Glad i želja

Kad je Mirko Vučinić preuzeo i zvanično reprezentaciju, dosta je bilo onih koji su odmah zatražili da Savez pronađe iskusnog stručnjaka. Crnogorski fudbal je bio nisko, ljudi su se zasitili eksperimenata, prodiženih šansi, tražili su nekoga sa stažom, rezultatima i dovoljno izgubljenih živaca po raznim klupama da bi mu se povjerila naša.

Početnik, govorilo se, nema šta da traži na takvom mjestu, reprezentacija je previše ozbiljna stvar da bi se na njoj učilo, a velika igračka karijera ne donosi automatski i trenersko znanje. U tome je bilo, kada se pogleda cijela slika opravdanog opreza, ali i one naše potrebe da čovjeku objasnimo dokle može prije nego što je pošteno i krenuo.

A onda je došao Toršaun, sa onim nevremenom, u kojem je kiša padala istovremeno iz sva četiri pravca, u kojem je Mirko prvi put samostalno poveo ekipu, pa je sve što smo gledali djelovalo kao naročito surov odgovor na pitanje je li spreman za taj posao.

Farska Ostrva, četiri gola u našoj mreži, potop i sa neba i sa semafora, jedna od onih noći poslije kojih ti je neprijatno i da otvoriš sportske stranice. Kiša je padala i po Faranima, naravno, zbog čega je bilo izlišno zavlačiti se pod meteorološka opravdanja, a Mirko je poslije meča preuzeo krivicu i prilično grubo podsjetio igrače da moraju da zasuču rukave i da oru.

Govorio je i o ekipi bez samopouzdanja, koja u tom stanju ne može da se vrati kada primi dva gola. Sa tog mjesta je počeo.

Zato mi je važno da se te noći sjetimo baš sada, dok iz Jerevana stižu pjesma i osmijesi, a svi se utrkujemo što vrcaviji naslov da napišemo, jer se između te dvije večeri smjestilo skoro godinu rada, uz sve ono što smo u međuvremenu govorili i treneru i igračima.

Dobro je ponekad priznati i da je čovjeku trebalo dati vremena, a i da nam je nacionalno strpljenje kao djetetu od tri godine.

Protiv Hrvatske se već mogao naslutiti karakter ove ekipe, makar je onih 2:3 ponovo ostavilo gorak ukus. Poveli smo sa dva gola protiv jedne svjetske fudbalske sile, kakva je Hrvatska, imali prilike da odemo i dalje, Krstović je pogađao stativu, Livaković spašavao goste, a Crna Gora je na momente igrala onako kao kakav divlji mustang. Divlja, neobuzdana, ali gizdava. Tu se zapravo vidi ta prva crta Mirkova, u odnosu na pre pre pre pre pre pre oprezne prethodnike (malo sam puta rekao pre) tako da smo mogli da prepznamo neku grubu skicu onoga što treba da postane njegova Crna Gora.

Ostalo je mnogo toga nedovršenog, naročito u načinu na koji smo ispustili utakmicu, ali se ispod tog poraza prvi put nazirao tim koji bi mogao da nas izvuče iz navike da pred svako okupljanje računamo koliko ćemo izdržati.

Pravi reset za mene su, ipak, bile junske utakmice sa Bugarskom i Slovačkom, konačno provjere dovoljno zahtjevne da nam pokažu gdje smo.

U Plovdivu pobjeda 1:0, u Košicama 2:2, uz fudbal u kojem je bilo i ideje i hrabrosti da se ta ideja sprovede.

Slovaci su nas poveli već na početku, a mi smo se vratili kroz igru, preko lopte Vujačića kroz sredinu, Hakšabanovića koji se oslobađa čuvara i pronalazi Osmajića, pa onda u drugom poluvremenu i preko Jankovićeve duge kontre iz koje je došao penal. Takve akcije su nam trebale, da vidimo kako lopta može da prođe kroz protivnika kada ljudi oko nje znaju gdje treba da budu. Igrali smo u gostima, primili rani gol, nastavili da tražimo svoj fudbal i došli do preokreta, prije nego što su Slovaci izjednačili. Tu se već ozbiljno naziralo ono što smo u septembru dobili protiv Kipra i Jermenije.

Čast svima koji su u međuvremenu sjedjeli na toj klupi, ali Crna Gora danas igra najbolji fudbal još od vremena Cica Kranjčara. Pišem to zbog načina na koji dolazimo pred gol, zbog broja igrača koji učestvuju u napadu i spremnosti da tražimo loptu i onda kada protivnik počinje da nas pritiska.

Sa Cicom smo vjerovali da iz ove male fudbalske zemlje može da se izvuče ekipa pred kojom će i ozbiljni protivnici morati da se zamisle, a Mirko je imao mnogo veze sa tim našim uvjerenjem. Lijepo je što se danas, dok gledamo njegovu reprezentaciju, sjetimo i te.

Protiv Kipra smo morali da preokrenemo, u Jerevanu dva puta da podnesemo izjednačenje, i u oba meča smo do kraja imali snage da tražimo pobjedu. Naravno da smo usput uspjeli i sebi i svima koji nas gledaju da skratimo život.

Jermenija nas je poslije drugog gola ozbiljno pritisla, tresao se okvir gola, Popović je morao da spašava, a one greške zbog kojih nam se prednost istopi za nekoliko sekundi zaslužuju da im se stručni štab posveti čim prođe slavlje.

Ali onda dođe akcija za pobjednički gol i u njoj dvadeset sedam dodavanja. Svih deset naših igrača u polju dodirnulo je loptu prije nego što ju je Aleksa Latković u 89. minutu poslao u mrežu na svom reprezentativnom debiju.

Zamislite koliko povjerenja treba da sačuvaš u saigrača i u ono što radiš da bi, na gostovanju na kojem ti je protivnik već dva puta pokvario slavlje, u samom finišu imao strpljenja za takvu akciju. Vučinić je u završnici posegnuo za Adžićem i Jovetićem, igračima koji mogu da zadrže loptu i naprave nešto pred protivničkim golom, a ekipa je odgovorila napadom u kojem su svi imali svoj dio posla. To mi govori da su vjerovali u ono što rade i kada je umor već morao da ih povuče ka najlakšem rješenju, jednoj dugoj lopti sa kojom bi se napadači dalje snalazili.

Pa ipak, od svega što je ostalo iz Jerevana, meni se vraća osmijeh Nikole Krstovića i njegov trk u Mirkov zagrljaj. U tom pokretu ima nečega dječačkog, onog nagona da radost odmah podijeliš sa čovjekom za kojeg znaš koliko mu znači.

Nikola, koji umije cijelu utakmicu da se gura sa štoperima (kad kažem gura, mislim da preživljava i vraća udarce, nekada kao da je član tima Habiba Nurmagomedova) i traži pola metra za udarac, odjednom promijeni lice i poleti prema selektoru.

Ta hemija koja staje u tom osmjehu i tom zagrljaju, je osnov svega što Mirko pokušava da napravi. I ne gradi se samo u lijepim trenucima.

Andrej Đurić pogriješi na debiju, Jermenija izjednači, a selektor poslije utakmice objasni da je mladi štoper dobio pogrešnu informaciju, da su mu rekli da pusti loptu, i stane iza njega. Momku koji prvi put obuče taj dres takva podrška može da ostane u glavi mnogo duže od greške.

Sljedeći put će mu opet doći lopta, opet će morati da odluči, i dobro je da tada zna kakav ga čovjek gleda sa klupe. To je ono na kraju što tražimo kada imamo mladost u satavu, strpljenje i da stanemo zajedno iza nje i onda kada pogriješi. Na kraju kod onog golaca Krstovića, upravo je Đurić bio asistent.

U istoj toj ekipi Stevan Jovetić ulazi pri 2:2, pa trči nazad da pomogne odbrani, dovoljno daleko i dovoljno uporno da Mirko baš taj njegov sprint izdvoji poslije meča. Kad neko sa Jovetićevim stažom tako prihvati posao, mnogo je lakše tražiti od mlađih da urade isto.

Latković je svoju priliku dočekao u završnici utakmice koja nam je lako mogla izmaći i donio pobjedu, dok je oko njega bilo dovoljno iskusnih ljudi da mu pomognu da se snađe.

"Glad i želja su nas doveli do toga", rekao im je Mirko u svlačionici, među ljudima koji su već znali na šta misli jer su to maločas istrčali. Poslije Toršauna tražio je da zasuču rukave; u Jerevanu je imao kome da čestita.

Tu bih ipak poslušao Brana Milačića, barda crnogorskog fudbala, koji nas je već poslije Kipra podsjetio da nam euforija sada najmanje treba i da ovoj mladosti treba vjerovati. Polako. Dovoljno smo puta od dvije dobre utakmice pravili obavezu da treća mora biti savršena, pa na prvoj grešci rušili sve što smo nekoliko dana ranije hvalili.

Ovi momci će griješiti, kao što su griješili i u pobjedama, i baš će nam tada trebati nešto od strpljenja koje od njih tražimo kada sa loptom pokušavaju da pronađu put do gola. Mirku valja ostaviti prostor da nastavi da radi i poslije prvog sljedećeg poraza, naročito ako i tada budemo vidjeli ekipu koja pokušava da igra ovako.

Za sada barem možemo nasmijani da čekamo sljedeću utakmicu reprezentacije, da joj se radujemo nekoliko dana unaprijed i da nas zanima šta će ovi momci sljedeće da pokušaju.

Mirko i "hrabri sokolovi" su nam to omogućili, poslije dovoljno dugog peridoa u kojima je svaki reprezentativni prozor izazivao grč. Ovi momci su to promjenili. Lijepo je da ti reprezentacija nedostaje već sjutradan.