Ko će kupiti evropsku košarku?

Real je 18. januara 2019. u Morači ubacio 60, a Budućnost 73 poena. Evropski prvak došao je u Podgoricu i dobio po nosu od ekipe koja se te sezone uglavnom mučila da isprati evroligaški ritam. Uz onu kultnu parolu Varvara "Znaš li kralju đe si doša", koja je najavila spektakl.

Da ne uljepšavamo sad tu godinu zbog jedne pobjede, bilo je tu svega, od loših procjena do promjena na klupi i u sastavu, ali utakmicu sa Realom imali smo zato što je Budućnost prethodnog proljeća, sa Aleksandrom Džikićem, osvojila ABA ligu. Dakle nismo kupili mjesto tamo, osvojili smo ga.

Ovih dana čitamo o NBA Evropi, stotinama miliona za franšize, trajnim mjestima i procjenama vrijednosti takmičenja, pa se sve češće vraćam tome koliko danas vrijedi jedno osvojeno prvenstvo.

Nema više toga da u svojoj ligi gineš cijele sezone, pa preživiš dvije majstorice i podigneš pehar, a vrata najbolje košarke se sama otvore.

Venecija je osvajala italijansku Seriju A, ali to joj nije bilo dovoljno za mjesto za stolom sa najvećima. Evroliga je striktna po tome bila "best i can do is Eurocup".

Pa ni Eurokup nije više garancija, pogledajte Gran Kanariju i Burg, koji su osvojili prvenstvo, i na kraju jednostavno "odustali" od toga da igraju u Evroligi.

U Černobiju, na obali jezera Komo, trinaest vlasnika Evrolige sastalo se 6. oktobra i odbilo ponuđenu saradnju sa NBA ligom.

Pregovori mogu da se nastave, a klubovi su odlučili i da krenu u pretvaranje svojih desetogodišnjih licenci u franšize. Dok raspravljaju o tome pod kojim uslovima bi pustili Amerikance u evropsku košarku, sami dodatno učvršćuju svoje mjesto u njoj. I razumijem ih.

https://twitter.com/EuroLeague/status/2107450043565297958

Nije sve u dovođenju skupih igrača, građenju ekipe koja će da privuče publiku, nego i da sve to jednom (ovo posebno naglašavam za Evropu), staviš na papir i vidiš koliko vrijedi.

Samo daj da se ne lažemo onda više sa pozivanjem na evropsku košarkašku tradiciju, kada dobiješ ponudu koja se tebi ne dopada.

Postoji dosta primjera, recimo da su prije pandemije koronavirusa i Fenerbahče Željka Obradovića i Real Madrid (ona titula sa Dončićem), sezone završili u debelom minisu.

Ali Koč je govorio da je Fener podigao pehar sa jedne strane, sa druge imao minus od 11 miliona. Podaci za Real su još nevjerovatniji. Dok je Beograd gledao superstara koji će da postane jedan od najboljih na svijetu, minus u kasi je bio nevjerovatnih 28 miliona eura.

Ostavimo se osvajača, Barselona prošle sezone, nakon što nije preživjela finalnu utakmicu plej-ina imala je prihode od 19.5 miliona eura. Sa druge strane samo troškovi plata i bonusa su iznosili 28,9 miliona, dakle skoro 10 miliona više samo na plate, a kada se dodaju ostala odbijanja, cifra je na minisu od 17,7 miliona, za ekipu koja na kraju nije ušla u doigravanje.

Gdje su tu Partizan i Zvezda, samo je pitanje mašte.

Tako da, prije nego što počnemo da ponavljamo naučene fraze o „ljepoti evropske košarke“, „jačoj odbrani nego u NBA“, „trenerima koji su doktori nauka“ i „nevjerovatnoj atmosferi“, kada se sve te floskule jednom sklone sa stola, ostaje pozamašan račun. A njega, na kraju, neko mora da plati.

Barselona, Real, Fener imaju svoje matične klubove, pa se tu prelije da se računi svedu bar na onu pozitivnu nulu, koju mi na Balkanu obožavamo da čujemo.

Ali drugi zavise od čiste volje vlasnika, tj. koliko će isti biti spreman da se igra sa svojom "skupom igračkom" (ako pogledate strukture nekih izraelskih klubova, vidjećete bukvalno takvu vrstu projekta).

Nema nikakvog rješenja za ovakvo stanje stvari u evropskoj košarci. Ako odlučite da klub vodite onom "kolko para toliko muzike", nemate ni promil šansi protiv onih koje nije briga "ko će to da plati" na kraju godine.

MMF-ova mantra o "stezanju kaiša" ne važi za navijače koji gledaju kako im najbolji igrač prelazi kod rivala.

