Hronologija trenerskog pada - čuva li više bog Lalata svog ?

Nenad Lalatović napustio je Mladost iz Lučana zbog očekivanja ponude iz inostranstva. Tako je glasila informacija kojom smo saznali da temperamentni stručnjak neće više raditi u Dragačevu. Drugi put je otišao iz kluba, prošli put zbog Vojvodine, sada zbog prekogranične saradnje. Međutim, izgleda da od toga nema ništa, i da će sve ostati kao izgovor ili paravan za raskid dva Nenada, Lalatovića i Milovanovića. Da sve bude dodatno zanimljivije, a šta nije zanimljivo kada je u pitanju Lalat, srpski mediji lansirali su vijest da je glavni kandidat za klupu Borca iz Čačka, pogađate - Nenad Lalatović.

Ako bi se to i desilo, Lalatović ne bi morao da putuje mnogo do novog posla, jer Lučani su blizu Čačka. Ali, da li je vrijeme da se Lalat vrati u Borac nakon više od deceniju. Klub igra Prvu ligu Srbije ( drugi rang takmičenja ) i tamo je na polusezoni 15. na tabeli, slabije plasirano je samo beogradsko Ušće. Ali, klub iz Čačka dobio je novu upravu koja želi mnogo bolje rezultate, govori se i o izdašnijim finansijama, pa se tu može i naći logika da traže trenera sa prvoligaškim iskustvom. Ali, da li je baš Lalatović najbolje rješenje za velike ambicije.

Lalatović je vodio Borac u sezoni 2015/2016, od jula od novembra i bilježio je odlične rezultate. To je sezona nakon one u kojoj je bio trener Crvene Zvezde. Lalatoviću je toliko dobro išlo u Čačku da je klub doveo do prvog mjesta na tabeli, ali je tada pokazao ono što ga je pratilo u godinama koje su slijedile. Digao je sidro i otišao iz kluba zbog poziva Vojvodine. U toj generaciji Borca isticalo se nekoliko igrača, a možda je najlakše bilo upamtiti korpulentnog napadača, Srđana Vujakliju, koji je te godine rešetao mreže i obezbijedio transfer u Crvenu Zvezdu. Drugo ime koje navijači kluba sigurno pamte iz te Lalatove generacije je Darko Zorić, koji je u kupu, početkom decembra, kada je Lalatović već otišao, na Marakani spakovao tri gola Zvezdi u pobjedi 5:1. Tada je ovaj Nikšićanin postao tek drugi igrač koji je na najvećem srpskom stadionu dao tri gola crveno bijelima na jednom meču. Prvi je to uradio Vladimir Gaćinović.

Da se vratimo na glavnog junaka ove priče, završio on ili ne u Čačku opet. Ponekad se čini da živimo u filmu koji režira Nenad Lalatović. Njegovi angažmani i raskidi dešavaju se toliko često i previše brzo da ih postaje veoma teško i zapamtiti. Mada kada bi odgovarali na pitanje " Gdje je sve radio Nenad Lalatović?" nabrajanjem svih srpskih klubova kojih se u trenutku možete sjetiti dali bi minimum 70% tačnih odgovora, jer postaje teško sjetiti se mjesta i kluba gdje nije imao angažman. Više to govori o srpskom fudbalu nego o samom Lalatoviću, ali dobro. Nije jedini.

Lalatović ima za trenera "tek" 48 godina, ali je toliko dugo već u poslu da mu u zaglavlju na platnoj listi u dijelu minulog rada stoji skoro 15 godina. Trenerska karijera nekadašnjeg igrača i kapitena Crvene Zvezde imala je uspone i padove, ali se jasno može podvući crta između perspektivnog trenera Lalata i onog koji živi sa spakovanim koferima koja god da mu je adresa.

Veoma rano je ušao u trenerske vode i skrenuo pažnju. Nakon epizoda u Sremu i Proleteru, dobio je šansu da vodi Voždovac u Superligi Srbije, potom i Napredak. Uslijedila je prilika života, dolazak u Crvenu Zvezdu na ljeto 2014. godine, nakon što su crveno bijeli osvojili titulu i prekinuli dominaciju Partizana. Zamjenio je tada Slovenca, Slavišu Stojanovića, a klub je bio u velikim problemima pa nije ni igrao Evropu. Završio je Lalatović te godine kao drugi na tabeli i napustio klub, a te jeseni je potom činio već pomenuta čuda sa Borcem.

