Englishman in Laktaši: Malkolm Rigbi za Skaut Sport

Maglovito i hladno nedjeljno popodne, pravo englesko vrijeme, bilo je idealno ozračje za razgovor sa jednim Englezom. Ali dok se sa radija čuo Stingov legendarni hit „Englishman in New York“, nisam se vozio ka Stouku. Stouk je ionako više za ponedjeljke. Niti je Malkolm Rigbi običan Englez – čovjek je bio golman u engleskoj Premijer ligi. A njih ne srećete svaki dan, pogotovo ne u Laktašima.

Da, Malkolm Rigbi, nekadašnji član brojnih engleskih klubova, među kojima se posebno ističe jedan Notingem Forest, već nekoliko godina živi sa svojom porodicom u okolini Laktaša, gradića pored Banjaluke. Pristao je da ispriča svoju pomalo neobičnu životnu priču za Skaut Sport. U jednom intervjuu za austrijske medije, nazvali su ga „Šerifom od Notingema“, ali kaže da mu se to nije dopalo – on voli da kaže da je iz kraja odakle je i Robin Hud.

Krenimo onda od početaka u rodnom kraju Robina Huda. Da li se u porodici navijalo za Notingem Forest i kad se pojavila želja da se stane između stativa?

Kad sam bio mali navijao sam za Liverpul, vjerovatno jer su tada stalno bili šampioni. Moj brat je navijač Notingem Foresta, ali ja sam više volio Liverpul. Moj omiljeni golman je bio upravo golman Liverpula, legendarni Brus Grobelar. Golman mora da ima jak karakter a Brus je bio neko ko je bio spreman na rizik i ko se nije plašio pritiska. Ugledao sam se na njega.

Moj otac Roj je bio golman i branio je za drugi tim Lestera. To je bilo u vrijeme kad je golman prvog tima bio Piter Šilton. Moj otac je trenirao s njim i pokupio je mnogo znanja koje je prenio na mene. Učio me je, trenirao me onako kako se treniralo sedamdesetih i osamdesetih.

U to vrijeme se manje vremena provodilo u teretani, više je bilo trčanja na stadionu, nošenja nakrkače. To je bilo dobro za mene jer sam prvo trenirao na staromodan način a onda kad sam počeo da treniram u akademiji Nots Kauntija sa nekih jedanaest godina, trenirao sam na moderni način. Bila je to odlična kombinacija.

Nots Kaunti je mali klub iz Notingema sa velikom tradicijom i tu je Malkolm napravio svoje prve fudbalske korake.

Konkurencija u Notingem Forestu je izuzetno jaka, a Nots Kaunti je imao odličnu omladinsku školu u to doba. Išao sam u školu i trenirao u Nots Kauntiju. Nakon škole sam još dvije godine bio pod omladinskim ugovorom i onda su mi ponudili profesionalni ugovor. Bio sam prvi golman omladinaca, igrali smo protiv timova iz Midlandsa (središnje Engleske), poput Notingem Foresta, Vulverhemptona, itd.

Tad su me primijetili iz Notingem Foresta i takođe mi ponudili profesionalni ugovor. Platili su 50 hiljada funti obeštećenja Nots Kauntiju i sa 17-18 godina sam potpisao za Forest. Iz današnje perspektive gledano, to je možda bila moja najveća greška. Otišao sam premlad u Forest. Da sam ostao duže u Nots Kauntiju, sigurno bih branio za prvi tim. Ali Forest je tad igrao Premijer ligu i, kad imate 17 godina, tome je teško reći ne.

Prelazak iz manjeg u veći klub iz Notingema nije bio bez problema. Iako igraju u različitim razredima engleskog fudbala, između ova dva kluba postoji snažan gradski rivalitet. Stadioni ovih klubova su dva geografski najbliža stadiona u Engleskoj.

To su klubovi sa suprotnih obala rijeke Trent. Postoji rivalitet koji se posebno vidi u mlađim kategorijama i među trenerima. Uprava u Forestu je htjela da dovodi mlade talente iz grada i okoline i ja sam se uklapao u taj plan. Međutim, njihovi treneri su bili hladni prema meni. U njihovim očima ja sam zauzeo mjesto nekom mladom golmanu kojeg su oni spremali za prvi tim.

