Srbija je u mračnom tunelu
Fudbalska reprezentacija Srbije završiće 2026. godinu sa jednom pobedom i devet poraza, od čega svih šest u takmičarskim utakmicama A Lige nacija. Iako smo očekivali mnogo, sa Veljkom Paunovićem na poziciji selektora ne da nismo dobili ni malo već apsolutno ništa. “Orlovi” sada nemaju ni igru ni koncept ni sistem, a rešenje nagomilanih problema se ne nazire
17.11.2026. 18:03 h
Bilo je i težih i mnogo težih godina. Bilo je onih za koje smo uvek isticali da bi bilo dobro da se nikad ne ponove, onih kojih smo se sećali sa tugom i suzama u očima. I dok smo preživljavali velike strahote, sport nam je bio “izduvni ventil”. U njemu smo pronalazili iskru radosti, koja je donosila komadić sreće u naše domove.
Istina, uglavnom smo slavili uspehe vaterpolista, košarkaša i košarkašica, odbojkaša i odbojkašica, kao i pojedinaca koji su u svojim disciplinama donosili medalje u Srbiju sa velikih takmičenja. Ali, deluje da smo se nekako najviše radovali onom Novom Zelandu 2015. godine. Znate ono kad su “orlići” na fudbalskom terenu očitali lekciju svima, pa i Brazilcima, i popeli se na krov sveta.
U tom trijumfu videli smo tračak nade da konačno i u fudbalu postanemo velesila. Imali smo ekipu koja je bila kadra da se tehnički i taktički suoči sa najboljima i iz tih duela izađe visoko uzdignute glave. Ipak, godine koje su usledile donele su nam tek povremenu radost, a igra i rezultati išli su od sjaja do očaja. I svi smo se ponadali da je kriza prošlost kada su se opet spojili putevi Veljka Paunovića i najtalentovanije generacije decenijama unazad. Ali, ne lezi vraže.
Godina bola, godina tuge
Ti momci više nisu momci, a ni Paunović nije inovator, za kakvog smo ga smatrali. Prva godina njihove ponovne saradnje donela je blamažu, očaj, razočaranje i ništa više. Ništa pozitivno. Srbija je u 2026. postavila brojne negativne rekorde u svojoj istoriji koji će, nadamo se, biti teško dostižni u budućnosti.

Ako su poraz od Engleske (0:2) na debiju na Vembliju i trijumf nad Letonijom (2:1) na kraju neuspešnih kvalifikacija za šampionat sveta s kraja prošle godine ocenjeni kao očekivani na startu novog mandata na selektorskoj poziciji, rezultati u godini na izmaku ogolili su istinu – reprezentacija Srbije nije kadra da se nosi sa najjačim selekcijama kontinenta. Ali, što je još gore, ona nema ni ideju ni filozofiju, jasan način igre ili zaduženja pa deluje da bi ova agonija mogla da se nastavi i u utakmicama koje slede.
A prva će biti već u martu u baražu za opstanak u A diviziji Lige nacija, jer su od te i takve Srbije čak dve reprezentacije uspele da budu lošije samo zato što su igrale protiv, i na papiru i na terenu, znatno jačih rivala. Ako se situacija ne okrene za 180 stepeni, teško će “orlovi” opet sleteti u društvo najboljih, gde im mesto, po kvalitetu, ni ne pripada.
Izabranici Veljka Paunovića su pod njegovim vođstvom odigrali četiri pripremne pa još šest takmičarskih utakmica u tekućoj godini. Već u prvom porazu od Španije (0:3) bio je vidljiv pad na svakom polju, ali ga je slavlje posle preokreta protiv Saudijske Arabije (2:1), koja je učestvovala na kasnijem šampionatu sveta, dobro zakamufliralo. Ipak, skrivanje od istine kratko je potrajalo. Još pre polaska na put za Meksiko preko Portugala bilo je jasno da Paunović nije i ne može biti zajednički imenitelj svih najboljih pojedinaca.
Od standardnih reprezentativaca, verni dresu sa državnim grbom ostali su samo Strahinja Pavlović i Andrija Živković, uz drugopozivce Strahinju Erakovića, Veljka Birmančevića, Aleksandra Stankovića i Kostu Nedeljkovića. Tim sastavljen uglavnom od superligaških igrača nije bio dostojan rival ni Zelenortskim ostrvima (0:3) ni Meksiku (1:5). Paunović je doživeo prvo kompletno razočaranje na novom zadatku, ali njegova ostavka nije prihvaćena. Verovali su, valjda, u Kući fudbala da će se stvari popraviti već u septembru. Ili su imali važnijih briga…
Vraćanje isluženih reprezentativaca
Bilo kako bilo, prava pouka bila bi izvedena da se nastavilo istim kursom. Paunović je sa svakim pojedincem, verujem, razgovarao i uoči majskog okupljanja i tačno je znao ko je zbog čega odustao od puta u daleki svet. Sigurno je da je bilo opravdanih izostanaka, koje je i sam aminovao, ali je vrlo verovatno bilo i onih sa kojima se nije slagao. I posle toga je napravio grešku i to ne jednu, nego dve uzastopne.

