Noć kada Njujork nije spavao

Kažu da je Nikola Tesla svaki put prije nego bi se vratio na počinak u svoju sobu 33. spratu hotela New Yorker napravio tri kruga oko zgrade i tek onda otišao na spavanje. Moja je soba bila četiri sprata ispod, ali spavanja gotovo da nije ni bilo - tri kruga su su se pretvorila u spajanje sa morem ljudi koji su do jutra slavili po čitavom gradu. Knicks in five, baby, Knicks in five!

The New Yorker jedno je od kultnih mjesta u ovom gradu. Danas u podrumu, kroz koji se nekada direktno prolazilo do Penn Stationa, ima muzej posvećen Tesli, koji je ovdje proveo zadnjih deset godina svog života, a to je bilo i mjesto na kojem su 1930-ih i 1940-ih često svirali legendarni Benny Goodman, Woody Herman i Tommy i Jimmy Dorsey. NBC je njihove koncerte emitovao uživo na radiju s ovog mjesta. Ovdje se 1971. Muhammad Ali oporavljao od poraza u "Meču vijeka" od Joea Fraizera u Madison Square Gardenu.

Za ovu priču to je ključna stvar - Madison je bukvalno preko ceste.

U Torontu smo odgledali onu ludu završnicu četvrte utakmice NBA finala između Knicksa i Spursa i znali da će u subotu biti ludnica. Još na Newarku smo postali svjesni koliko je to veliko; ljudi su iz svih krajeva Amerike dolazili da svjedoče petoj na njujorškim ulicama. Knicks in five je odzvanjalo gdje god biste ušli. Može philly cheesesteak? Može bro, Knicks in five tonight! Može piva? Ma može, Knicks in five bro, Knicks in five. Oprostite gospođo policajko, mogu ovuda proći? Izvoli dečko, i Knicks in five.

Naravno da smo svi koji smo se zaputili na MetLife znali da nema šanse da vidimo pretjerano puno utakmice. Preskočio sam pressicu Ancelottija kako bi uhvatio mjesto u prepunom media shuttleu, koji se gotovo dva sata vukao do Manhattana. Usput smo pratili rezultat, Knicksi su se vrtili oko minus 15; španske i talijanske kolege odmahivale su glavom, kolegica iz Njemačke koja živi ovdje samo je rekla nema šanse. Ali kako smo bili bliže izlazu iz Lincoln tunela, prednost se polako topila, a mi se međusobno gledali u tišini - može li?

Ljudi su pred početak četvrte četvrtine već bili na ulicama; hodali okolo, skandirali, tek povremeno bacali pogled u ekrane kroz izloge. “Ljudi ovdje obožavaju sport”, objasnila je kolegica. “Sve prate, baš sve. Ali oni sport baš i ne gledaju”. Dok sam se dovukao do hotela, NYPD je već bio pod punom ratnom spremom. Blokirali su prolaze u pojedine blokove; do MSG-a se nije moglo ako nemate dokaz da ste u nekom od hotela.

“Neredi će svakako biti”, objasnio mi je jedan uljudni policajac. “Neke od njih prosto nije briga hoćemo li dobiti ili ne”.

Ali govorio je u prvom licu jednine, preko mase pokušavao uhvatiti šta se dešava u San Antoniju. Ovdje su svi Knicks, nema veze što će kasnije jedni drugima vjerovatno lupati glavu. Uspio sam uhvatiti zadnjih šest minuta; bistro u The New Yorkeru je sada pretvoren u TV salon, baš kao prije 70 godina, kada je ovaj hotel bio jedan od prvih u New Yorku koji je imao televizor. Ljudi su stajali na šanku, gurali se jedni preko drugih, drugi nisu mogli ući u hotel i gledali su kroz prozore. Knicksi su već tu napravili preokret, bilo je jasno da definitno mogu, ljudi su postajali svjesni da je ovo ta noć, nakon nevjerovatne 53 godine čekanja.

A onda je nastala ludnica.

Saobraćaj oko MSG-a i Penna je skroz stao; policija je potpuno blokirala pojedine blokove, vjerovatno kako bi koliko-toliko razdvojila masu i spriječila da baš svi završe na Times Squareu. Tamo je bila nekakva “radi-šta-želiš” zona - nesrećnici koji su tamo zalutali s autima, odnosno zakasnili pobjeći na vrijeme, tužno su gledali kako ih razbijaju. Dio autobusa sa navijačima Brazila također je zaglavio - to je onih 5-6 na kojima su kasnije ljudi sjedili i razbijali ih palicama. Policija je samo mirno stajala sa strane i gledala; valjda je to njima specifična kontrola mase. Pred New Yorkerom su se za to vrijeme ljudi penjali po drvećima i semaforima, ali policija je brutalno rješavala svakoga ko je i na trenutak djelovao nasilan; tu već nije bila zona gdje možeš da radiš šta hoćeš.

Ali kako je vrijeme prolazilo, taj manji dio razularene mase kao da je ispuhao. Policija je napravila tako da ste do Times Squarea morali ići na cik cak ulicama, i svaka je bila krcata ljudima koji su iskreno uživali i slavili. Mladi, stari, djeca, svi su plesali na ulicama, ispijali šampanjac.

“Baznia? Kakva noć da budeš prvi put ovdje, ha”, rekao mi je veseli policajac koji je hodao pored mene u masi prema 9th Avenue nakon što je pitao odakle sam. Gadna noć za tebe, uzvratio sam. “Gadna? Ne čovječe. Ovo je New York. Ljudi se vesele, to je najvažnije, lako ćemo s budalama”.

Ekrani su na Times Squareu blještali čestitkama i desetine hiljada glava bojali u plavo i narandžasto. Na ulici nije bio apsolutno niko ko nije imao neki komad odjeće koji ga je povezivao s Knicskima; slavlju su se priključili i poneki Brazilac i Marokanac, u isto vrijeme se igralo Turska i Australija i realno niko nije primjetio.

Jer ovo je bila noć kada je na prvom mjestu bio New York; grad koji nikada ne spava ove noći je čitav bio na ulicama. I ona tri kruga su se razvukla, hoteli dugo ostali prazni, niko nije spavao do jutra. Knicksi in five, baby, Knicks in five!