Zato Adam Silver vidi ugao koji Evropa godinama ne uspijeva da riješi.

Može li na kraju ko zamjeriti čovjeku, što vjeruje da NBA liga zna kako da se naplati.

Govorimo o globalnoj super industriji, koja prodaje utakmice publici, a uz utakmice i toliko proizvoda, da ista publika u Evropi ostaje budna do jutra. I naravno ne samo Evropi.

Međutim, kada počnu da se pominju iznosi od približno 450 do 900 miliona eura za trajno mjesto u novom takmičenju, sa još većim ponudama za najprivlačnija tržišta, čovjek mora da zastane. To su ponude i procjene, konačne cijene tek treba da dobijemo, ali pokazuju koliko su velika očekivanja onih koji bi da uđu. Za toliki novac kupuje se pravo na buduće prihode, na televizijske ugovore, sponzore i rast cijene udjela koji će jednog dana možda biti prodat nekome drugom. Investicija mora da ima smisla i kada ekipa izgubi deset utakmica zaredom.

Evroliga je naručila procjenu prema kojoj takmičenje i licencirani klubovi zajedno vrijede oko 3,2 milijarde eura, od čega na samo takmičenje otpada 1,41 milijarda, a na klubove približno 1,8 milijardi. Procjena poslovanja, da ne pomiješamo to sa novcem koji su zaradili. Ipak, zanimljivo je vidjeti da se za jedno mjesto u budućoj ligi pominju iznosi veći od procijenjene vrijednosti pojedinih postojećih velikana. U tu buduću cijenu očigledno ulazi nešto što sadašnja evropska košarka svojim vlasnicima ne daje u dovoljnoj mjeri, uvjerenje da će njihov novac sjutra vrijedjeti više.

London i Mančester jesu među ciljanim tržištima NBA Evrope, Beograd i Kaunas nijesu. Na spisku su i Madrid, Barselona, Pariz, Lion, Rim, Milano, Berlin, Minhen, Istanbul i Atina, pa bi bilo nepošteno tvrditi da Amerikance uopšte ne interesuju mjesta u kojima košarka već živi. Interesuju ih, samo što među njima biraju i prema tome koliko novca može da se napravi. Beograd može da ponudi pune tribine, Partizan i Zvezdu, rivalstvo i publiku kojoj je ta utakmica događaj oko kojeg se raspoređuje godišnje planiranje navijača. London može da ponudi ogromno tržište i mnogo bogatije kupce. Za čovjeka koji ulaže pola milijarde to je prednost.

Može tamo da nastane dobar klub, zašto ne bi mogao? Košarka nema obavezu da zauvijek ostane u gradovima u kojima je nama najljepše da je gledamo. Pa pogledajte i NBA ligu na kraju krajeva, Sijetl, Sinsinati, Sent Luis, San Dijego, sve su to bili gradovi koji su imali nekada klubove u najjačoj ligi, pa su morali da gledaju kako se isti sele. Tamo stvarno niko ne mari za emocije, ako je dolar više na nekom drugom mjestu. Ah kapitalizam.

Volio bih da se u Londonu napravi ekipa za koju će ljudi navijati, da djeca zbog nje uzmu loptu i da se za dvadeset godina o njoj govori sa istim žarom sa kojim se danas govori o Žalgirisu. Ali između publike koja kupi kartu da jednom vidi NBA zvijezde i publike koja će pratiti svoj klub kroz deset loših sezona ima dosta posla. Novac može da plati dvoranu, igrače i promociju, a za ovo drugo trebaće i vrijeme, i neki ljudi koji će imati razlog da se vrate kad prođe prva radoznalost.

Kaunas i Beograd već imaju takvu publiku, sa kojom bi svako novo takmičenje moglo odmah da počne. Mene interesuje koliko se taj već obavljeni posao računa kada se biraju stalni članovi.

https://twitter.com/PartizanBC/status/2106124826825933142

Ne bih, ipak, zbog toga požurio da Evroligu proglasim posljednjim utočištem svih nas kojima je važnije šta se dešava na terenu.

Fajnal-for je 2025. odvela u Abu Dabi, Dubai je poslije godine postojanja dobio licencu na pet godina, pominje se klub u Dubaiju, istražuje se i Saudijska Arabija, a njeni vlasnici sada ubrzavaju prelazak na franšize.

U avgustu Evroliga je saopštila da je jedanaest predloga prošlo u narednu fazu postupka, sa ponudama koje zajedno nose skoro 700 miliona eura franšiznih naknada i očekivanim ulaganjima većim od 3,2 milijarde tokom pet godina. Ni to još nije novac u kasi, kandidati prolaze provjere i konačan izbor, dok bi postojećih trinaest članova trebalo da pretvori svoje licence u trajna prava bez nove ulazne takse, na osnovu onoga što su već uložili i stvorili. To ima poslovnog smisla i daje im dobar razlog da razmisle mogu li više da zarade ako zadrže takmičenje pod svojom kontrolom. Samo je malo nezgodno držati predavanje Amerikancima o kupovini mjesta dok razrađuješ sopstveni cjenovnik.

