Čovjek sa kojim bi krenuli na svakog rivala bez straha - Adam Marušić

Ko su danas najbolji desni bekovi na svijetu ? Bez mnogo razmišljanja, Ašraf Hakimi. Marokanac godinama igra na najvećem nivou, a posljednja sezona sa PSŽ-om cementirala je njegovo mjesto među najboljim fudbalerima uopšte, ne samo među bekovima. Ako je zvijezda Parižana nekima preofanzivna za poziciju koju pokriva, ima i takvih mišljenja, onda bi se na prvu sjetili Jurijena Timbera, Žila Kundea. Ima i dalje velikih poštovalaca lika i djela Trenta Aleksandera Arnolda, eventualno Risa Džejmsa, a ko aktivnije prati Premijer ligu, sigurno gotivi i Palasovog Munjoza.

Pozicija desnog beka godinama je boljka srpske reprezentacije. Branislav Ivanović je bio dugo vremena jedina opcija na tom mjestu, povremeno je uskakako i Antonio Rukavina u svoje vrijeme, ali od odlaska u reprezentativnu penziju nekadašnjeg igrača Čelsija, Srbija se mučila da izmisli rješenje na tom mjestu. Zato je nacionalni tim, sa ne previse rješenja i na drugom boku, godinama igrao u sistemu sa tri štopera. A kad nije to bio slučaj, beka bi glumio Milenković, kasnije Strahinja Eraković ili kako bi se ko našao u prilici. Srbija nije nikada ni imala pravog ving beka za tri pozadi. Kod Piksija to je bio Andrija Živković koji je desno krilo, povremeno čak i Nemanja Radonjić, a možda je najbolji igrač za taj sistem bio Darko Lazović, ali nije previše upotrebljavan u kontinuitetu.

Sve te godine mučenja sa desnim bekom navijačima srpske reprezentacije mogle su da budu dodatno teže jer su u komšiluku gledali momka koji je trebalo da bude i dan danas prva opcija na tom mjestu. Naravno, riječ je o Adamu Marušiću, sada već legendi Lacija i jednom od najboljih fudbalera koje je imala crnogorska reprezentacija od 2006. godine.

Adam Marušić je danas bez sumnje najbolji desni bek ne samo Crne Gore, već i na prostoru bivše Jugoslavije. Svaka čast Stanišiću, Dediću  i ostalima, ali ovaj momak toliko dugo igra na najvećem nivou da se teško i sjetiti  njegovih početaka. Marušić je crnogorski reprezentativac već punu deceniju. Na nekim utamicama bio je i kapiten, a uz Jovetića i Stefana Savića sigurno je najveće ime u nacionalnom dresu crvene boje. Igrao je Marušić kod nekoliko selektora, ko svih je bio nezamjenjiv. i kao desni bek i kao lijevi, igrao je i kao krilo, nedavno ga je Mirko Vučinić gurao i na mjesto štopera. Samo Adam još nije bio golman, a ko zna, možda se i nekad otvori situacija za taj scenario.

Priča o desnom beku Srbije koji je završio u Crnoj Gori ne može se samo svesti na Marušića, jer je za crnogorsku selekciju svojevremeno prihvatio da igra i Filip Stojković, koji bi, pogotovo nakon onog perioda sa početka nove uspješne ere Crvene Zvezde sa Marušićem sigurno činio par desnih bekova na duže staze. Na primjeru njih dvojice vidi se koliko u srpskom savezu nijesu imali viziju kada je ova pozicija u pitanju.

Marušić je za Crnu Goru debitovao 2015. godine, na utakmici sa Rusijom, koja će ipak ostati upamćenja po tome što je jedan navijač domaćih sa sjeverne tribine bakljom poogodio golmana Rusije, Igora Akinfeeva. Od tada, dres “Sokola” obukao je 68 puta što ga je trentuno dovelo na četvrto mjesto vječne liste, iza Jovetića, Stefana Savića i Fatosa Bećiraja.

Adam Marušić je kupio svojevremeno navijače crnogorske reprezentacije ali i sveukupnu javnost kada je jedini od “naturalizovanih” članova selekcije, računajući i tadašnjeg selektora Tumbakovića, odigrao meč sa Kosovom, za razliku od Filipa Stojkovića i Mirka Ivanića.  Tumbaković je kasnije postao i selektor Srbije, ali Ivanić I Stojković nijesu igrali nikad više reprezentativni fudbal, iako bi u Podgorici svi rado vijdeli aktuelnog kapitena Crvene Zvezde.

Marušić nije želio tada da se odrekne ekipe i selekcije koja mu je relano pomogla da dođe do najvećeg nivoa. Htio neko da prizna ili ne, igranje za reprezentaciju, ma koja ona bila, bitna je stavka u karijeri svakog fudbalera. Zato je Adam danas jedna od omiljenih ličnosti u crnogorskom sportu, neko od koga se nikada nije mogla čuti ružna riječ ali ni traženje opravdanja kada su rezultati bili loši. Uvijek je bio tu, kao najbolji vojnik. Nekima je postao i idol, kao recimo trenutno najperspektivnijem crnogorskom igraču i jednom od najtalentovanijih vezista Evrope, Andriji Bulatoviću. To mladi fudbaler Lensa nikada nije krio, a skoro su se i sreli u reprezentaciji.

Marušić je nedavno u derbiju Lacija i Napolija dobio crveni karton. Niko ga zbog toga nije kritikovao niti će. Jer za navijače Lacija Marušić je jedan od zaštitnih znakova posljednjih 10 godina. Taj crveni karton lansirao ga je na vrh liste igrača sa najviše crvenih kartona u dresu Lacija, ovaj mu je bio šesti.

A kada je o listama riječ, onim vječnim, Marušić je danas na pragu ulaska u TOP 10 Lacijala po broju nastupa u tom klubu. Odigrao je 334 utakmice u nebesko-plavom dresu što ga stavlja na 11. mjesto. Međutim, još devet utakmica ovog momka dijeli od šestog mjesta, jer bi sa toliko nastupa stigao i prestigao Imobilea, Milinković-Savića, Markeđanija, D’amika i Pućinelija. Za osobu koja je bila blizu da “batali” fudbal prije prelaska na seniorski nivo, nevjerovatan razvoj karijere.

I to je jedna od karakteristika lika i djela Adama Marušića. Nema odustajanja, pa čak i onda kada je bio blizu da zaista ostavi fudbal, nakon staža u mlađim kategorijama Partizana. Ali, desio se tada Voždovac, i to u trećem rangu takmičenja. Zna se da je Marušić odlučio da igra na nagovor prijatelja, pa je sa klubom sa “TC Stadion” ubrzo došao iz treće u Super ligu Srbije. Marušić tada nije bio bek kao danas, već ofanzivniji igrač koji je znao i da postigne nekoliko golova u sezoni sa pozicije krila. O njegovoj fizičkoj spremi i snazi tijela znalo se i tada, a i danas je uvijek jedan od najspremnijih.

Kada se desila Belgija nakon Voždovca, u rijetkim medijskim izvještajima se spominjalo ime Adama Marušića. Ali, neko iz Fudbalskog saveza Crne Gore ga je spazio odmah. Tako je Dejan Savićević uputio delegaciju u Belgiju, čiji član je bio nekadašnji golgeter Budućnosti i Crvene Zvezde, ali i najbolji strijelac francuske lige, Anto Drobnjak. Tada kao član stručnog štaba i skaut za Marušća dao je zeleno svjetlo i od tada je krenula priča Marušića i Crne Gore.

Ulaganje Lacija u Marušića u ljeto 2017. jedan je od najboljih poslova kluba. Iako nikada neće zaraditi na njemu na izlaznom transferu, jer Adam gazi 34. godinu, ono što je uradio tokom prethodnih sezona, dovoljno je da se smatra jednim od onih koji je opravdao svaki uloženi cent. Marušić je u prijestonici Rima preživio mnoge trenere, pobijedio razne konkurente na poziciji desnog beka. Dolazili su i Elseid Hisaj, Lazari, Patrik, ali niko nije mogao da mu skrati minute, jer on je mogao i lijevo i desno podjednako dobro.

Sa Lacijom je osvojio jedan kup i dva Super kupa. Igrao je Ligu šampiona, Ligu Evrope i Ligu konferencija. To je igrač kojeg bi svaki trener želio u ekipi, pravi vojnik koji svoj klub i državu nikada neće ostaviti na cjedilu. Pošto je teško zamisliti da Lacio u skorije vrijeme osvoji skudeto, ali zašto ne i to, jedna od kruna Adamove karijere bila bi da povede Crnu Goru na jedno veliko takmičenje. A u njegovim nogama i glavi ima i dalje dovoljno znanja i snage da to uradi.

Adam Marušić je najbolji desni bek kojeg Srbija nije imala. Nije ni prvi ni posljednji koji je izmakao FSS, ali jeste primjer ne samo njima, već i svima u regionu da kao države sa malom bazom moraju imati uvid u sve igrače, i one koji su trenutno ispod radara, jer možda se među njima krije novi Marušić. Zamislite samo šta bi danas Veljko Paunović dao da ima Marušića kraj desne aut linije, dok mu ne stasaju momci poput Nedeljkovića i Mimovića.

Marušić nije Hakimi, nije ni Timber, ni Kunde, ali jeste jedan od najzahvalnijih igrača u ligama petice. Možda je mogao i više od Lacija, da igra u jačem klubu, da osvoji više titula i pehara, ali njegova priča sa Lacijom je jedna od ljepših na ovim prostorima. Priča o povjerenju, poštovanju i ljubavi igrača i kluba.