"Gdje ste sada, sudija Mitriću?" Grčka 22 godine poslije lisabonskog čuda konačno pušta korijenje

Neobično je to kako neke stvari arhiviramo u glavi, i šta nam mozak poslije servira kao prvi sinonim za neki događaj. Finale EURA 2004. godine meni prvo lansira kultnu raspravu u studiju RTCG-a između Duga Đurkovića i gosta specijalne emisije Blagote Mitrića (tadašnji sudija Ustavnog suda).

Đurković je na poluvremenu govorio o jalovosti Portugalaca, Mitrić je to kategorički odbijao, a onda su na scenu "Stadiona svjetlosti" nastupila dva anđela helenskog fudbala. Jedan (Angelos) Basinas je izveo savršen korner u 57. minutu, drugi Haristeas je perfektnim tajmingom i odličnim skokom i sjajnim trzajem glavom ispisao istoriju grčkog sporta, a Đurković je nakon gola u sred prenosa glasno izgovorio "GDJE STE SADA SUDIJA MITRIĆUUU".

Ne znam ima li u fudbalu veće "pepeljuga" priče od tog trofeja osvojenog u finalu nad domaćinom Portugalom, i generalno putem koji je vodio preko Francuske, i super jake Češke.

Greece ● Road to Victory - EURO 2004 Watch on YouTube

Ne bi bilo fer prema brilijantnom Otu da govorimo o "teoriji slučaja", niti njegov fudbalski genij da dovodimo u pitanje, ali te 2004. godine, Grci nisu pustili korijene.

Grčka je tog ljeta postala prvak Evrope prije nego što je sagradila sistem koji prvaku Evrope pripada, pa se trofej koji je trebalo da bude početak pretvorio u memoriju, i zaokružio tu svakako ludu fudbalsku 2004. godinu.

Rehagel je napravio od onoga što ima izvanrednu reprezentaciju, nije mogao da joj nametne "njemački napadački stroj", ali je zato izgradio bedem koji je rijetko ko probio. Je li lijepo, nije, ali zahvaljujući Niku Hornbiju imamo sačuvan citat Alana Durbana koji je na opasku da njegov Stouk ne igra atraktivno kazao "Ako hoćete zabavu, idite u cirkus da gledate klovnove". Nešto slično će u narednom milenijumu da ponovo Maks Alegri, tada kao trener Juventusa.

Rehagel je ostao još šest godina, ni blizu nekog velikog podviga, ako ne računamo da je u posljednjoj godini svog ugvora poveo tim na Mundijal u Južnu Afriku.

Pad fudbala, prije svega klupskog, je stigao zajedno sa državom.

Grčka je 2010. izgubila investicioni rejting i ušla u deceniju spasilačkih paketa, a fudbal, koji je i u dobrim godinama živio od brodovlasničke široke ruke, od slavnih stranaca na zalasku karijere i od dugova koje niko nije mislio da vrati, ostao je bez svega čime se krpio.

AEK je prvi put u istoriji ispao iz prve lige, a onda je, pritisnut dugovima, sam sebe spustio u treći rang 2013. godine i postao amaterski klub.

Ekipu je vodio Trajanos Delas, čovjek čiji je jedini gol u pedeset i tri utakmice za reprezentaciju bio srebrni gol protiv Češke u polufinalu u Portugalu.

Devet godina poslije tog gola, prvak Evrope sjedio je na klupi u trećoj ligi, i teško da je iko mogao preciznije da opiše šta je Grčka donijela iz Portugala: medalju, bez doma u koju bi je okačila.

Finansijska kriza sužavala je prostor za ulaganja, FIFA je 2016. postavila privremenu upravu saveza, a prvenstvo se prekidalo zbog incidenata.

UEFA je 2011. iz Lige Evrope izbacila Olimpijakos iz Volosa, klub koji sa pirejskim dijeli samo ime, zbog umiješanosti u namještanje utakmica. U martu 2018. vlasnik PAOK-a Ivan Savidis ušao je na teren Tumbe sa pištoljem za pojasom, poslije poništenog gola protiv AEK-a, vlada je prekinula prvenstvo na neodređeno vrijeme, a FIFA je poručila da je suspenzija moguća.