Malkolm je u Notingem Forest stigao u doba renesanse nekadašnjeg evropskog prvaka. „Šumari“ su se 1994. sa Frenkom Klarkom, koji je naslijedio legendarnog Brajana Klafa na klupi, vratili u Premijer ligu i bili hit sezone 1994/95.

To je bilo nezaboravno iskustvo. Te smo sezone završili kao trećeplasirani, iza Mančester Junajteda i šampiona Blekburna. Gledaš te igrače na televiziji i onda se odjednom nađeš u tunelu pored Dejvida Simena, Petera Šmajhela, Erika Kantone. U Forestu sam stekao uspomene koje mi niko ne može oduzeti. Taj huk sa tribina koji čujete kad padne gol na domaćem terenu, to se ne može opisati.

Kao trećeplasirani smo se kvalifikovali za evropske utakmice pa smo naredne sezone izbacili Okser i Lion. U četvrtfinalu Kupa UEFA nas je zaustavio Bajern za kojeg je tad igrao npr. jedan Jirgen Klinsman. Bio sam dio tima na svim tim utakmicama. Bili smo sjajna ekipa.

Notingem Forest je imao mnogo vrhunskih igrača u svojim redovima. Posebno se isticao Sten Kolimor, koji je briljirao u Premijer ligi postigavši čak 22 gola u sezoni 1994/95 čime je zaradio veliki transfer u Liverpul. S druge strane, Kolimor se isticao i van terena brojnim incidentima, a u Forestu je toliko bio omražen među saigračima u jednom trenutku da nisu proslavljali njegove golove.

Kolimor je bio zanimljiv lik, radio je šta je htio. Nikad nije uspostavio odnos sa saigračima. Bili smo cimeri jednom na turneji u Australiji. On je prije svega bio individualac. Sjajan igrač, ali mislio je da je veći od kluba. To nije moglo da traje dugo i otišao je u Liverpul.

Forest je počivao na timskom duhu i zajedništvu i tu se Sten nije uklapao. Dok su neki momci došli iz inostranstva, poput Brajana Roja iz Holandije, i brzo postali dio družine.

Lider ekipe u svlačionici i na terenu bio je Stjuart Pirs, poznat i po nadimku "Psiho", koji je za Forest odigao preko 400 utakmica a u dresu državnog tima je igrao 78 puta.

Stjuart Pirs je bio kapiten Notingema i reprezentacije Engleske. Istinski lider, sjajan lik, ono sve što treba da krasi jednog kapitena. Čuo sam da mu je nedavno poginuo sin, užasna tragedija. Mnogo smo kao igrači cijenili Stjuarta Pirsa.

Pirs je imao nevjerovatno velike i snažne noge, tri puta veće od prosječnog čovjeka. Kad smo igrali na našem stadionu, pred utakmicu bi izašao u tunel u donjem vešu, da bi te noge još više došle do izražaja. I onda bi marširao gore-dole i tako strašio protivničke igrače.

Malkolmov cimer na gostovanjima najčešće je ipak bio norveški internacionalac Alfi Haland.

Alfi i ja smo rasli zajedno u klubu, igrali za rezerve i prvi tim obojica. Sjajan tip. Kod Frenka Klarka je igrao na svim pozicijama, i u veznom redu i u odbrani. Van terena je bio miran i tih ali na terenu... Ako dobije udarac, odmah bi uzvratio. I to bi se često dešavalo. Sve dok jednom nije uzvratio udarac pogrešnoj osobi – Roju Kinu. Nije znao s kim ima posla i saznao je na teži način.

Ali to su bila neka druga vremena. Danas je Alfi poznatiji po svom sinu, mislim da su svi čuli za njega, haha...

Iako je smatran velikim potencijalom od strane kluba, Rigbi je ispred sebe imao izuzetnog golmana u Marku Krosliju i nije dobijao šansu da stane na gol Foresta.

Mark je bio dobar golman ali ja sam mislio da ću biti bolji od njega. Nas dvojica smo se odlično slagali, da me ne shvatite pogrešno. Mark je bio svjestan da tu prave konkurencije nema, ja sam bio osamnaestogodišnjak tek, a on u najboljim godinama za golmana.

U jednom trenutku imaš 17 godina i zarađuješ tek toliko da možeš da dođeš na trening, a već u sljedećem si na klupi na utakmici protiv Mančester Junajteda. Ja sam bio najmlađi golman u Premijer ligi tada, uključujući i rezervne. Tako nešto može biti previše za tinejdžera, a mene tamo nije imao ko da savjetuje. Kad imaš 17 i stigao si do tog nivoa, misliš da si uspio. Ali nisi, tek si na početku.

Dok sam sjedio na klupi prvog tima kao drugi golman, branio sam za rezervni tim. Igrali bismo na Enfildu i Old Trafordu, ali bi tribine tu bile prazne. A sa iskustvom ulaska na teren sa prepunim tribinama, to mi nije odgovaralo. Htio sam taj osjećaj što prije, da igram pred punim stadionom. Bio sam možda i previše nestrpljiv i nakon dvije sezone u klubu su pristali da me pošalju na pozajmicu. I iskreno sam više uživao kasnije, igrajući za manje klubove u nižim ligama, jer sam bio na terenu pred navijačima.

Fudbalski put je Rigbija dalje vodio u Ilkeston, Staford Rendžers, Nortvič, Jouvil ...

Dvije i po godine sam proveo u Ilkestonu, kod trenera Kita Aleksandera. Imao je povjerenja u mene, znao je da sam dobar golman. Bio je to tim pun bivših profesionalaca i brzo smo se plasirali u Konferenciju. Igrali smo dobro i u FA kupu 1997. To je bio najbolji period u istoriji kluba.

Onda sam nakratko bio u Staford Rendžersima, odakle sam prešao u Nortvič. To je gradić blizu Liverpula, a ja sam se u jednom trenutku preselio nazad u Notingem i onda sam putovao tri sata do Nortviča. Nakon Nortviča, sam potpisao za Jouvil, jedan od jačih timova u Konferenciji. Pa sam onda putovao vozom od Notingema do Londona pa do Jouvila. Sve manje sam trenirao i sve manje bio zainteresovan. Dobro sam zarađivao ali bilo je naporno putovati toliko.

Konferencija je liga u kojoj imate mlade igrače u usponu koji misle da znaju sve i veterane, bivše profesionalce kojima noge nisu što su nekad bile. Mladi imaju brze i zdrave noge ali nemaju mozga. I onda imate sudar generacija, mladi igrači koji trče na sve strane i veterane koji ih udaraju jer ne mogu da ih stignu. Konferencija je teška liga i gruba. Sudije mnogo toga ne vide i ne žele da vide. Ono što je radio Roj Kin nije ništa u poređenju sa Konferencijom.

U Jouvilu ste i završili svoju igračku karijeru?

Da, bio sam već izgubio volju za fudbalom. Nakon nekog vremena dobio sam poziv Helgea Pajera, bivšeg golmana bečkog Rapida, da dođem da radim sa njim u Austriji. Radio sam u njegovoj školi za golmane, trenirao sam djecu tri godine. Radio sam i kao trener golmana za Admiru iz Bečkog Novog Mjesta, i u tom gradu sam na kraju otvorio i svoju školu za golmane.

A onda sam neočekivano zaigrao opet, nakratko doduše. Golman Admire je dobio crveni karton i hitno im je trebala zamjena. Pitali su me da se reaktiviram za predstojeći lokalni derbi sa Klubom 83, a ja nisam igrao već 10 godina. Pristao sam i bio sam stvarno dobar, toliko da sam izabran u najbolji tim kola. Zato se sutra nisam mogao pomjeriti, haha. Ali vrijedilo je, Admira je pobijedila 5:1 što je bila prva pobjeda nad ekipom Kluba 83 nakon četiri godine.

U Austriji je Malkolm otkrio svoju novu strast, rad sa mlađim uzrastima.

