, Vagner Lav djeluje kao relikt jednog zabavnijeg vremena. Vremena kada su igrači mogli da budu malo neobičniji, malo haotičniji, malo više svoji. I možda je baš zbog toga ostao toliko drag. Jer nije djelovao kao da igra fudbal da bi ispunio matricu, nego kao da ga igra zato što mu prirodno pripada. Kao da se u njegovoj igri nikada nije do kraja ugasila ona ulična logika, ona brazilskost koja ne traži dozvolu da bude lijepa.

Zato priča o njemu ne treba da bude previše faktografska. Nije suština u tome da li je negdje mogao još više, da li je negdje ostao prekratko, da li je neki transfer stigao prerano ili prekasno. Suština je da je kroz fudbal prošao kao putnik koji je svuda ostavljao ponešto svoje, a svuda uzimao ponešto tuđe. Da je bio zvijezda bez potrebe da bude savršen. Da je bio ozbiljan igrač, ali nikad dosadan. Da je pripadao onoj vrsti fudbalera koji se ne uklapaju uvijek u kanon velikih, ali se zato duboko usele u privatne mitologije navijača.

A privatne mitologije su, kad se sve sabere, možda i najiskreniji muzej fudbala.

Tu Vagner Lav ima svoje mjesto. Ne samo zbog CSKA i te sjajne generacije koja je donijela evropski trofej, nego zbog svega što je predstavljao u glavi svih nas koji smo počeli da gledamo utakmice intezivnije, pamtimo frizure, skupljamo omiljene igrače, dovodimo ih na FM i vjerujemo da postoje timovi koji nam pripadaju iako nijesu njegovi. CSKA je za mnoge od nas bio baš to. Malo ruski, malo brazilski, malo balkanski, potpuno svoj. A Vagner Lav bio je njegovo srce koje najviše blješti.

Postoji nešto baš lijepo u tome kada se oprosti takav igrač. Ne zato što kraj sam po sebi može biti lijep, jer kraj uvijek nosi i tugu, nego zato što te natjera da pogledaš unazad i shvatiš šta si zapravo volio. Nijesi ti volio samo golove i trofeje. Volio si osjećaj. Volio si igrače koji su imali dušu. Volio si timove koji nijesu djelovali fabrički. Volio si one koje bi danas neki nazvali romantičnim, a zapravo su samo bili stvarni, sa svim svojim viškovima karaktera.

Vagner Lav je bio upravo to. Fudbalski vagabund. Brazilac neobičnog prezimena i još neobičnije aure, koji je na kraju završio u timu iz treće brazilske lige, toliko prikladnog imena za ovakav tekst - Retro.

Zvijezda koja nije išla najpredvidljivijim putem. Napadač koji je mogao više u očima onih što karijere mjere hijerarhijom liga, ali možda nije mogao biti više u očima onih koji fudbal pamte po osjećaju. A ja sam uvijek vjerovao da je ova druga publika u pravu.

Jer neki igrači ostanu zapisani u almanahe, a neki ostanu u tebi.

Vagner Lav spada u ovu drugu, mnogo ljepšu grupu.