Na UEFA rang-listi Grčka je 2021. pala na dvadeseto mjesto, najniže u svojoj istoriji, zbog čega je dvije sezone zaredom u Evropu slala samo četiri kluba.

U ljeto 2022. PAOK i Panatinaikos ispali su u kvalifikacijama za Ligu konferencija, Olimpijakos je te jeseni u grupi Lige Evrope ostao bez ijedne pobjede, a grčki klubovi su te sezone u koeficijent upisali manje od trećine onoga što su donijeli godinu ranije.

Reprezentacija? Pa ona je i pored toga bilježila rezultate, pa su tako prošli grupnu fazu na Mundijalu 2014. godine, a dvije godine ranije su bili u četvrtfinalu EURA.

Ali bez domaće lige, sređene, bez finansijske stabilizacije, nije moglo da se ide naprijed. Možda i najvažnije, bez vjere u proces nekog trenera, nego su se isti smjenjivali na klupama velikana kao da nose hokejaške dresove.

Prva pomoć došla je od Evropoe - pravljenje takmičenja kakva je Liga konferencije ja dala je klubovima iz ovakvih zemalja priliku da evropska sezona potraje do proljeća, da se zaradi i popravi koeficijent za naredni žrijeb.

Promjena je počela tamo gdje je gledalo najmanje ljudi. Dvadeset drugog aprila 2024, na malom stadionu u Nionu, preko puta sjedišta UEFA, juniori Olimpijakosa pobijedili su Milan 3:0 u finalu Lige mladih i donijeli Grčkoj prvi UEFA trofej poslije Portugala. U takmičenje su ušli sporednim vratima, kao juniorski prvak Grčke, a usput izbacili Inter, Bajern i Nant.

Nije mi baš lako da napišem, zbog nekih ličnih animoziteta prema liku i dijelu Evangelosa Marinakisa, ali lovorike treba da idi i njemu. Od njegovog dolaska 2010. ulagano je u terene, smještaj mladih igrača, prostorije za učenje, medicinski rad i analizu. Ti troškovi slabo se vide na predstavljanju novog napadača, a mnogo bolje kada sedamnaestogodišnjak treba da izdrži seniorski trening, ono što fudbalu na ovom našem dijelu Balkana i te kako fali.

Današnji razvojni program povezuje akademiju sa tehničkim rukovodstvom prvog tima i određuje ko prati individualni razvoj i spremnost za promociju.

Samo par mjeseci nakon omladinaca i seniori su ispasli novo poglavlje grčkog fudbala. U Novoj Filadelfiji, na stadionu "Aja Sofija", Olimpijakos je podigao prvi evropski klupski trofej nekog grčkog tima. Savladana je Fiorentina, a mi u Podgorici smo barem malo bili srećno zbog Stevana Jovetića koji je tada takođe osvojio svoj prvijenac na konitnentalnom nivou.

Ta priča ne prati ovu prethodnu o urođenosti i sistemu, jer je Olimpijakos te sezone tri puta mijenjao trenere. Hoze Luis Mendilibar stigao je u februaru 2024, iza Dijega Martinesa i Karlosa Karvaljala. Sastavio je ekipu koja je Aston Vilu pobijedila i u Birmingemu i u Pireju. Pritisak visoko, brzo osvajanje prostora, napadač kojem se lopta dostavlja tamo gdje je najopasniji.

Jedan čovjek taj put čini posebno razumljivim. Sotiris Silaidopulos vodio je omladinske prvake Evrope i istovremeno radio u Mendilibarovom stručnom štabu. Znao je dječake prije nego što su dobili evropski pehar i mogao je da objasni seniorskom treneru šta sa njima može da uradi. Haralambos Kostulas i Hristos Muzakitis potom su dobili stvarnu ulogu u prvom timu. Kostulasa je 2025. kupio Brajton, Muzakitis je početkom ovog septembra otišao u Hal. Između omladinskog trofeja i Premijer lige nalazili su se seniorski minuti, jer bože moj nisu čekali da dobiji pravu priliku nego su gurnuti u vatru. Tu se provjerava vrijednost akademije, jer bez toga nema smisla.

