Nevidljivi zid

U deset godina reprezentativne karijere, u jednoj od najmoćnijih reprezentacija svijeta, odigrao je čak 89 mečeva. Kad se gleda broj utakmica po godinama ukazuje se ponešto neobična dinamika. Neka prvoloptaška (pun intended) logika bi rekla da bi igrač najviše trebao da igra sredinom reprepezentativne karijere, pošto je s početka (pre)mlad, pred kraj je već u poznim igračkim godinama, dok bi u sredini, što bi se reklo, trebalo da je na vrhuncu. Žilberto Silva je, međutim, najveći broj utakmica imao u pretposlednjoj godini reprezentativne karijere, a nešto manje u drugoj po redu, kao i u sedmoj. Broj golova u tih skoro devedeset utakmica je mali: samo tri, ali zadatak Žilberta Silve, a o njemu govorimo, u reprezentaciji, kao i u klubovima za koje je igrao, i nije bio postizanje golova. Uostalom, čovjeka su zvali “nevidljivi zid”, a nije bio golman.

Za nekoliko dana, tačnije sedmog oktobra, Žilberto Silva puni pedeset godina. Priča o njemu je u određenoj mjeri romantična priča o brazilskom fudbalu, o talentu i trudu koji mogu da odvedu dječaka iz sirotinje u slavu i bogatstvu. Silva dolazi iz konteksta pravog siromaštva, iz opštine Lagoa da Prata. Kao dječak počeo je da trenira u lokalnom klubu Amerika Mineiro. Njegova seniorska karijera počinje relativno kasno: već je, naime, imao dvadeset dvije godine. Istakavaši se u dresu ove ekipe, Silva dobiva poziv da se pridruži bolje rangiranom klubu iz iste sredine: Atletiko Mineiro.

Tu je vrlo brzo napredovao pod nadzorom vrsnog stručnjaka Karlosa Alberta Pareire. I u ekstremno jakoj konkurenciji tadašnjeg brazilskog fudbala, vrlo brzo biva pozvan u reprezentaciju. Prvi njegov meč bio je u gostujućoj utakmici protiv Bolivije na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002, kad je ušao s klupe sredinom drugog poluvremena. Na prethodnom Svjetskom prvenstvu, onom održanom u Francuskoj 1998, Brazil je suvereno stigao do finala gdje je ubjedljivo izgubio od domaćina. Od narednog prvenstva, kome su domaćini Japan i Južna Koreja očekuje se mnogo. Interesantno je, međutim, da prva utakmica koju za reprezentaciju igra od prve minute za Žilberta Silvu opet biva meč protiv Bolivije, ovaj put prijateljski, a uoči Svjetskog prvenstva 2002.

Tu Brazil praktično samelje protivnika sa 6:0, a jedan od šest golova za Brazil postiže upravo Silva. Time se, naravno, pojačava njegova pozicija u kontekstu izbora tima za samu završnicu Svjetskog prvenstva. I on biva uvršten u ekipu koja putuje na Daleki istok, ali niko ne očekuje da će se baš naigrati. Ali čudo je sudbina. Žilberto Silva će odigrati doslovno svaku minutu koja Brazil odigra na prvenstvu na kojem će se okititi svjetskom titulom. A priča bi se mogla započeti i poslovicom po kojem jednom ne svane dok drugom ne smrkne. Desilo se, naime, da se kapiten reprezentacije Brazila Emerson povrijedio na treningu. Povreda ramena bila je dovoljno teška da ga onemogući da igra.

Na njegovo mjesto je stupio Silva i desila se, kako se to kaže, istorija. Triling napadačkih čigri Ronaldo-Rivaldo-Ronaldinjo mogao je mnogo opuštenije da igra uz svijest da je iza njih “nevidljivi zid”. U grupnoj fazi, Brazil protiv Turske, Kine i Kostarike osvaja maksimalnih devet bodova. Silva je na svojoj poziciji dominantan u svim ovim mečevima. Slijede utakmice protiv Belgije i Engleske. Druga je bila tijesna, 2:1, a Englezi su bili poveli. Silva je dao asistenciju Ronaldinju za izjednačujući gol. U polufinalu je na programu repriza prve grupne utakmice: Brazil – Turska. Velike su Silvine zasluge da Turci nisu dali gol i da je 1:0 bilo dovoljno da Brazil ode u finale. Tamo ih čeka Njemačka, a biće 2:0 za Brazil, ponovo uz sjajnu njegovu partiju.

Brazilci su šampioni svijeta, a navijači, ljubitelji fudbala, kao i selektor Skolari i saigrači dijele utisak o vitalnoj ulozi Žilbera Silve u tom uspjehu. Ovaj turnir je od Silve napravio jednog od najboljih odbrambenih igrača na svijetu. Zahvaljujući dobrim igrama na Svjetskom prvenstvu pravi veliki transfer u Arsenal. Tamo biva dio nekih zaista velikih stvari. Važan je dio ekipe koja osvaja onu legendarnu titulu bez ijednog poraza. Protiv PSV-a postiže gol u dvadesetoj sekundi koji je u tom trenutku najbrži gol u istoriji UEFA-ine Lige šampiona. Kad Arsenal sa Hajberija preseli na Emirejts, prvi gol u zvaničnoj utakmici postiže - Žilberto Silva. U godinama u Arsenalu, osim premijerligarške titule, osvojio je i dva FA kupa, a jedne godine je bio i vicešampion Lige šampiona. To finale su nesrećno izgubili od Barselone sa 2:1.

Gilberto Silva - #3 Quickest Goals in UCL History - 20.07 seconds Watch on YouTube

2008, već u četvrtoj deceniji života, iz Arsenala prelazi u Panatanaikos. U Grčkoj će da provede tri sezone, a u jednoj od njih osvaja duplu krunu. Več kao tridesetpetogodišnjak, iz Evrope se vraća u Brazil. Jednu sezonu igra za Gremio, a zatim zatvara krug vrativši se u klub iz kojeg je ušao u reprezentaciju i prešao u Arsenal: Atletiko Mineiro. Tu osvaja Kopa Libertadores i oprašta se dostojno jedne velike i nesvakidašnje igračke trajektorije. Nedugo nakon prestanka aktivnog igranja, ponovo je u Grčkoj, u Panatanaiokosu gdje preuzima poziciju tehničkog direktora. Kasnije je imao i vlastiti sportski podkast pamtljivog i adekvatnog naslova: “Nevidljivi zid”. I, eto, pred njim je za koji dan njegov pedeseti rođendan. Žilberto Silva posljednjih godina često nastupa kao motivacioni govornik. Njegova životna storija zaista jeste jako lijepa ilustracija moći sporta da promijeni život nabolje.