Raskid sa Lamelom, ljubav koja (ne)će faliti Šarlotu

Zamislite da imate djevojku koja vas dugo frustrira. Kasni, otkazuje, ne dolazi kad je najvažnije. Tri od zadnje četiri godine provela je više na kauču nego vani, nije neki vozač. I onda, baš kad je počela da bude pouzdana, kad je pokazala da može biti prisutna, da može biti ona na koju računate, tada raskidate.

Šarlot je raskinuo sa Lamelom kao što se raskida sa toksičnom djevojkom za koju ti društvo tri godine govori da te umara, da te vrti u krug, da si bolji kad je nema, da od nje imaš samo kratke noći, jake priče i jutra u kojima sabiraš štetu, a onda se ipak desi prva pjesma u kolima, prvi miran dan bez poruke, prvi vikend u kojem niko ne pravi dramu, i shvatiš da ti baš taj haos nedostaje jer si se, možda i protiv zdravog razuma, navikao da ti srce radi brže kada je ona tu.

Lamelo je bio upravo to za Hornetse, ljubav sa previše uglova, padova i uspona, igrač koji je umio da proda kartu jednim dodavanjem preko cijelog terena, da napravi akciju od nečega što nije ličilo na akciju, da šutne trojku sa jedne noge kao da igra basket poslije škole, pa da u sljedećem napadu toliko olabavi odbrambeni fokus da Čarls Li vjerovatno u sebi prebroji do deset i poželi da košarka barem na minut opet bude sport sa manje umjetnosti i više odgovornosti.

Raskid sa Lamelom, ljubav koja (ne)će faliti Šarlotu Watch on YouTube

Za Šarlot, ovo je pokušaj da se prekine višegodišnje čekanje da se Lamelo iskustvo pretvori u ozbiljnu košarkašku svakodnevicu, u pobjede koje nijesu samo viralni klipovi i dobra energija oko dvorane, u sezonu koja se završava nečim većim od osjećaja da je franšiza konačno bila zanimljiva, jer Hornetsi su s njim imali šou, dobili su identitet, dobili su klinca koji je izgledao kao da je došao iz budućnosti lige, ali nijesu dobili stabilnost, nijesu dobili plej-of seriju, nijesu dobili onu vrstu okvira u kojem franšizni igrač svako veče smanjuje temperaturu u sobi umjesto da je podiže.

I baš tu je Šarlot napravio rez koji će spolja djelovati hladno, možda čak i siromašno, jer kada za igrača Lamelovog talenta uzmeš Naza Rida, jedan daleki, nezaštićeni pik prve runde, tri zamjene pikova i tri druge runde, prva reakcija skoro mora biti: zar je to sve za momka koji može da vidi pas prije nego što ga vidi kamera, koji je prošle sezone pogodio 272 trojke, koji je konačno odigrao 72 utakmice i koji još nije ušao u godine u kojima plejmejkeri obično počinju da čitaju ligu malo bolje.

Odgovor zavisi od toga koliko vjerujete da je Lamelo bio temelj, a koliko samo neonska reklama.

Hornetsi su očigledno izabrali drugu interpretaciju.

Brendon Miler i Kon Knipel sada dobijaju vazduh koji nije uvijek prolazio kroz Lamelove ruke, Kobi Vajt dobija ulogu koja djeluje racionalnije, jeftinije i trenerski lakše za složiti, spreman je novi ugovor, a Naz Rid donosi nešto što Šarlot dugo nije imao u dovoljnoj mjeri: tijelo, širinu, šut sa visokih pozicija, igrača koji je srčan, ima tu old schoola, daleko od stardoma kakav je imao Melo.

Čak je i Novaković, jedini navijač Hornetsa kojeg poznajem, a koji nikad nije bio fan najmlađeg izdanka familije Bol, napisao samo "Za ovo su ga dali?", i tu staje cijela ideja ovog teksta.

Rid nije zvijezda, ali nije ni slučajan dodatak, jer u Minesoti je od nedraftovanog igrača postao kult, šesti igrač godine i onaj tip košarkaša čije ime navijači izgovaraju kao internu šifru pripadnosti. Timski Furio Đunta, čovjek kojeg volite da imate u timu.

Problem za Šarlot je što u ovakvim rastancima racionalna strana priče često izgubi prvi mjesec kod javnosti.

Navijači neće odmah zamišljati 2033. godinu i Minesotin mogući pad, neće se buditi srećni zbog zamjene pika 2029, neće im srce zaigrati jer je knjiga plata čistija, već će im nedostajati ona jedna Lamelo lopta preko ramena, onaj pas kroz iglu, ona trojka koja nema smisla i baš zato ostane u glavi, onaj osjećaj da, makar na dvije sekunde, gledaš igrača kojem niko nije objasnio da NBA mora da bude ozbiljna.

Šarlot je možda uradio zrelu stvar. To ne znači da neće boljeti.

Minesota, s druge strane, nije imala luksuz da bude previše sentimentalna, iako je pustila igrača oko kojeg se u Mineapolisu napravio mali kult. Naz Rid je bio mnogo više od rezervnog visokog, bio je priča o razvoju, strpljenju i identitetu klupe, čovjek koji je iz pozadine postao jedan od simbola ere u kojoj su Timbervulvsi konačno prestali da budu franšiza za šale drugih ljudi. Kada takvog igrača pošalješ dalje, ne radiš to zbog korekcije, nego zbog gladi.

A Minesota je gladna na način koji se više ne može prikrivati finim saopštenjima.

Entoni Edvards je već dovoljno dobar da oko njega sve mora biti hitno, dovoljno magnetičan da franšiza ne smije sebi dozvoliti nekoliko ljeta u kojima mu objašnjava kako je strpljenje vrlina, i dovoljno opasan da svaki propušteni prozor postane rizik koji se ne mjeri samo pobjedama nego i pitanjem koliko dugo superzvijezda vjeruje da je klub ozbiljan.

Timbervulvsi su dvije godine bili blizu velikog finala Zapada, prošle sezone zapeli ranije nego što su željeli, Džulijus Rendl je već otišao ni za šta, Majk Konli ulazi u fazu karijere u kojoj je stariji od Splintera, a pokušaj da Edvards nosi previše organizacije igre nije dao onaj osjećaj prirodnog toka koji šampionski napad mora da ima.

Tu Lamelo postaje i rizik i rješenje.

Sa Edvardsom, Minesota ima udarac pesnicom. Sa Lamelom, dobija zglob koji može da promijeni ugao cijelog napada. Ant može da napadne kao kamion bez kočnica, da probije prvu liniju, da izmisli poene kada plan puca, ali mu je trebao neko ko će utakmicu znati da pretvori u priču sa više ritmova, neko ko će Rudiju Goberu dati lake poene iz pnr-a, što Francuz čeka još iz dana Jute, neko ko će natjerati odbranu da bira između Edvardsove sile i Lamelove imaginacije, neko ko će u februaru, kada noge otežaju, stvoriti poene sa mozgom na otavu.

Naravno, sve to zvuči bolje dok se ne sjetimo druge strane.

Lamelo i Edvards nijesu bekovski par za trenere koji vole miran san. Obojica vole loptu, obojica mogu da uđu u seriju u kojoj svaki napad djeluje kao lični projekat, a Minesota je već sada tanja pod košem nego prije nekoliko dana, jer su otišli Rendl i Rid, dok Gober ostaje kao defanzivni stub koji pokriva mnogo, ali ne može da bude servis za sve tuđe greške.

Ako Lamelo nastavi da bira šuteve kao do sada, ako Edvards ne prihvati da dio organizacije mora da prepusti, ako Kris Finč ne pronađe način da ih rastavi i spoji u pravim minutima, ovaj trejd može da izgleda kao kupovina luksuznog sportskog auta u gradu u kojem pola godine pada snijeg (ovaaaaaaaj, nadajmo se da Lamelo ne zna za čari yr.no aplikacije).

Ipak, šampionski prozori se ne otvaraju stidljivo.

Minesota je u suštini rekla Entoniju Edvardsu: evo, ne čekamo savršenog igrača, dovodimo najtalentovaniju dostupnu verziju plejmejkera, dovodimo rizik sa velikim slovima, dovodimo čovjeka koji može da pogriješi ružno i da u sljedećem napadu odigra loptu koju pola lige ne bi ni pokušalo, dovodimo ti partnera koji možda ne rješava svaku brigu, ali ti barem više nećeš morati da budeš i motor i volan i sirena i radio u istom automobilu.

U najboljoj verziji, ovo je jedan od onih trejdova koji promijene unutrašnju temperaturu franšize. Lamelo će prvi put u karijeri igrati pored igrača koji je veća zvijezda od njega, a to nije sitnica, jer dio njegovog šarma i dio njegovog problema uvijek su dolazili iz činjenice da je u Šarlotu sve bilo podešeno po njemu, čak i kada klub to nije želio da prizna. U Minesoti neće morati da bude čitav univerzum.

Može da bude mjesec koji pravi plimu, a ne sunce koje prži sve oko sebe.

Za Hornetse, najvažnije pitanje je da li će iz tišine poslije rastanka zaista izrasti bolja košarka.

Ako Brendon Miler dobije čistu mapu, ako Knipel bude više od šutera, ako Kobi Vajt donese normalniji puls, ako Rid postane dnevna radna navika, Šarlot će moći da kaže da je prepoznao kraj jedne veze prije nego što je ona pojela još tri godine.

Ako Minesota ostane dobra, a pikovi ostanu daleki ukrasi bez prave vrijednosti, ovaj trejd će se u Karolini prepričavati kao dan kada je klub prodao najuzbudljivijeg igrača svoje moderne istorije za mir koji je lijepo zvučao samo u teoriji.

Najzanimljivije je što obje strane mogu biti u pravu.

Šarlot je mogao da mora da pusti Lamela jer mu franšiza više nije mogla pripadati na isti način. Minesota je mogla da mora da ga uzme jer joj obična korekcija rostera više nije bila dovoljna. Hornetsi će možda biti zdraviji bez njega, a opet će im faliti. Timbervulvsi će možda biti haotičniji s njim, a opet bliži plafonu.

To je prava priroda ovog trejda.

Jedan klub je izabrao mir, drugi je kupio galamu jer mu je mir počeo da liči na poraz. Lamelo Bol odlazi iz Šarlota kao igrač kojeg će lakše biti objasniti poslije nego preboljeti odmah, a dolazi u Minesotu kao opklada da ponekad baš onaj koji kvari trenersku simetriju može da otključa prostor u kojem se rađaju najveće sezone.

Hornetsi su zatvorili vrata za sobom i vjerovatno prvi put poslije dugo vremena čuju sopstvene misli.

Samo, negdje u toj tišini, još će odzvanjati pas koji niko drugi ne bi vidio.