Olimpijakos je i poslije trofeja ostao evropski konkurentan: osmina finala Lige Evrope 2025, zatim nokaut plej-of Lige šampiona 2026, uz pobjedu nad Leverkuzenom u ligaškoj fazi. Ali upravo ovih dana ponovo je pokazao koliko malo strpljenja staje u velike ambicije. Poslije ljetošnjeg ispadanja od NEC-a u kvalifikacijama za Ligu šampiona rastao se sa Mendilibarom. Čovjek koji je donio najvažniji klupski pehar nije dobio doživotni ugovor, naravno. Ipak, ozbiljnost organizacije najlakše se provjerava kada izgubi utakmicu koju je namjeravala da dobije.

Za cijelu Grčku još je važnije što Pirej više ne radi sam. PAOK je igrao četvrtfinala Lige konferencija 2022. i 2024, pobjeđivao Ajntraht i preokrenuo dvomeč sa zagrebačkim Dinamom pobjedom 5:1 na Tumbi. Prošle sezone dobio je Lil u Francuskoj 4:3 i Betis u Solunu 2:0, prije ispadanja od Selte u plej-ofu Lige Evrope. Teško je sve te protivnike i sezone objasniti pričom da je neko potcijenio pakao na Tumbi. Pakao traje devedeset minuta. Priprema za takve utakmice traje godinama.

Savidisov novac omogućio je da se 2015. riješi naslijeđeni poreski dug. Razvan Lučesku dobio je duge radne cikluse, a akademija, sa skautskom mrežom širom zemlje, razvila Hristosa Colisa, Konstantinosa Kulijerakisa, Janisa Konstanteljasa i Stefanosa Cimasa. Dovoljno različitih igrača da se govori o proizvodnji. Novi kompleks u Termiju sljedeće je ulaganje u svakodnevni rad. Ipak, PAOK je ovog avgusta ispao od Brana i ostao bez evropske jeseni. Ozbiljnija organizacija i dalje može da ima loše ljeto. Problem nastaje kada zbog njega zaboravi šta je prethodnih godina radila dobro.

AEK je promjenu mogao da dodirne. Poslije gotovo dvije decenije bez svog stadiona, 2022. uselio se u Aja Sofiju, na mjestu stare kuće. Projekat Dimitrisa Melisanidisa, uz javno finansiranje dijela izgradnje, dao je prostor u kojem navijačka privrženost može da donosi redovan prihod i sponzorske poslove. Matijas Almeida povezao je taj povratak sa duplom krunom 2023. Pod novim vlasnikom Mariosom Iliopulosom i sa Markom Nikolićem na klupi, AEK je 2026. ponovo postao prvak. Stadion je ostao kroz sve promjene. Takva ulaganja imaju duži rok trajanja od jedne dobre sezone.

Evropski pomak potvrdio je četvrtfinalom Lige konferencija prošlog proljeća. Protiv Rajo Valjekana nadoknadio je tri gola zaostatka u revanšu, pa ipak ispao poslije primljenog gola. A prije dva dana, 8. septembra, golom Razvana Marina pobijedio je LASK 1:0 na početku Lige šampiona, sa Markom Nikolićem na klupi.

Ako ovoj generaciji već sada treba pronaći jedno lice, onda je to vjerovatno, kako bi Danilo Petrović rekao "moj brat u Hristos Colis".

Dijelom i zato što je njegov put do vrha nije bio toliko izgledan u jednom trenutnku, odnosno bilo je tu uspona i padova.

PAOK ga je izbacio kao super talentovanog tinejdžera, Norič ga sa 19 godina odveo u Premijer ligu, tamo je vrlo brzo izgledalo da je stigao prerano, pa je morao gotovo iznova da gradi karijeru kroz Fortunu Dizeldorf (long live Die Toten Hosen) i Briž.