Promijenjena je i raspodjela televizijskog novca, pa klubovima sa licencom pripada 65 odsto neto prihoda koje njihova tržišta stvaraju, dok se preostalih 35 odsto tog dijela dijeli jednako među nelicenciranim klubovima. Ko donosi veći televizijski novac, ima razlog da pozdravi takvu odluku. Za klub iz manjeg tržišta ona znači da će, uz sve što već pokušava da nadoknadi dobrim izborom igrača i trenera, morati da računa i na veći značaj tuđe televizijske publike u budžetu protivnika.

Evroliga, uostalom, veoma dobro zna kako izgleda kada neko dođe da preuzme posao koji ti smatraš svojim. Prije četvrt vijeka baš su najmoćniji klubovi odlučili da više neće igrati najjače takmičenje pod kontrolom FIBA, pa smo u sezoni 2000/01 imali dva evropska prvaka. Kinder iz Bolonje, sa Emanuelom Đinobilijem, osvojio je Evroligu, a Makabi FIBA Suproligu. Oba su imala razloga da tvrde da su najbolja, a ostatak Evrope trebalo je da se snađe u podjeli koju su napravili ljudi zaduženi da organizuju košarku.

Poslije jedne sezone stvari su spojene pod Evroligom, ali račun između dvije organizacije očigledno nikada nije zatvoren. Godinama kasnije stigli su reprezentativni prozori i sudaranje kalendara, pa se od igrača očekivalo da budu na dva mjesta, a od selektora da sastave ekipe od onoga što im je dostupno. Navikli smo se na tu nenormalnost toliko da danas gotovo rutinski prihvatamo da reprezentacija u kvalifikacijama ima jedan sastav, a na velikom takmičenju drugi.

FIBA je sada dobila saradnika sa kapitalom i uticajem koji sama nema, a NBA organizaciju koja je povezuje sa savezima, domaćim ligama i takmičenjima iz kojih bi trebalo da dolaze kvalifikanti. Za FIBA je to i prilika da ponovo bude mnogo važnija u vrhu klupske košarke, pa bih i kroz tu ambiciju čitao ono što predlaže. U predstavljenom NBA modelu bilo bi šesnaest klubova, dvanaest sa stalnim mjestom i četiri kroz godišnje kvalifikacije, uz put preko FIBA Lige šampiona ili posebnog kvalifikacionog turnira. Klub iz grada koji nije na spisku ciljnih tržišta mogao bi da se izbori za mjesto i bilo bi nepošteno unaprijed mu izbrisati tu mogućnost. Moguće je čak da taj put, kada bude do kraja razrađen, nekima postane dostupniji od sadašnjeg ulaska u Evroligu.

Ali i tu imamo veliku disproporciju, jer 12 klubova može bez pritiska da planira poslovanje, liga je tu da ih štiti. Ostali bi morali da se bore i rukama i nogama.

Pojednostavimo to ovako, pregovor sa nekim igračem ili sponzorom. Imate sa jedne strane garantovani višegodišnji projekat, najveći rang, sa druge kvalifikacije, i finansijska nesigurnost prihoda na kraju godine.

Veću sigurnost vam nudi vlasničko pravo od rezultata, i tu sport gubi u startu. Zato takmičenje mora da tu razliku ublaži, i oni koji izbore svoje pravo za stolom sa najvećima, da dobiju i novac i vrijeme da zaista budu, ako ništa bar prividno ravnopravni u takvoj borbi. Mada je to idealistički pogled.

Evroliga već neko vrijeme razmatra širenje sa 20 na 24 ekipe, da proširi sto za trajna mjesta. Da ostaje i onaj prolaz kroz Evrokup, ali da ne ponavljamo podsjećanje na Granku i Burg, koji su shvatili da i pored trofeja, nemaju osnova da ulaze u tu priču.

Konačna odluka o proširenju još nije donesena, pa ni tu ne treba crtati gotov sistem. Jer znate već ono Evrolgaško "pompezna najava", biće od iduće godine ovo, biće ono... i na kraju ne bude ništa.

Pominje se međutim ponovo rezultat kao karta, pa čak i ABA liga koja bi mogla da vrati (nije ga nikada imala na papiru, da se razumijemo) kao odskočna daska za to da dogodine slušate "Devotion" sa rasglasa tokom utakmica.

