Kraljica koja je mogla da igra s kraljevima

U toku je Svetsko košarkaško prvenstvo za žene koje se ove godine održava u Berlinu. Među šesnaest timova koji su stigli do završnice nema nijedne reprezentacije zemalja nastalih raspadom SFRJ. Ovo je jubilarno svetsko prvenstvo, a statistika je vrlo indikativna. Svjetsku titulu su ukupno osvajala samo četiri države: SAD (11 puta), SSSR (6 puta) te Australija i Brazil po jedanput. Otkad nema Sovjetskog Saveza, dileme o prvaku su skoro izlišne. Od 1998, skoro već trideset godina, Amerika je bila šampion svaki put osim 2006. (kad je bila Australija). Jugoslovenska ženska košarka je svoj najveći reprezentativni uspeh doživela neposredno uoči raspada, kad je osvojeno srebro odnosno kad se stiglo do finala u kojem je pobedio – SSSR. Nakon raspada zemlja, do završnice je jedanput stigla SR Jugoslavija, tri puta Srbija i jednom – Bosna i Hercegovina. Druge eks-ju zemlje nisu uspjevale ni da prođu kvalifikacije.

Poslovično živimo - ili smo doskoro živjeli - u muškom svijetu. Skoro po pravilu, u većini poslova, muškarci su u prosjeku plaćeni više od žena. U velikoj većini sportova, muška konkurencija je popularnija od ženske. U tom smislu. Boris Dežulović je prije nekoliko godina razložno upozorio da se Razija Mujanović, primjera radi, a, eto, koincidencijom ovdje, baš košarkašica, po nekoj objektivnoj prosudbi, vjerovatno najveći sportista (oba pola) svih vremena u Bosni i Hercegovini, a da se obično u srodnim izborima rijetko pominje. Zbog objektivnih bioloških razloga, postoje odvojene muške i ženske kategorije u sportovima. Da je ovo politička kolumna, ovdje bi se sada mogla razviti teza o kontroverzama koje je u ovom kontekstu donio uspon rodne ideologije. Srećom, nema potrebe da idemo u tom pravcu. Idemo na nešto veselije. Pričaćemo o Lusiji Heris.

Rijetkost je da se neki sportista univerzalno smatra najboljim svih vremena. Onaj famozni GOAT koji se potencira u muškom tenisu u kontekstu Novaka Đokovića, u ženskoj košarci ima više kandidatkinja, ali u jednom vrlo konkretnom smislu Lusiju Heris (1955. - 2022.) je potpuno jedinstven slučaj. Buduća košarkašica se rodila u saveznoj državi Misisipi u vremenu dok je još postojala oficijelna diskriminacija Afroamerikanaca. Njeni roditelji su imali jedanaestero djece. Kao u nekom arhetipu neke starije epohe, otac joj je radio na poljima pamuka. Lusija je imala šestoro braće i četiri sestre. Sva braća i jedna sestra trenirali su košarku. U srednjoj školi, Lusija pokazuje izuzetan talenat i ubjedljivo je najbolja igračica te kapiten svog tima. Ipak, na studij odlazi dobivši stipendiju zahvaljujući dobrim ocjenama i spremnosti da radi uz studij, ali je i uvrštena u lokalni košarkaški koledž klub Delta Stejt. Sezonu za sezonom, klub je sve bolji i Herisova je sve bolja.

Za reputaciju Herisove, određenu ulogu je igrao i porast popularnosti ženske košarške pošto je to vrijeme kad se ženska košarka počinje prenositi na televizijskim programima. Takođe, ima još jedan detalj koji je danas dosta neobičan. Naime, u time Delte Herisova je u to vrijeme jedina Afroamerikanka. Kao dvadesetogodišnjakinja, Lusija Heris postaje dio i ženske košarkaške reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država. Te godine na programu su bile Panameričke igre u Meksiko Sitiju. Reprezentacija SAD na tim je igrama odigrala ukupno sedam utakmica i pobijedila je svih sedam osvojivši na kraju prvo mjesto i zlatnu medalju.

Naredne godine, ponovo na američkom kontinentu, sada sjevernije u odnosu na SAD (izuzev Aljaske, ako ćemo da budemo sasvim precizni), u Montrealu, u Kanadi, održane su Ljetne olimpijske igre.  To su prve Ljetne olimpijske igre uopšte na kojima se igrala ženska košarka. Prva olimpijska utakmica ženske košarke u istoriji bila je utakmica SAD – Japan. Amerikanke su, iznenađuječe, izgubile, ali prve poene na utakmici, prve ženske košarkaške poene na Olimpijadi ikada postigla je – Lusija Heris. Amerikanke su ipak poslije kiksa na otvaranju zaigrale odlično, pobijedile su naredne tri utakmice, a onda na kraju ponovo izgubile u posljednjoj, u finalu, od Sovjetskog Saveza.

Godinu dana poslije Olimpijskih igara dešava se nešto po čemu se Lusija Heris do dana današnjeg, skoro pola vijeka poslije, najviše pamti. Svako ko išta zna NBA ligi, čuo je za draft. U pričama i legendama o jugoslovenskoj košarci, uvijek se navodi da je Krešimir Ćosić početkom 1970-ih draftovan u NBA mada nikad nije  zaigrao u najboljoj svjetskoj ligi. Dvije godine prije Ćosića, draftovan je i Dino Menegin, mada ni od nikad nije igrao u NBA. U statistikama drafta imamo istaknute datume prvih igrača iz Evrope, Aftike i Azije odnosno iz pojedinih zemalja, Prvi se uvijek pamte, ali obično ne ostane samo na prvim. Lusija Heris je do dana današnjeg ostala prva i jedina žena selektovana na NBA draftu, selektovana, da budemo da kraja jasni, za mušku košarku, i to od strane Nju Orleans Džeza.

Nije Lusije Heris zaigrala u Nju Orleans Džez, ali jeste izabrana, jeste smatrana dovoljno dobrom da igra u muškoj konkurenciji u najjačoj ligi na svijetu. Ima cinika koji kažu da je to urađeno samo zbog marketinga. Ono što se u to doba već pouzdano znalo je da je Herisova svježe udata, a kasnije se saznalo i da je u vrijeme draftovanja već bila trudna s prvim djetetom. Trudnoća je bila konačni razlog da draftovanje završi na pukom draftovanju. Nije, dakle, zaigrala u NBA, ali jeste rodila četvoro djece.