Skaut sport sa Mihajom Silvašanom - čovjek koji je cijeli život ostao vjeran Klužu

Nakon razgovora sa Mičelom Krilkom, Skaut sport donosi i intervju sa čovjekom koji je već dugo mnogo više od trenera, jer je Mihaj Silvašan jedno od onih rijetkih imena evropske košarke čija se biografija ne može odvojiti od kluba, grada i identiteta koji je godinama građen zajedno, korak po korak, od parketa do klupe, od igrača do lidera jednog ambicioznog projekta.

Silvašan je gotovo unikatan slučaj u modernom sportu, čovjek koji je cijelu igračku karijeru, od 2002. do 2015. godine, proveo u Klužu, a onda u istom gradu i istom sistemu nastavio da gradi i trenerski put, pa danas, deset godina kasnije kao glavni trener, predstavlja jedno od zaštitnih lica rumunske košarke i simbol kontinuiteta koji je u današnjem sportu gotovo nestao.

U vremenu brzih rastanaka, kratkih projekata i još kraćih strpljenja, njegova priča djeluje gotovo nestvarno, ali baš zato i nosi posebnu težinu.

U razgovoru za Skaut sport, Silvašan govori o tome zašto je Kluž njegov dom i grad za koji se bori, kako je još u ranim igračkim godinama, poslije ozbiljnih problema sa leđima, počeo da razmišlja o trenerskom pozivu, ali i zbog čega smatra da se tim ne pravi samo novcem i talentom, nego prije svega karakterom, hemijom i jasnom raspodjelom uloga. Uz to, dotakao se rasta rumunske košarke, izazova igranja na dva fronta, pune dvorane u Klužu i činjenice da treći put zaredom vodi svoj tim među osam najboljih u Evrokupu.

U nastavku čitajte intervju sa čovjekom koji je ostao tamo gdje bi mnogi odavno otišli, i upravo zato postao važniji od običnog trenera.

Ako ko može da izgovori onu čuvenu maksimu Luja XIV "L'état, c'est moi" ("država to sam ja"), odnosno "Kluž to sam ja", onda je to sjajni Silvašan.

Od 2002. ste u Klužu-Napoki. Cijeli vaš profesionalni život je vezan za taj grad. Šta Kluž znači za vas?

Prije svega, hvala vam na pozivu. Mislim da sam jedna od najsrećnijih osoba u ovom poslu jer sam imao priliku da cijelu igračku karijeru provedem u jednom klubu, a do sada i cijelu trenersku karijeru.

Zapravo, ovo mi je deseta godina kao glavnom treneru. Cijelu igračku karijeru proveo sam, kao što ste rekli, od 2002. do 2015, samo u Klužu. Imao sam neke prilike da odem, ali mislim da je ostanak bio najbolja odluka koju sam mogao da donesem.

Kluž je moj dom, Kluž je moj grad za koji se borim. Tamo su mi porodica i svi prijatelji. Tako da je za mene zaista blagoslov to što mogu da radim i da se bavim onim što volim u svom rodnom gradu.

Kako biste opisali sebe kao igrača?

Iskreno, mislim da nijesam bio naročito dobar igrač. Nikada nisam imao dobre atletske sposobnosti. Nijesam mogao visoko da skočim, nikada nijesam mogao da zakucam iz mjesta sa obje noge, a visok sam dva metra.

To dosta govori o mojim atletskim mogućnostima. Vjerovatno nijesam bio ni dobar defanzivac, ali sam imao kvalitet u šutu. Volio sam važne utakmice.

Volio sam izazov velikih utakmica i trenutke pod pritiskom, a mislim i da sam bio prilično pametan na terenu. To su bile moje vrline. Ali generalno, da sam sada trener, vjerovatno sebe ne bih uzeo u tim kao četvorku.

Kada ste odlučili da postanete trener?

Mislim da sam odlučio da budem trener kada sam imao 21 ili 22 godine, kada sam imao prvu operaciju leđa. Tokom igračke karijere imao sam dvije operacije leđa, 2011. je bila druga, a 2006. prva. Tada sam imao 21 godinu. Doktor koji mi je čitao prvi magnet rekao je da mogu polako da počnem da razmišljam o tome da se bavim nečim drugim ako nastavim da igram košarku.

To je bio težak trenutak u mojoj karijeri, koji i danas nosim u glavi. I upravo tada sam počeo da razmišljam o tome da radim nešto drugo. Naravno, volim košarku i želio sam da ostanem u košarci.

Od tada sam počeo da se obrazujem u pravcu trenerskog posla. Naravno, poslije toga sam otišao kod drugog doktora. On me je smirio i rekao mi da ne brinem, da mnogo sportista ima isti problem, da ćemo uraditi operaciju i da ću poslije opet igrati.

I tako je i bilo. Onda sam imao i drugu operaciju, a ona mi je još više učvrstila želju da postanem trener. Još dok sam igrao išao sam na klinike.

Čitao sam, kupovao kurseve još dok sam bio igrač. Tako da je edukacija počela rano.

Kluž-Napoka raste iz godine u godinu, a rumunska košarka je svake godine sve bolja. Kako gledate na rumunsku košarku iz vremena kada ste igrali i sada?

Mislim da o rumunskoj košarci možemo govoriti kroz dvije situacije. Prva su klupski timovi, a druga reprezentacija. Na klupskom nivou, mislim da smo mnogo, mnogo bolji nego što smo tada bili.

I sve se svodi na novac. Kao što znate, kada imate novac, dovodite dobre igrače, dobijate kvalitet i kvalitetnije timove. A to onda donosi sve više rezultata.

Mislim da smo sada, u ovom trenutku, na najvišem nivou na kojem je rumunska košarka ikada bila. I ne govorim samo o nama, koji smo ove godine napravili iskorak i igramo ABA ligu i Evrokup, dok rumunsku ligu igramo tek u plej-ofu. Govorim i o drugim rumunskim timovima koji igraju evropska takmičenja, kao što je Oradea, koja je iz godine u godinu u FIBA Evrokupu i želi da ode u Ligu šampiona.

Tu su i drugi timovi koji ulažu mnogo novca i dovode sve bolje igrače. Tako da smo, iz te perspektive, prilično visoko u poređenju sa onim što je bilo prije 20 ili 25 godina.

Kada su u pitanju reprezentacije, mi smo sada u grupi sa Crnom Gorom i igraćemo ovdje u Podgorici, mislim, u julu.

Sada smo u redu, prošli smo kroz periode kada smo igrali samo pretkvalifikacije i kada smo bili jedan od najgorih timova u Evropi, a sada smo malo bolji, igramo prave kvalifikacije, a u posljednjem prozoru ostvarili smo i prvu pobjedu protiv Portugala, tako da je to bio dobar rezultat za nas.

I dalje mislim da ima mnogo prostora za napredak, nijesmo reprezentacija vrhunskog nivoa. Savez radi ka tom cilju, ulažu sve više vremena, novca i resursa u razvoj omladinske košarke, ali to je proces, i kada nemate tradiciju u tome, zaista je teško doći do vrhunskih rezultata. Ali, recimo, sada smo u Grupi A sa reprezentacijom do 16 godina i reprezentacijom do 20 godina drugu godinu zaredom, što je ogroman uspjeh za rumunsku košarku, jer mislim da smo u posljednjih 30 godina imali samo dvije selekcije u prvoj grupi, dok su ostale bile u drugoj grupi, Grupi B, tako da napredujemo i na tom planu, ali kao što sam rekao, to je proces i potrebno je vrijeme.

Rekli ste da je uz novac lakše dovesti igrače, ali moramo da vas pitamo za skauting. Koliko je treneru teško da sastavi tim?

Mislim da je to ključ uspjeha, sigurno, način na koji sastavite tim tokom ljeta, rad koji uložite u to, upravo to će napraviti najveću razliku tokom sezone, i mislim da je to najvažniji dio sezone, kada radite skauting i birate igrače. Ranije, prije tri, četiri ili pet godina, kada smo počeli da igramo Ligu šampiona i Evrokup, tada je bilo prilično teško dovesti dobre igrače u naš tim. Naravno, i sada naš budžet nije ni blizu najboljim timovima u Evrokupu.

I dalje se mučimo da dovedemo najbolje moguće igrače, ali ova godina je bila najlakša za potpisivanje dobrih igrača, jer smo imali ABA ligu i Evrokup, što je mnogo privlačnije dobrim igračima da dođu i igraju za nas. Ranije, kada smo imali samo rumunsku ligu i, recimo, Ligu šampiona ili Evrokup, proces je bio mnogo teži, jer dobar igrač će sigurno imati i druge opcije, poput Grčke, Turske, Španije i slično, pa će uvijek izabrati najbolju moguću ligu za isti novac. Zato moramo da radimo pametan skauting, moramo da biramo igrače koji odgovaraju našoj strategiji i igrače koji mogu da stvore pravo okruženje da bismo bili uspješni.

