Muharem Bazdulj - Doba je tražilo

Juče se navršilo šezdeset pet godina od smrti Ernesta Hemingeja. Već nekoliko godina je duže mrtav nego što je živio. Njegovo djelo je, međutim, ne samo u frazi, još uvijek živo. Pišu se knjige o njemu i o njegovim knjigama.

Njegova domovina je trenutno mjesto održavanja najvećeg sportskog događaja godine. Ima pisaca koji nisu voljeli sport. Hemingvejev vršnjak Argentinac Borhes je možda prva asocijacija. Mnogo je, međutim, i onih, a o nekima smo u ovoj rubrici već pisali za koje je sport bio veoma važan dio života. I Hemingvej je jedan od njih. Njegov pogled na sport je bio neobičan i netipičan. Tvrdio je da su tri prava sporta borba s bikovima, automobilske trke i planinarenje, a da su ostalo tek igre. To je jako povezano s njegovim izuzetnim poštovanjem prema sportu kao simbolu života, hrabrosti i smrti. Pravi sport je za njega stoga samo nešto gdje se i vlastiti život stavlja na kocku.

Među sportovima s loptom, za Hemingveja kao pravog Amerikanca nema pravog pandana bejzbolu. Nije on, međutim, pisac koji bi u bejzbolu vidio nekakvu polivalentnu metaforu, niti se bavio njegovom filozofijom ili taktikom. Međutim, kao majstor dijaloga znao je da je upravo sport u muškim razgovorima često maska preko koje se o nečemu razgovara, da se ne bi šutjelo, odnosno da se ne bi razgovaralo o onome o čemu bi zapravo trebalo da se razgovara.

Odličan primjer je jedna rana Hemingvejeva priča iz knjige “U naše vrijeme”. Radi se o pripovijetkama kroz koje uglavnom pratimo lik Nika Adamsa za koga u kritici vlada mišljenje da je piščev alter ego. Priča koja nas ovdje zanima zove se “Tri dana vjetra”. Mjesto radnje je, kao u onoj slavnoj pjesmi Kid Roka, sjeverni Mičigen, samo što nije ljeto, nego je jesen. Pada kiša i puše vjetar. Nik Adams je u specifičnom raspoloženju pošto je nedugo prije raskinuo sa djevojkom.

Priča je struktuisana oko Nikove posjete njegovom prijatelju Bilu koji trenutno boravi u izolovanoj kolibi u vlasništvu svog oca. Dva prijatelja pijuckaju viski kraj ognjišta i pričaju o svojim očevima, o književnosti i o – bejzbolu. Na kraju će da se, sasvim hemingvejski saglase, kako je ribolov bolji od bejzbola. Ribolov i Hemingej vode nas praktično neizbježno do jedne od najčuvenijih knjiga ovog pisca, do “Starca i mora”. U ovom kratkom romanu, motiv razgovora o bejzbolu je vjerovatno najefektnije i najdosljednije sproveden. Za Santijaga, starca iz naslova, veliki igrači bejzbola su poput antičkih bogova, oni čija “junaštva” i “pohodi” stvaraju kontekst lokalne onovremene mitologije kojoj i on simbolički i kulturološki pripada. Mnogo od imena igrača su danas praktično zaboravljena. To je sudbina svih ljudskih napora. Za jednog ipak i danas većina ljudi zna: Džo Dimađio.

Nesumnjivo je da je Dimađio bio veliki igrač bejzbola. Ali svijet ga više pamti zbog priče, nego zbog igre. Ta priča ima veze sa brakom sa Merilin Monro, sa pjesmom Sajmona i Garfankla i napokon sa knjigom “Starac i more”. Način na koji se Santijago duhovno “konektuje” sa Dimađijem ima veze s načinom na koji se svi mi vezujemo za vlastite sportske heroje. Santijago, naime, zna da je Dimađijev otac bio siromašni italijanski emigrant i ribar. Fanovi generalno vole da nađu neki lični link sa sportistima koje vole. Osim toga, Santijaga inspiriše dobro poznata Dimađijeva sposobnost da odlično igra dok trpi bol i to ga inspiriše u njegovoj borbi s bolom.

“Starac i more” je knjiga koja osim što je velika književnost, skoro može da služi i kao neki self-helo. Na jednom mjestu se kaže: “Bilo bi ludo ne nadati se, pomisli. Osim toga, mislim da bi to bio i grijeh. Nemoj sad misliti na grijeh, pomisli. Imaš dosta problema i bez grijeha. A i ne razumiješ se u te stvari. Ne razumijem se u te stvari i nisam siguran da vjerujem u sve to. Možda je bio grijeh ubiti ribu. Mislim da je tako iako sam je ubio da prehranim sebe i mnoge druge. Ali onda je sve grijeh. Nemoj misliti na grijeh. Kasno je da misliš na grijeh, a ima i ljudi koji su za to plaćeni. Neka oni misle na te stvari. Ti si rođen da budeš ribar ko što je i riba rođena da bude riba.”

Ipak, vjerovatno najslavniji citat iz ove knjige je jako kratak, a radi se o rečenici, zapravo dvije rečenice, koje su možda najslavnije koje je Hemingvej uopšte napisao: “Ali čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može da bude uništen, ali ne i poražen”. Šta ovo uopšte znači, upitaće se neko. I zaista, ako želimo da utvrdimo značenje, zaboravimo kontekst, i priđimo ovom iskazu kao da ga čujemo prvi put.

Prva rečenica zvuči kontraintuitivno. Potpuno samostalno je čisti jeftini self-help: na prvu zvuči ohrabrujuće, ali se vrlo lako opovrgava. Kao što je kad neko kaže samo “Sve je dobro”, lako sjetiti se nečeg lošeg, ovdje je lako sjetiti se nekog poraza. Ali drugim dijelom iskaza stvar se nijansira. Kad kažeš da čovjek može biti uništen, ali ne i poražen, priznaješ kvarljivost ljudskog materijala, da tako kažemo. Ali ne samo to; praviš i gradaciju. Uništenju tu ispada nekako manje važno od poraza. Uništenje ne zavisi od tebe, ali poraz da. Uništenje je, ako hoćeš, poraz koji si apsolutno prihvatio. Važna je ova distinkcija apsolutno. I tu se vraćamo na onaj truizam o bici i o ratu. Izgubljena bitka nije i izgubljen rat. Poraz bi bio priznanje apsolutnog poraza, poraza u ratu, poraza uvijek i zauvijek. Za to čovjek zaista nije stvoren. Prihvatanjem toga, čovjeku preostaje samo ono što je doba tražilo. Ko razumije, shvatiće.