Prošlu sezonu je završio sa 17 golova i 23 asistencije u belgijskom prvenstvu i ovog ljeta stigao u Arsenal.

A tamo se, što je možda još važnije od samog transfera, nije pojavio kao igrač kojem treba godina da shvati gdje je došao: dvije asistencije protiv Mančester sitija u Komjuniti šildu, odmah mjesto u ozbiljnoj Artetinoj rotaciji, zapažena partija protiv Čelsija, pa u Napulju ulazak sa klupe i učešće u akciji iz koje je Edegor donio Arsenalu pobjedu. Colis je sa 24 godine već prošao dovoljno toga da više ne pripada samo priči o potencijalu, i možda je upravo zato najlogičniji predvodnik generacije u kojoj većina najzanimljivijih imena tek treba da sazna koliko je put od velikog talenta do velikog igrača zapravo dug.

A na njenom drugom kraju stoji Vangelis Pavlidis, koji sa 27 godina među svim tim osamnaestogodišnjacima i dvadesetogodišnjacima već djeluje gotovo kao veteran. Njegova karijera nema jedan veliki skok nego niz pametnih stepenica, od odlaska u Njemačku još kao dječak, preko Viljema II i AZ-a, do Benfike, gdje je već odavno mnogo više od napadača kojeg su doveli da popuni broj.

Prošle sezone dao je 22 prvenstvena gola, a ovu je otvorio još brutalnije, sa 12 pogodaka i tri asistencije u prvih deset zvaničnih utakmica Benfike. Za reprezentaciju već ima više od pedeset nastupa, a dva njegova gola na Vembliju u pobjedi nad Engleskom ostala su vjerovatno najveća noć Jovanovićeve Grčke do sada. Zato Pavlidis ovoj ekipi vrijedi i više od samih golova: dok Karecas, Konstantelijas, Muzakitis, Kostulas i ostali tek ulaze u godine u kojima će se od njih tražiti da nose reprezentaciju, ona već ima centarfora koji zna kako izgleda sezona od pedeset utakmica, kako se živi pod pritiskom velikog kluba i, najvažnije, kako lopta nađe put do gola.

Reći će Grci i neće slagati da su fudbal učili od Dušana Bajevića, koji je postavio temelje. Danas još jedno ime sa naših prostora gradi novi sprat.

Ivan Jovanović je za ovu priču važan gotovo koliko i sama generacija, jer je reprezentaciju preuzeo baš u trenutku kada je Grčka konačno počela da dobija drukčiji profil igrača, a nije pokušao da ih ugura u kalup koji je ovu zemlju pratio još od Rehagelovih dana.

I nije stranac koji je tek stigao da upoznaje zemlju: deset godina je igrao za Iraklis, kasnije ga vodio, radio u grčkom fudbalu i sa Panatinaikosom osvojio Kup, pa kada je u avgustu 2024. dobio reprezentaciju, dobro je znao i njene navike i njene stare strahove.

Njegova možda najveća zasluga nije pobjeda na Vembliju niti sama promocija u elitni rang Lige nacija, nego što je vrlo brzo shvatio da sa Colisom, Konstantelijasom, Muzakitisom i Karecasom nema mnogo smisla praviti još jednu Grčku koja prvo razmišlja kako da preživi utakmicu. Sedamnaestogodišnjem Karecasu dao je debi čim je izabrao Grčku, a nekoliko dana kasnije na Hampdenu izveo ekipu punu klinaca koja je Škotsku dobila 3:0, sa golovima Konstantelijasa, Karecasa i Colisa.

Jovanović je, zapravo, prvi dobio zadatak da novi grčki talenat ne obuzdava nego da ga pusti, da reprezentacija više ne bude mjesto na kojem se tehnički najbolji igrači prilagođavaju staroj predstavi o tome kako Grčka mora da igra, nego ekipa napravljena prema onome što njeni najbolji fudbaleri danas jesu. Zato njegov značaj prevazilazi rezultate: ako ova generacija zaista vrati Grčku na velika takmičenja, teško će se njena priča odvojiti od čovjeka koji joj je prvi dao loptu.