Kao što sam vam rekao, ključ je da se napravi prava atmosfera, prava hemija u ekipi. To ne možete da uradite ako potpišete sedam strijelaca. Morate da razumijete svakog igrača i da vidite koju ulogu želite da mu date.

Potrebne su vam zvijezde, potrebni su vam defanzivci, potrebni su vam skakači, potrebni su vam timski igrači, iskusni igrači, mlađi igrači koji su gladni dokazivanja, i sve to morate da uklopite kako biste dobili najbolji mogući rezultat. Mislim da smo u tome bili prilično dobri prethodnih godina i zbog toga sam zadovoljan.

Šta je najvažnija stvar kada želite da potpišete jednog igrača? Šta je ono preko čega ne prelazite?

Njegov karakter, sigurno.

Ako nije dobar momak, normalan momak koji voli košarku i vrijedno radi da ostvari ciljeve, ako ne razumije šta želimo od njega ovdje, kakvo njegovo ponašanje treba da bude na terenu i van njega, onda nas ne zanima. Može da ima najveći talenat na svijetu, ali ga nećemo potpisati ako znamo da pravi probleme i da nije dobar saigrač. Mislim da je nemoguće ostvariti uspjeh na nivou na kojem mi želimo uspjeh sa takvim tipom igrača.

Zato mnogo gledamo njihov karakter i njihove ličnosti.

Vidimo da je vaša dvorana gotovo uvijek puna i da je atmosfera sjajna. Šta to znači za klub? Možete li to da uporedite sa danima kada ste vi igrali?

Mislim da sada postoji razlika, vjerovatno. Mislim... Da, kada igramo utakmice Evrokupa i ABA lige, imamo mnogo ljudi koji dolaze da gledaju naše mečeve.

Prošle godine smo, recimo, gotovo na svakoj utakmici Evrokupa imali punu dvoranu, ali u Rumuniji dođe oko 3.000 ljudi, uglavnom onih navijača koji zaista vole naš tim i košarku. Mislim da je sjajno za zajednicu to što imamo tim koji se takmiči na ovom nivou i što navijači dolaze u velikom broju jer im nudimo nešto. Nudimo im dobre rezultate.

Dajemo im mogućnost da kažu: "Hej, ponosni smo na ovaj tim, ponosni smo na ono što postižu", i oni koji žive u Klužu zbog toga osjećaju taj ponos. Zato dolaze na važne utakmice. Dvorana je uvijek puna.

Na običnim utakmicama bude 7.000 ili 8.000 ljudi. Tako da sam zaista srećan što smo uspjeli da to postignemo u našem gradu. I naravno, to je timski rad.

To nijesam samo ja ili igrači. To je marketinški tim, to su sponzori, to je cijela zajednica koju imamo oko ovog tima.

Jeste li zadovoljni igranjem na dva fronta, u duplom takmičenju?

Da, nije lako.

Prva nam je godina da smo ovdje. Sviđa nam se to. Volimo izazov.

Željeli smo da igramo ovaj nivo košarke. Željeli smo da dovedemo u Kluž evroligaške timove kako bi navijači mogli da gledaju košarku vrhunskog nivoa, onu na kojoj bismo možda jednog dana voljeli da budemo i mi. I zaista, iz ugla trenera, nije lako.

Mnogo je više putovanja, mnogo više problema, i nemate kao u Rumuniji, recimo, timove protiv kojih samo izađete na teren i ne morate da pružite najbolje da biste pobijedili. U ABA ligi to nije slučaj.

Mislim, ove sezone smo izgubili u Splitu, koji je sada, čini mi se, najgori tim u ligi. Tako da je to izazov, ali prihvatamo ga i želimo da ostanemo ovdje.

Upravo ste ponovo pobijedili Budućnost u Evrokupu. Koliko to znači i kako gledate na nastavak takmičenja?

Da. To je ogroman rezultat za nas. Treća je godina zaredom da smo među osam najboljih u Evrokupu.

Mislim da je to, za mene kao trenera, ogromno dostignuće. Ne želimo da stanemo ovdje. Igramo dalje i ne opuštamo se samo zato što smo pobijedili Budućnost.

Želimo da ostanemo fokusirani i želimo da odemo još dalje, ako je to moguće. Definitivno će to biti veoma težak duel sa Bahčešehirom (tekst nastao prije utakmice sa turskim klubom). Oni su tim veoma visokog nivoa i imaju mnogo talenta, ali mislim da i mi imamo svoju šansu i sigurno ćemo se boriti za nju.

Hvala vam mnogo i srećno.

Hvala vam mnogo na vremenu. Hvala.