Legenda o Salatari
Eto, to je ta priča o jugoslovenskom tercetu Dejvis kup polufinala i o vremenu kad su naši sportski novinari svako malo pisali o "popularnoj Salatari". Nadimak trofeja Dejvis kupa dođe skoro kao neka verbalna "madlena" za podjećanje na vrijeme kad je jedan svijet hrlio ka nestanku.
20.11.2026. 09:48 h
U sportu, grupa nekad teži pojedincu, a pojedinac teži grupi. Šta hoću da kažem? U kolektivnim sportovima, kakvi su fudbal ili košarka, koliko god publika bila fokusirana na tim, uvek se izdvajaju pojedini igrači. Može to biti u klubu ili u reprezentaciji, ali, eto, to je nešto što se desi Leo Mesiju ili Nikoli Jokiću. Takođe, međutim, nekad se u pojedinačnim sportovima oformi ekipa, koja je obično simbolički "okupljena" oko jednog igrača, koji je najveća zvijezda. U registru tenisa, takmičenje koje u tom kontekstu svima prvo padne na pamet je Dejvis kup.
Za četiri dana, u Italiji, u Bolonji, počinje ovogodišnji finalni turnir Dejvis kupa. Uz domaćina, učestvuju ekipe Češke, Kanade, Južne Koreje, Velike Britanije, Njemačke, Austrije i Španije. Prema kladionicama, upravo su Španci najveći favoriti. Najveća zvijezda im je, naravno, Karlos Alkaraz.

Inače, Španija je šestorostruki osvajač Dejvis kupa, a sve titule su osvojene u vremenu od 2000. godine. Usput, proto Dejvis kup je instituciolno utemeljen još u devetnaestom vijeku, 1899. godine, a prvo izdanje u tadašnjem formatu odigrano je u avgustu 1900. O istoriji Dejvis kupa mogla bi se napisati cijela serija tekstova, a mogao bi, naravno, i da se napiše tekst kao klasična najava ovogodišnjeg finala, ali ovo je ipak mjesto za neku vrstu lirsko-memoarskog zapisa.
Naime, jedna od ključnih lajtmotivskih "intervencija" iz oblasti jugonostalgije jeste i ona aforistična teza "šteta zbog sporta". Ovdje se, međutim, stvarnost nekad i suprostavlja nostalgiji. U mnogim disciplinama, postjugoslovenske države su u sportu postigle i više nego cijela Jugoslavija dok je postojala. Vjerovatno najbolji primjer je slučaj sa Hrvatskom i fudbalom. Nije ni tenis previše grugačiji. Jugoslavija nikad nije osvojila Dejvis kup, a i Hrvatska i Srbija jesu. Međutim, u završnim godinama svog postojanja, Jugoslavija je u Dejvis kupu čak tri puta ulazila u četiri najbolje svjetske teniske nacije. Sva tri puta je u polufinalu gubila ubjedljivo: dva puta sa čak 5:0 (protiv Njemačke i Francuske), a jedanput sa 4:1 (protiv Švedske). To su 1988, 1989. i 1991. godina. Pamtim to dobro; sjećanje na to skoro je generacijska šifra.
Najveća zvijezda tima je Slobodan Boba Živojinović, nesumnjiva "druga violina" je Goran Prpić, a mlada nada još uvijek maloljetni Goran Ivanišević. Te 1988, favorizovani protivnik je (tadašnja) SR Njemačka koju predvodi moćni Boris Beker. Uz Bekera, za Nijemce igra Erik Jelen. Beker je dobio i Živojinovića i Prpića, Jelen je dobio i Živojinovića i Prpića, ali za istoriju svjetskog tenisa možda je najzanimljiviji meč u dublu gdje su Beker i Jelen pobijedili Živojinovića i tadašnjeg dječaka, budućeg osvajača Vimbldona - Gorana Ivaniševića.
Inače, Nijemci u finalu igraju protiv aktuelnog šampiona - Švedske, koju predvodi legendarni dvojac Vilander - Edberg. Finale se igra u Geteborgu, međutim Nijemci su opet dominantni i pobjeđuju sa 4:1. Tako je za navijače Jugoslavije moglo biti utješno da su izgubili od budućeg šampiona.
Iduće godine, u polufinalu Jugoslaviju čeka upravo Švedska. Naša trojka je ista, samo godinu dana starija i iskusnija. Edberga ovaj put nije bilo nakon što se povrijedio, ali umjesto njega tu je Jonas Svenson. Kad se pogleda rezultat, 4:1, Jugoslavija je prošla malo bolje nego godinu dana ranije. Ali ne samo to, oni koji su gledali mečeve, mogli su da vide da je ovaj put zaista moglo da se "prelomi" i na drugu stranu. Svenson je dobio Ivaniševića sa 3:1 u setovima, ali je sve svoje setove dobio relativno tijesno, dok je Ivanišević, eto, svoj jedan dobio sa šest naprema tri. Vilander je Prpića dobio 3:0, a Prpić je pravi otpor pružio samo u prvom setu. Zatim se igra dubl i to je bio najneizvjesniji meč pošto su Živojinović i Ivanišević izgubili sa 3:2. Meč je imao uzbudljivu dinamiku, vodstvo Švedske, izjednačenje, još jedno vodstvo Švedske, još jedno izjednačenje, pa naposljetku pobjeda Švedske. Bilo je 3:0 u mečevima i bilo je gotovo, ali je, eto, Prpić uspio da osvoji počasni bod za Jugoslaviju pobjedivši Svensona.
FInale je opet između Švedske i Njemačke, ovaj put u Štutgartu, ali Njemačka brani titulu sa tijesnim trijumfom 3:2. Očekivanja od 1990. su bila velika, međutim, poraz od Novog Zelanda, Jugoslaviju je doveo na rub ispadanja iz Svjetske lige. Ipak, pobjeda protiv Švajcarske učinila je da kriza iz ove godine djeluje jednokratno i da fanovi pomisle kako je možda upravo 1991. godina za iskorak ka finalu.
U februaru i martu 1991, sve djeluje idilično. Najprije u Zagrebu Jugoslavija pobjeđuje favorizovanu Švedsku sa 4:1. U idućem kolu, u Pragu Živojinović i Ivanišević su bolji od Korde i Novačeka iz (još postojeće) Čehoslovačke, takođe sa 4:1. Gledajući sa čisto sportskog aspekta, reklo bi se da će treće polufinale biti, kako se to kaže, treća sreća.
Na paralelnoj montaži, međutim, zemlja (tj. Jugoslavija) se raspada. Na septembarsko polufinale, Ivanišević i Prpić ne putuju odlučivši da zbog rata u Hrvatskoj bojkotuju učešće u timu formalno još uvijek postojeće SFRJ. Slobodan Živojinović je igrao sa devetnaestogodišnjim Srđanom Muškatirovićem i protiv Francuza je jugoslovenski tim bio nemoćan; rezultat je bio 5:0.
Eto, to je ta priča o jugoslovenskom tercetu Dejvis kup polufinala i o vremenu kad su naši sportski novinari svako malo pisali o "popularnoj Salatari". Nadimak trofeja Dejvis kupa dođe skoro kao neka verbalna "madlena" za podjećanje na vrijeme kad je jedan svijet hrlio ka nestanku.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram