Muharem Bazdulj - Jagode Split

Dobro, nema tu sada potrebe za velikom pričom. Svaka čast svakom, ali turnir svih turnira u tenisu je Vimbldon. Gugl zna sve podatke, pa da ih ovdje ne navodimo. Nećemo o podacima, hoćemo o legendi, odnosno o najlegendarnijem vimbldonskom finalu, onom od pre tačno dvadeset i pet godina.

Bilo je to pre četvrt veka i jedan dan. Bio je deveti juli 2001. Atipičnost počinje već od dana u nedjelji. Finale je po pravilu nedjeljom. Ovaj konkretan turnir iz 2001. pratile su strašne kiše, pa je finale igrano sa zakašnjenjem, u ponedjeljak.

U finalu su igrali Goran Ivanišević i Patrik Rafter. Obojica su se namučili u polufinalnim mečevima, obojica su pobijedili sa 3:2 u setovima. Rafter je pobijedio Andrea Agasija, a Ivanišević Tima Henmana. Obojica su zapravo pobijedili favorite. Henman je bio šesti nosilac, a Agasi drugi. Prvog nosioca Samprasa eliminisao je tada devetnaestogodišnji Federer koga je posle izbacio upravo Henman.

Ni Ivanišević ni Rafter nisu u tom trenutku cvijetu sportske mladosti. Prvog dva mjeseca dijele od tridesetog rođendana, drugi je petnaestak mjeseci mlađi. Mnogo veća razlika je u ATP renkingu. Rafter je uoči turnira među prvih deset najboljih igrača svijeta, Ivanišević je 125. Tri puta dotad je Ivanišević dolazio do finala Vimbldona: 1992, 1994 i 1998, izgubivši sva tri puta, prvi put od Agasija, drugi i treći put od Samprasa. Rafter je bio finalista prethodne godine, kad ga je u finalu takođe dobio Sampras. U polufinalu prije tog finala, Rafter je u epskoj borbi izbacio – Agasija. Znalo se, dakle, da će jedan od njih osvojiti svog prvi Vimbldon. Što se tiče Gren Slem turnira generalno, Ivanišević je bio bez titula, dok je Rafter dva puta osvajao US Open.

Ipak, najvažniji dio priče je to da je Ivanišević uopšte dospio na turnir preko specijalne pozivnice, takozvane “divlje karte”. On je jedini igrač u istoriji koji je dospio toliko daleko sa “divljom kartom”, kao i najniže rangirani igrač koji je stigao do kraja. Priča je zapravo toliko luda da je samo tri godine kasnije bila neformalna osnova visokobudžetne angloameričke sportske romantične komedije “Vimbldon”. Film je režirao Ričard Lonkrejn, dok su glavne uloge odigrali Pol Betani, Kirsten Dunst i Sem Nil. Tri godine ranije, u godini Ivaniševićevog trijumfa, Betani je odigrao sjajnu ulogu u proslavljenom filmu “Prelijepi um” Rona Hauarda o čuvenom matematičaru Džonu Nešu. Kirsten Dunst je opet samo dvije godine ranije glavnom ženskom ulogom u “Spajdermenu” Sema Rajmija postala svjetska superzvijezda. Sve to je filmu osiguralo veliku pažnju. Naravno, istina je opet bila radikalnija od fikcije, odnosno producenti se nisu ipak usudili da im glavni junak bude neki Splićanin teško izgovorivog prezimena.

Glavni junak koga tumači Betani ovdje je britanski teniser Piter Kolt, u tridesetim godinama života već, čiji zlatni dani su odavno prošli, koji nema iza sebe ozbiljne titule, a renking mu tavori ispod stote pozicije. Na Vimbldon dospeva na jedini mogići način u njegovoj poziciji i situaciji – preko “divlje karte”. Dobro, sve je to već super, ali nema romantike. Zato će se pobrinuti slučajni susret sa Amerikankom Lizi (Kirsten Dunst). Slava je na terenu, ljubav je na tribinama i film sigurno može da piči prema hepiendu. U finalu će biti kiše i igraće se pet setova i sve bi izgledalo kao čista fantazija da nije bilo stvarnosti tri godine ranije.

Da, zapravo je taj Ivaniševićev trijumf učinio da film dobije na umjetničkoj istinitosti. Veliki Rodžer Ebert je duhovito, ali tačno primijetio da je ovaj film, usprkos svemu, realističniji kad je riječ o tenisu, nego kad je riječ o ljubavi. Ali da ne idemo dalje, ipak je ovo sportska kolumna. A kad je o tom žanru riječ, definitivni tekst na temu Ivaniševića i Vimbldona, napisao je Boris Dežulović. Da ovdje ne prepričavamo i ne citiramo, to treba da se pročita. A kad god se sjetim tog teksta ja se sjetim i jednog starijeg, iz vremena kad je Toni Kukoč sa Čikago Bulsima osvajao NBA prstenove, a Dežulović to pratio u sitne sate iz Kukočevog i njegovog Splita pa kaže kako dok oficijelni spiker govori da je Kukoč “From Split Croatia” on razmišlja kako to prosječnom Amerikancu izgleda kao da se kaže da je Kukoč iz “podijeljene Hrvatske” odnosno da je prije Kukoča za Amerikance jedini Split bio Banana Split.

Na tom tragu, za mene je šifra tog “varljivog ljeta 2001” zapravo Jagode Split. Jagode kao praktično zvanično voće Vimbldona, odnosno Split kao Ivaniševićev rodni grad i zavičaj. A cijela ta epopeja sa Vimbldonom, naročito u kontekstu kompletne njegove karijere je jedna od onih storija koje su, reklo bi se, inspirativne. Uči nas, naime, da uvijek (ili barem skoro uvijek) nije sve izgubljeno, da treba pokušavati ponovo i kad nam više puta ne ide, da kad se padne treba da se ustane, da i kad se opet padne, treba – beketovski – pasti bolje. Jedanput nećemo pasti, jedanput ćemo ostati na nogama, samo ako budemo vjerovali u sebe. A bolje je da vjerujemo, čak i ako nam se ne ostvari. A ponekom će se i ostvariti, kao što se ostvarilo Ivaniševiću. U čudesnoj pjesmi “Zazivanje Džojsa” Borhes kaže otrpilike da je Džojs iskupio cijelu jednu generaciju, da je “Uliks” ne samo njegovo remek djelo, nego, bar donekle, i remek djelo i svih uzaludnika njegove generacije. Tako i Ivanišević nije pobijedio samo za sebe, pobijedio je za “divne gubitnike” svoje generacije i svih generacija. I to je tako, kako prije četvrt vijeka, tako i danas.