Steven Gerrard je uvijek izgledao kao da nosi svijet na leđima. Nije nosio samo dres Liverpoola – nosio je historiju, navijače, grad, snove jedne radničke klase koja je u njegovom šutu s distance, u njegovim klizećim startovima, u njegovom pogledu, vidjela nadu. Gerrard nije bio klasični lider koji se smiješi s trofejima u rukama. Bio je oličenje borbe, žrtve i tuge. Bio je kapiten bez osmijeha – jer je znao da je ponekad ljubav prema klubu teža od bilo kojeg trofeja.

Dijete s Anfielda

Rođen u Whistonu, predgrađu Liverpoola, Steven George Gerrard ušao je u omladinsku školu Liverpoola sa samo devet godina. Odrastao je uz duh Shanklyja, s legendama na zidovima i osjećajem da Anfield nije samo stadion, već svetinja. Kada je debitovao 1998. godine, brzo je pokazao da posjeduje nešto posebno – energiju, pas, viziju i, iznad svega, karakter.

U eri kada su fudbaleri sve više izgledali kao brendovi, Gerrard je bio poput radnika iz tvornice koji je slučajno zalutao na teren, ali se borio kao da mu život zavisi od svake utakmice. Njegov uspon bio je meteorski, a brojke – 710 nastupa, 186 golova – govore svoje. No ono što brojke ne govore jeste teret koji je nosio.

Težina trake

Kapiten Liverpoola postao je 2003. godine, u dobi od samo 23 godine. To nije bila samo čast – bila je to i odgovornost. U tom trenutku Liverpool nije bio gigant, već klub zarobljen između nostalgije i moderne ere. Trofeji su izostajali, rival Manchester United grabio je sve pred sobom, a Anfield je tražio spasitelja.

Gerrard je bio taj spasitelj. Ne jednom, nego bezbroj puta. Istanbul 2005. – najpoznatiji primjer. Kada su svi mislili da je gotovo, kada je Milan vodio 3:0 na poluvremenu finala Lige prvaka, Gerrard je ustao. Prvo glavom smanjuje, zatim pokreće talas koji preplavljuje Milan, uzrokuje haos i vodi Liverpool do nezamislivog preokreta. Taj meč bio je njegova kruna, ali istovremeno i rana. Jer Gerrard je bio tip igrača koji nije znao kako da slavi bez da se prisjeti onih trenutaka kada nije uspio.

Odluke koje su boljele

Mogao je otići. Chelsea ga je zvao. Real Madrid ga je tražio. Bayern i Inter slali ponude. Gerrard je imao priliku osvojiti sve, igrati uz najbolje, osigurati mjesto među najslavnijima.

Ali nije otišao.

Zato što je Liverpool bio više od kluba. Bio je dom. Bio je porodica. Bio je dužnost. A dužnost, kako je sam rekao, ne ostavljaš kada ti je najteže. Njegova vjernost bila je herojska, ali i tragična. Jer ostankom je prihvatio da možda nikada neće imati sve. I nije.

Premier liga, trofej koji je generacijama bio svetinja, ostao mu je nedosanjan san.

April 2014. – Klizanje koje je zaledilo san

Ako postoji trenutak koji simbolizira tugu Gerrardove karijere, to je onaj nesretni klizaj protiv Chelseaja na Anfieldu. U sezoni kada je Liverpool konačno bio blizu naslova, Gerrard – koji je u prethodnim utakmicama bio pokretačka snaga – poskliznuo se i dao Dembi Bai slobodan put ka golu. Poraz je značio gubitak kontrole u trci za naslovom.

Nije to bila samo greška. Bio je to simbol. Ironija sudbine. Čovjek koji je toliko puta nosio Liverpool, koji je spašavao nemoguće situacije, pao je kada se činilo da će konačno doći nagrada.

Ljubav koja boli

Steven Gerrard nikada nije bio showman. Nije davao velike izjave, nije tražio pažnju. Bio je tih, ozbiljan, duboko emotivan. Navijači Liverpoola nisu ga voljeli zbog trofeja – voljeli su ga zbog toga što je osjećao klub kao oni. Plakao je nakon poraza. Njegove oči nisu bile samo umorne – bile su slomljene. Nisu u njemu vidjeli samo kapitena – vidjeli su sebe.

I možda upravo zato što nije osvojio sve, Gerrard ostaje tako poseban. Nisu ga definisale nagrade, već borbe. Nisu ga krasile krune, već ožiljci.

I poslije svega – naslijeđe

Otišao je tiho. Prvo u LA Galaxy, pa potom u trenerske vode. U Rangersima je osvojio škotsku titulu, prekinuvši dominaciju Celtica. Danas je trenerski put neizvjestan, ali njegovo mjesto u srcima navijača je zacementirano.

Steven Gerrard je kapiten kojeg bi svaka generacija poželjela. Ne zbog osmijeha s peharima, već zbog suza na terenu.

Jer ponekad najveći nisu oni koji osvajaju sve. Ponekad su to oni koji vole najviše, najdublje – i koji, uprkos svemu, nikada ne odustanu.

A Gerrard nikada nije odustao. Zbog toga će Anfield zauvijek pjevati njegovo ime.