Grčka već ima dovoljno ponovljenih rezultata, razvijenih igrača i trajnih ulaganja da se uspon shvati ozbiljno. Postoji nekoliko klubova u kojima se mogu pratiti veze između uloženog novca, stručnog rada i učinka. Zajednički sistem još zavisi od toga koliko će se taj rad proširiti i koliko će ga vlasnici sačuvati od sopstvenog nestrpljenja. Reprezentacija u kvalifikacijama tek treba da sustigne obećanje koje daje njen sastav.

Elitni rang Lige nacija počinje 24. septembra gostovanjem kod Srbije, gdje će Jovanović voditi Grčku protiv zemlje u kojoj je rođen, tri dana kasnije Grčka igra kod Njemačke Jirgena Klopa, a onda kod kuće dočekuje Holandiju Ćavija Ernandesa i ponovo Njemačku. Za ekipu koja se prošle jeseni izgubila u grupi sa Škotskom i Danskom, to je ispit da se izmjeri gdje stoje. Mada ako ste Grk, i vidite da vam startnih 11 ima prosjek od 22,7 godina, ne možete a da ne budete zadovoljni.

Da li je, onda, Grčka konačno napravila sistem? Da li je ovo zdrava fudbalska priča?

Pa odgovor je negdje na sredini.

Klubovi jesu, ili su bar napravili nešto što ovaj fudbal ranije nikad nije imao: nekoliko klubova koji tri sezone zaredom zajedno donose sve više bodova, škole iz kojih se igrači prodaju za desetine miliona, stadione koji rastu i ljude čiji je posao da planiraju dalje od sljedećeg derbija.

Umjesto da se dovede kao nekada Rivaldo, ili onaj fijasko sa Marselom, sada se ti milioni ulažu u travu, teren, škole, obuke. I to drvo daje plodove.

To je sistem, ali privatan, sagrađen na strpljenju nekolicine vlasnika, a strpljenja grčki fudbal nikad nije imao u izobilju, i postavljen na tlo koje i dalje gori.

Reprezentacija je grana po kojoj će se vidjeti da li to drvo zaista ima korijen, jer su Muzakitis, Kostulas, Colakis i Konstantelijas prvi pravi plod tih škola, i dok ta generacija ne izađe na veliko takmičenje, ostaće samo na priči.

Grčka je prije dvadeset dvije godine osvojila Evropu tako što je napravila savršenu ekipu za jedan mjesec. Ova danas pokušava nešto mnogo teže: da napravi fudbal koji neće zavisiti od jednog mjeseca.

Zato Colis u Arsenalu, Karecas i Konstantelijas u Dortmundu, Kulijerakis u Romi, Kostulas u Brajtonu, Muzakitis i Colakis u Halu nijesu samo zgodan spisak da bi sad ja nešto poentirao na kraju teksa. Oni fakat jesu dokaz da se nešto promijenilo mnogo prije nego što je reprezentacija stigla da to potvrdi na velikom turniru.

Naravno, Grčka i dalje umije da bude Grčka. Jedan poraz dovoljan je za priču o sudijama, dvije loše utakmice za smjenu trenera, jedan derbi da se ponovo priča više o tribinama nego o fudbalu.

Najbolji klinci i dalje odlaze prerano, reprezentacija nije bila na velikom takmičenju od 2014. i sve ovo još može da ostane generacija lijepih klupskih karijera bez zajedničke velike noći.

Ali barem se više ne vjeruje u čudo iz 2004. Bajke i fudbal sve rijeđe idu ruku pod ruku, a u Grčkoj su shvatili da moraju da proiozvode razloge da joj čuda više nisu potrebna. To je korak koji mi odavde teško da možemo da razumijemo, nego visimo kao Avaks na jednom soliteru i vičemo "Hoće nekad nešto da se desi".