Umesto da u ekipu za mečeve u Ligi nacija vrati samo one sa čijim se odsustvom složio, on je opet šansu pružio većini “prestupnika”. Odnosno, onima koji su to želeli, ako pogledamo iz ispravnog ugla. Pritom, u reprezentaciju je vratio i Dušana Tadića i Sergeja Milinković-Savića za čim, ispostavilo se, nije bilo nikakve potrebe jer nisu doneli ama baš nikakav kvalitet koji bi ovu selekciju izdigao iznad ambisa.
U mečevima Lige nacija Srbija se posebno obrukala. Nijedan važni statistički parameter nije na njenoj strani ne samo u poređenju sa Nemačkom, Holandijom i Grčkom, koje su je po dva puta savladale u grupnoj fazi, već i sa gotovo svim ostalim selekcijama koje su učestvovale u elitnoj rundi ovog takmičenja.
Počev od poseda lopte preko broja upućenih udaraca u ili van okvira gola, izvedenih udaraca iz ugla, pa i onog najnovijeg parametra u vidu očekivanih pogodaka, Srbija je na dnu ili tik iznad njega. Ulasci u šesnaesterac rivala mogu se nabrojati na prste jedne ruke, uspešnih dodavanja na polovini protivnika bilo je tek nešto više, a na šest susreta imala je ukupno pet pokušaja iz kontranapada.
Igra bez sistema i ideje
Dakle, nema ni sistema ni ideje vodilje. To nam je sadašnjost reprezentacije. Lutanje sa formacijom nije dalo nikakve rezultate jer je Paunović pokušavao igrače da prilagodi knjiškim sistemima, a morao je obratno. Da bi od svakoga na koga je računao izvukao maksimum, morao je da da mu prilagodi sistem. Morao je da rasporedi igrače na pozicije na kojima se najbolje snalaze pa tek onda da odluči da li bi to bilo u formaciji 3-4-1-2, 4-2-3-1, 4-1-4-1 ili nekoj četvrtoj.

Svaka od njih, sa kadrom kojim raspolaže, ima mnogo više mana nego vrlina, to je bar jasno. Ako ekipa nastupi sa trojicom igrača u poslednjoj liniji, ostavlja se veliki jaz između defanzive i ofanzive jer su bočni igrači, s obzirom na to kakav su kvalitet imali protivnici, mnogo više morali da brinu o sopstvenom nego li o protivničkom golu. Prilikom takvog rasporeda na dobitku je jedino mogla da bude ideja sa Strahinjom Pavlovićem kao organizatorom akcija iz poslednje linije jer Nikola Milenković, Strahinja Eraković, Srđan Babić i mladi Stefan Gudelj nemaju te karakteristike.
Sve ostale pojedinosti su u minusu, pogotovo što su Filip Kostić i Andrija Živković često bili kraj aut-linija pa njihov doprinos u ofanzivi, u čemu su najbolji, nikako nije mogao da dođe do izražaja. Kada su se tamo nalazili Kosta Nedeljković i Aleksa Terzić, odnosno Nikola Simić, Petar Sukačev ili Stefan Bukinac, nije bilo ni daška vetra, a kamoli vihora na polovini rivala.
Povrede kao neuspešni alibi
Činjenica je da su često i povrede i nedisciplina krojili sastav, ali jasno je da ova ekipa nema ni glavu ni rep. Stalne rotacije pred golom u vidu naizmeničnog pružanja šanse Vanji Milinković-Saviću i Đorđu Petroviću, vraćanje Nemanje Gudelja u defanzivnu liniju, a pogotovo podatak da je od svih igrača najviše minuta dobio upravo njen član Srđan Babić potvrda su da u odbrani ništa nije štimalo. Svaka čast defanzivcu moskovskog Spartaka na zalaganju, trudu i želji, ali je takođe i jasno da je od konstantnog rezerviste u prethodnim godinama dobio glavnu ulogu zbog spleta okolnosti, a ne kvaliteta, što nije donelo dobro ni njemu ni reprezentaciji.
Povlačenjem Gudelja u poslednju liniju, Paunović je ostao bez jedne od opcija u sredini terena. Aleksandar Stanković je, kada je igrao, nagoveštavao poteze unapred, ali on je na terenu u ovoj Ligi nacija proveo samo 125 minuta. Sa Sergejem Milinković-Savićem na tom mestu ništa se nije promenilo, Stefan Džodić se pokazao kao nedorastao zadatku pa je izbor opet morao da padne na sporovozni tandem koji čine Nemanja Maksimović i Saša Lukić.

Napad gotovo da nije ni postojao. SMS, Tadić i Lazar Samardžić bili su izgubljeni u vremenu i prostoru, Luka Jović i Aleksandar Mitrović bili su prinuđeni da se spuštaju po loptu na svoju polovinu, gde nikako nisu mogli da doprinesu boljem rezultatu, dok je mladi Mihajlo Cvetković pretrčao kilometre, ali uzalud.
Pritom, ne smemo zaboraviti da su se Predrag Rajković i Dušan Vlahović samoinicijativno povukli iz nacionalnog tima bez reči objašnjenja. Moguće je da čekaju smenu selektora pa da se slavodobitno vrate. Ali, da li bi nam Paunovićev odlazak rešio probleme?
Sa kim i kako dalje?
Osnova aktuelnih problema je mnogo dublje – u Fudbalskom savezu Srbije koji trenutno ni nema svoje rukovodstvo. Trenutno nema ni ko da izabere novog selektora. Tek kada lokalni i granski savezi dobiju svoje čelne ljude, moći će da se biraju vodeći kadrovi u Kući fudbala u Staroj Pazovi, a onda će i izbor selektora imati smisla. Do tada, Srbija će kliziti na nizbrdici bez ideje kako da se zaustavi.

Pitanje je i šta bi eventualni novi selektor mogao da promeni. Paunović je probao gotovo sve igrače koje je mogao i nije pronašao dobitnu kombinaciju. Sa njim ili bez njega, deluje da je Srbija opet na novom početku. Ovoga puta, doduše, u debelom minusu. I sa sujetom među pojedincima koja je visoka poput Midžora na Staroj planini i duboka kao što je Rakin ponor na Miroču.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram