Muharem Bazdulj - Finale svih finala

Estetika nije egzaktna stvar. Zato i jeste estetika, reći će neko. Matematika je egzaktna, estetika nije. Važi to za najdražu ili najbolju pjesmu, najdražu ili najbolju knjigu, najdraži ili najbolji film. Važi, naravno, i za fudbalske utakmice. Kad je riječ o aktuelnom Mundijalu ima nekoliko teorija koja je najbolja utakmica dosad odigrana na njemu. Ta raznolikost nije čudna. Stvar je svježa, ali kako vrijeme bude prolazilo, sve više će se težiti ka manjem ili većem konsenzusu. Vrijeme je i ovdje “majstorsko rešeto”. Kao najbolja utakmica u desetinama i stotinama hiljada, u milionima i desetinama miliona, možda i u stotinama miliona ličnih sjećanja, ostaće ona koja se najdublje usječe u ljudsku memoriju. A osim lične postoji i kolektivna memorija. Razmišljam zapravo o tome u kontekstu pitanja koje se skoro nužno javlja dva dana prije još jednog finala Svjetskog prvenstva, a pitanje je, naravno, koje je finale dosad bilo najbolje?

Postoje utakmice koje ne pamtimo i koje biološki ne možemo da pamtimo, ali za koje znamo koliko su bile dobre i važne. U kontekstu finala svjetskih prvenstava, tu prvo na pamet pada famozno “Čudo u Bernu”, finale Svjetskog prvenstva u Švajcarskoj 1954. kad je tadašnja (Zapadna) Njemačka pobijedila favorizovanu Mađarsku zvanu “Laka konjica”. Ove dvije ekipe susrele su se i u prvoj fazi Prvenstva, kad je Mađarska trijumfovala sa čak osam naprema tri. A finale je započelo furiozno za Mađare: poveli su, naime, sa 2:0. Pretpostavljam da su tadašnji gledaoci mislili da ih očekuje jedno dosta neuzbudljivo finale u kojem će uživati samo navijači Mađarske.

Nijemci, međutim, nisu tako mislili i meč je završio njemačkom pobjedom 3:2. Istorijski trenutak nipošto nije nevažan. Nije ni puna decenija prošla od završetka Drugog svjetskog rata. Nijemci su bili poniženi kao nikad u svojoj istoriji. Obilježeni su, praktično kolektivno, kao izvršioci najgoreg masovnog zločina u modernoj istoriji čovječanstva. Moglo se učiniti da nikad više neće biti na vrhu svijeta u nečem dobrom. I onda je došao - fudbal.

1954 FIFA World Cup Final | Hungary 2:3 Germany | All Goals & Highlights | 1954 ФИФА Чемпионат Мира Watch on YouTube

Finale Svjetskog prvenstva iz 1986. već, što se kaže, aktivno pamtim. Nije u finalu bilo Mađarske, ali je opet igrala (Zapadna) Njemačka. I opet je bilo 3:2, samo što je Njemačka ovaj put tim rezultatom – izgubila. S druge strane je bila moćna Maradonina Argentina.

To finale pamtim iz perspektive djetinjstva, a prvo koje pamtim iz perspektive odraslog čovjeka je ono iz 1998, iz Pariza. Gledao sam ga u Travniku, svom rodnom gradu i rodnom gradu čovjeka koji je Hrvatsku na tom prvenstvu odveo do bronze. A finale je bilo kao naručeno: Domaćin protiv najfavorizovanije ekipe turnira, Francuska protiv Brazila. Bilo je 3:0, uz dva Zidanova gola glavom u prvom poluvremenu.

Osam godina kasnije, u Njemačkoj, u finalu je opet u centru pažnje bila Zidanova glava. I na tom finalu je Zidan dao gol, mada ne glavom, nego nogom, i to iz penala, “panenkom”. Međutim, mnogo važniji od tog gola, pa usudio bih se reći i mnogo važniji od titule na prvenstvu, bio je Zidanov udarac Marka Materacija glavom nakon mučke provokacije ovog italijanskog igrača poznatog po “prljavosti”. Kako je već rečeno, uostalom, tada je Zidan i konačno potvrdio da je umjesto karijere izabrao sudbinu. Način na koji je Zidan kao trener nastavio svoje prisustvo u vrhunskom svjetskom fudbalu i naknadno je pokazalo ko je u tom finalu pobijedio u nečem važnijem od jedne utakmice.

[FOOT] Mondial 2006 Finale France-Italie Zidane Carton rouge Watch on YouTube

2014, u Brazilu, titulu je opet osvojila Njemačka, ali više se pamti ono legendarno polufinale protiv domaćeg Brazila nego finale. Četiri godine kasnije u Rusiji, Dalić je uspio čak i da nadmaši Ćiru Blaževića, ali iz tog finala mnogi bolje pamte Putina, Makrona i Kolindu Grabar-Kitarović nego igru. Četiri godine kasnije, Hrvatska je ponovo došla do polufinala, ali ne i do finala. A to finale je svježe, pa smo vjerovatno vrlo subjektivni, ali je, rekao bih, i objektivno bilo odlično. Sve što može da se desi na utakmici desilo se: puno golova u regularnom toku, produžeci, golovi u produžecima, penali.

Igrali su vrhunska evropska (Francuska) i vrhunska južnoamerička (Argentina) reprezentacija, pa su i fanovi različitih škola fudbala mogli da biraju za koga da navijaju. Takođe, ulog je u, da tako kažemo, istorijskom smislu bio veliki. Lionel Mesi, jedan od najvećih igrača svih vremena, igrao je finale, a dotad nije imao svjetsku titulu. A nisu rijetki fanovi fudbala koji su skloni mišljenju da je svjetska titula “velika matura” zaista legendarnog igrača. A Mesi je to finale odigrao čudesno. Dao je gol i u regularnom toku i u produžecima, kao i u penal-seriji na kraju. I ne samo to, bio je zaista pravi lider svoje ekipe.

Pokazao se dostojnim legende o svom rođenju o kojoj je rečeno: “Rodio se u gradu Rosario, a riječ rosario na španskom znači brojanica, krunica, tespih. Pjesma njegovog zemljaka Ivanjska noć, pjesma u kojoj ulice pamte da su nekoć bile polja, završava stihovima: Čitavu božju noć samoća moli svoju krunicu od rasutih zvijezda. Ona krunica u Borhesovom originalu je – rosario. Osamdeset godina prije nego se Mesi rodio u Borhesovoj su se pjesmi sreli vrijeme i mjesto njegova rođenja. Ulice grada Rosarija pamtile su da su bile polja, pamtile su to zbog njega, zbog Mesija, mesije sa zelenog polja, mesije iz srebrene zemlje (...). Rođen je 24. juna 1987. godine, na dan kiše i ljubavi (Božo Koprivica), a na njegov treći rođendan Argentina je pobijedila Brazil. Gol je dao Kaniđa nakon volšebnog pasa Maradone, onog Maradone koji je Mesija proglasio svojim nasljednikom. Nad njegovom je kolijevkom bdjela kraljica Mab”.

Čekamo još jedno finale.