U mojoj školi su bila sva djeca zajedno, raspoređena u grupe po uzrastu. Igrali bi za različite timove ali kod mene bi trenirali zajedno. Kod mene su svi bili jednaki, što nije slučaj u klubovima gdje uvijek neko ima prednost. Takmičili bi se između sebe i tako sam izvlačio ono najbolje iz njih. Bili su tu golmani iz Admire, iz Rapida, iz klubova gdje su radili sa trenerima golmana. Ali su se vraćali kod mene na treninge, uživali smo u zajedničkom radu. Bila je baš dobra atmosfera.

U Notingem Forestu smo imali trenera golmana Šejmusa Mekdonalda, Irca. On je trenirao i Marka Kroslija i mene, ali ne na isti način. Krosli je bio viši od mene i Šejmus nas je trenirao u skladu sa visinom. Kada mi je došla jedna djevojčica, Kimberli, u školu za golmane, bila je niska rastom ali je imala dobru tehniku i veliku želju da bude golman. Rekao sam njenom ocu da ću je trenirati onako kako je Šejmus Mekdonald trenirao mene i tako sam i radio. Par godina kasnije, njen otac me nazvao da mi se zahvali jer je Kimberli postala golman austrijske U17 reprezentacije. Bio je to predivan osjećaj.

U Austriji se Malkolm i zaljubio, u Branku iz Laktaša. U periodu pandemije i „lockdowna“, odlučili su da se presele u njen kraj. Danas žive tu, zajedno sa kćerkom Gabrijelom, a Malkolm se nalazi u drugim poslovima, daleko od fudbala.

Radim u jednoj firmi ovdje, stabilan posao i redovna plata, porodični život. Gabrijela se rodila u Banjaluci i nedavno je proslavila peti rođendan. Lijepo nam je.

Nisam ništa pokušavao skoro, ali bih volio da imam priliku da radim kao trener golmana. Ako se šansa ukaže, bio bih veoma zainteresovan. Mislim da imam znanja i iskustva da prenesem novim naraštajima i dobre metode rada. Nadam se da ću biti u priči sa nekim klubovima ovdje i možda uradimo nešto.

Čovjek koji danas živi u Laktašima ima u svojoj biografiji nekoliko utakmica protiv novopečenog viteza, Dejvida Bekama. Jednu posebno pamti.

Bio je to vjerovatno najbolji tim koji je Aleks Ferguson imao, čuvena „Klasa '92“: Bekam, braća Nevil, Pol Skols, Rajan Gigs i Niki Bat. Tad su još igrali za omladince a ja sam branio za omladince Nots Kauntija. Izbacili smo Barnsli u drugoj rundi FA Kupa za omladince i u trećoj rundi izvukli Mančester Junajted. I sva šestorica njih su igrali protiv nas, i to na Old Trafordu.

Na poluvremenu je bilo 1:0 za Mančester. Moji roditelji su gledali sa tribina i jedan navijač „đavola“ im je rekao kako treba da budu ponosni, jer obično kad Mančester igra protiv ekipa nivoa Nots Kauntija, utakmica bude riješena do poluvremena. S druge strane, moji saigrači su mi rekli nakon utakmice da su imali utisak da jure za sjenkama po terenu. Na kraju je bilo 3:1 za njih. I mogu da kažem da mi Dejvid Bekam nije nikad dao gol, a igrao je protiv mene u par navrata.

Za kraj, kako gledaš na današnji fudbal i koji bi savjet dao mladim golmanima?

Previše novca je u igri. Kad sam ja igrao, igralo se da bi se uživalo u igri. Frenk Klark bi se u svlačionici obratio igračima poput Larsa Bohinena npr, da izađu na teren i izraze se, pokažu šta znaju. Danas to treneri ne mogu da kažu, igrači moraju da budu oprezniji sa loptom, greške su mnogo skuplje jer je toliko novca u fudbalu.

Moj otac mi je uvijek govorio, ako odigraš deset dobrih utakmica, nemoj da pomisliš da si najbolji. Dobar si onoliko koliko si bio dobar u posljednjoj utakmici. Ti si komandant odbrane. Ako pogriješiš, tvoji saigrači ne smiju da vide da si izgubio samopouzdanje, jer ti oni onda više ne vjeruju. Ako odbrana ne vjeruje svom golmanu, onda se povlači dublje i onda je cijela ekipa u problemu. Golman sa visokim samopouzdanjem diže moral čitave odbrambene linije.