Ali ni tu nema nikakvih garancija za klubove koji bi eventualno ušli.

Tu me interesuje šta dobijaju Budućnost, Cedevita Olimpija, Bosna, Gran Kanarija, Venecija i svi oni koji treba da održe ozbiljnu ekipu bez garancije da će doći do najvećeg novca.

Sklopiš roster, imaš dobrog trenera, uđeš u sezonu spreman da se "pobiješ sa svima", ali povlašćeni klub sa stalnom licencom, može da ti uzme najboljeg igrača čim procjeni da mu treba. Dobro to je sport, od starta živimo u takvom vremenu, a oni koji se sa sjetom sjete nekog drugog vremena, samo imaju ružičaste naočare. Jači kači.

Tema je da u najavljenoj rapodjeli novca, bogati postaju još bogatiji, trajni članovi dobijaju neravnopravnu prednost pred sam start trke.

Vratimo se na "čuvare evropske tradicije". Momci, koji se toga sjetite samo kada se nadvije sijenka ćelavog markantnog čovjeka preko bare, evropska košarka je godinama rasla u Splitu, Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Podgorici, onim mjestima koje nisu na spisku vaših fondova, gdje će i vama jedan London imati uvijek više prednnosti.

Ti centri su davali igrače, trenere, košarkaške filozofije koje su odredili ono što vi navodno branite.

NBA i FIBA najavljuju podršku domaćim ligama, klupskim akademijama i razvoju igrača, trenera i sudija. Odlično, taj dio bih volio da vidim razrađen do posljednjeg eura. Koliko novca se odvaja, kome pripada i po kojim pravilima, na koliko godina je podrška garantovana? Hoće li klub koji razvije igrača dobiti sredstva da nastavi taj posao, može li manja liga da poboljša uslove u kojima se igra, ili će najveći dio priče o razvoju ostati vezan za nekoliko akademija oko novih franšiza? To su pitanja na koja bi trebalo dobiti odgovor dok se još pregovara o tome kakva će liga biti.

Evroliga sa dvadeset ekipa već ima 38 kola regularnog dijela, uz plej-of, fajnal-for i domaće obaveze.

Ako pored nje nastane još jedna elitna liga, slijede "Hunger games", borba za igrače, trenere, sponzore, termine prenosa.

Prvi raskol evropske košarke je trajao jednu sezonu. Sada bi preko puta Evrolige stajala NBA, sa mnogo više novca i iskustva u prodaji sporta nego što je imao bilo koji njen dosadašnji konkurent.

Zbog toga mi odbijena ponuda iz Černobija ne djeluje kao neka velika završena pobjeda evropske košarke.

Odbijeni su uslovi koji su ponuđeni, razgovor može da se nastavi, a moguće je i da će obje strane doći do cijene i načina upravljanja koji im odgovaraju.

NBA i FIBA i dalje kao cilj pominju 2027. godinu, dok se u izvještajima pojavljuje i 2028, pa bih sačekao zvaničan kalendar prije nego što počnemo da raspoređujemo utakmice.

Dogovor bi mi bio draži od nove podjele, posebno ako donese više novca i nešto uređeniji život klubovima.

Neka dođu bolji televizijski ugovori, nove dvorane i plate koje klub može uredno da isplaćuje iz onoga što zaradi.

Volio bih i da čovjek koji ulaže u košarku jednog dana zaradi, da zbog njegovog eventualnog odlaska ne moramo odmah da razmišljamo hoće li klub preživjeti. Toga se mi na Balkanu najviše plašimo, jer nas bombarduju takvim narativom.

Ali prije nego što se raspodijele trajna mjesta, tražio bih da se napiše i šta pripada onome ko ih još nema. Jasan put do vrha, novac koji prati zasluženi ulazak i podrška ligama i klubovima iz kojih cijela ta košarka raste. Oko toga mi se vrijedi natezati mnogo više nego oko imena novog takmičenja i loga koji će stajati na centru terena, i himne koja će da se pušta.

Pa neka sjutra u Londonu igra ko god želi i neka franšiza vrijedi koliko investitor može da plati.

Meni je dovoljno da u Podgorici trener i dalje ima razlog da pred početak sezone kaže ekipi da osvajanjem trofeja mogu da dovedu Real u Moraču.

I da, kad ga osvoje, niko ne dođe da im objašnjava kako je sve to lijepo, ali da je njihovo tržište ipak premalo. Vjerovatno je to delulu, ali kad već krenu sa punim ustima i jedni i drugi da se predstavljaju kao branioci košarke, neka nas i slažu barem da je to negdje krajnji cilj.

Jer bez toga, ubijamo svaku "pepeljuga priču", i ostajemo bez tih noći u kojima je "kralj" ostao bez krune u punoj Morači.