Ipak, razlaz u Čačku rodio je najveću trenersku ljubav Nenada Lalatovića. Desila sa Vojvodina. Najbolji spoj u dosadašnjoj karijeri. I to u tri mandata. U prvom, doveo je Novosađane do plej of faze kvalifikacija za Ligu Evrope. U drugom osvojio i jedini trofej kao trener, Kup Srbije, dok je treći sastanak sa "Lalama" prošao baš loše. U periodu dok je još pravio pozitivne rezultate, odradio je i najbolju sezonu u istoriji niškog Radničkog, završio kao drugi na tabeli uz polufinale Kupa. Nakon te sezone desila se Vojvodina i osvajanje Kupa. I tu je sve stalo, kao da je neko ugasio na prekidaču Lalatovićeve trenerske vještine.

Lalatović je nakon uspjeha u Novom Sadu otišao prvi put u inostranstvo, u Saudijsku Arabiju, za tada, pričalo se, milionski ugovor. Klub Al Batin, u kojem je naišao, kako je kasnije pričao, na previše nepotizma i protežiranja igrača za koje je smatrao da nemaju kvalitet, pa nije želio da urušava svoj integritet što je značilo da diže sidro nakon samo osam utakmica. Po boravku u Arabiji mogao bi se napraviti i kompletan presjek njegove međunarodne karijere koja je i sada najavljivana kao nova stranica u trenerskoj knjizi.

Drugi izlet van granica Srbije bio je u banjalučkom Borcu. Tamo nije dočekao septembar nakon ispadanja od Toršavna sa Farskih ostrva, dok je u prvenstvu od sedam mečeva izgubio tri. U ljeto 2023. otvorila se prilika u Ukrajini, Zorju iz Luganska vodio je samo na šest mečeva i to je bilo to. Kasnije je objašnjavao da nije imao mir zbog ratnih dešavanja u zemlji, te da nije bilo lako razmišljati o fudbalu.

A dok su se dešavali izleti van Srbije, bilo je zanimljivo i na potezu od Kragujevca do Subotice, jer je u posljednje četiri godine osim četiti kluba u inostranstvu vodio i šest u Srbiji. Tako je čestim promjenama boja ušao u krug "dežurnih" trenera koji su uvijek negdje kandidati za klupu. Poput Tomislava Sivića ili Vladimira Gaćinovića.

Ljetošnji dolazak u Budućnost desio se nakon nekoliko neuspjelih pokušaja raznih uprava da ga dovedu u glavni grad Crne Gore. Na papiru, djelovalo je to kao idealan posao za Lalatovića, da konačno uhvati kontinuitet u nekom klubu, možda i osvoji prvu titulu šampiona države. Ali, u praksi, bilo je sve suprotno. Lalatović će ostati upamćen kao najdefanzivniji trener Budućnosti u novijoj istoriji.

Ostaje sada već bivšem treneru mnogih klubova i da se zapita zašto nakon osvojenog Kupa sa Vojvodinom nigdje nije mogao da napravi rezultat. Njegovo trenersko znanje nije sigurno nestalo, u javnosti izgleda kao maksimalno posvećen svakom poslu, takvi su i komentari igrača koje je vodio, međutim, nešto ne funkcioniše posljednjih godina. Kao da je nestao magični štapić. A možda je samo pogrešno birao klubove. Pogotovo u inostranstvu.

Kada se nakon epizode u Podgorici vratio u Mladost iz Lučana u šali se kometarisalo u kojem će klubu Lalat dočekati Novu godinu. I dočekao je kao slabodan agent. Lalatović nije imao loše rezultate prethodna četiri mjeseca, doveo je ekipu na ivicu borbe za plej of, vezao nekoliko pobjeda, ali je ispao u Kupu od Dubočice.

Lalatović je zanimljiv lik, sa njim nikada nije dosadno, pogotovo pred kamerama. Neki njegovi nastupi biće razonoda i generacijama koje dolaze, a vjerovatno da će biti još inspirativnih govora. Energija koju emituje kraj aut linije dok traje utakmica zanimljiva je za analizu, jer čini se da bi nekad najradije obukao dres i uskočio na teren. Ako se desi njegov transfer u Čačak biće to povratak u rang iz kojeg je i počeo prije 15 godina. Može biti opet odskočna daska, a može biti i potop. U svakom slučaju, sigurno ćemo još dosta puta čuti onu čuvenu " Čuva bog Lalata svog", ali je i ozbiljno pitanje može li više i on da sačuva slobodni trenerski pad čovjeka koji je nekad mnogo obećavao .