Obećana zemlja Slovačka

Kakva smo mi sila nekad bili. Čehoslovaci su dolazili ovdje da rade. Ova rečenica jedna je od prosječnih koje bi iskoristili jugonostalgičari kada bi nekadašnju veliku državu poredili sa onima iz srednje Evrope. Godinama kasnije, pa i decenijama, mnogi iz republika bivše Jugoslavije išli su u sada dvije samostalne države, Češku i Slovačku, da zarađuju novac i da generalno probaju da učine život boljim tako što će raditi po raznim fabrikama od Praga do Bratislave. U doba erupcije društvenih mreža, kada se traženje posla preselilo u onlajn fazu, redovno se mogao naći oglas tamo neke agencije koja za potrebe izvjesne fabrike potražuje majstore i radnike raznih profila. Plata bar tri puta veća od one u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni. Napravljen je tako jedan potpuni zaokret u poimanju snage i uticaja srednje Evrope i onoga što su nekad Jugosloveni smatrali manje razvijenim od sebe.

I mogli bismo sada da pravimo razne analize je li bolje živjeti danas u Pragu, Bratislavi, Beogradu, Podgorici ili Novom Sadu, našli bismo za svaku opciju i plus i minus. E sad, da okrenemo na onu sportsku stranu. Fudbaleri iz Crne Gore, makar u prošlosti, oni najtalentovaniji, imali su uvijek jedan korak između Podgorice, Nikšića, Pljevalja i one najveće fudbalske scene. To je po nepisanom pravilu bio Beograd, odnosno jedan od dva vječita rivala, Crvena zvezda ili Partizan. Da uzmemo za primjer Dejana Savićevića koji je nosio crveno-bijele boje ili, s druge strane, Peđu Mijatovića i Stevana Jovetića koji su bili na kontra strani Topčiderskog brda. Taj međustepenik danas je potpuno drugačiji. Tržište nikad veće, skauta nikad više, sve se prati, sve se gleda. Danas je mnogo lakše naći naredni stepenik nego prije 20-ak godina.

E sad, zašto smo spominjali Čehoslovačku? Pa zato što je to danas ozbiljno tržište za crnogorske fudbalere kojima itekako leži tamošnji fudbal. Fokusiraćemo se isključivo na slovačku ligu. U posljednjih nekoliko godina gotovo svi fudbaleri iz Crne Gore koji su zaigrali u tamošnjoj ligi bili su uspješni. Ne postoji bolji primjer od Nikole Krstovića. Bez šanse u Beogradu, ali zato u Dunajskoj Stredi glavna faca. U momentima kada se desio taj transfer, crnogorska javnost nije ni bila previše upoznata sa slovačkim fudbalom, znalo se za Slovan, Košice i možda po još neki klub. Prije svega zbog praćenja rezultata na tiketima, da budemo do kraja iskreni. A Krstović je u Slovačkoj uradio ono što obično kažemo za nekog igrača koji prvi dođe na novo tržište i odigra dobro. Nekadašnji napadač Zvezde otvorio je prostranstva slovačkog fudbala crnogorskim igračima i ubijedio tamošnje skaute, direktore i trenere da dio u biografiji u kojem stoji crnogorska zastava nosi nešto specifično, vrijedno pažnje i vremena.

Krstović, kojeg je DAC platio svega 400 hiljada eura, kasnije je prodat u Seriju A višestruko skuplje, a danas vrijedi 30 miliona. Nakon njegovog odlaska, u istom klubu je igrao Viktor Đukanović. Potpuno drugi profil igrača, ali je i on ostavio pečat u žutom dresu slovačkog kluba. Momak koji je i dalje fudbaler Hamarbija, u Dunajskoj Stredi je igrao na pozajmici, sezonu i po. Mučio se sa povredama, ali je uspio da se nametne kao jedan od najboljih igrača kada je bio na terenu. Boravak u Slovačkoj bio je na neki način i period „ozdravljenja“ karijere ovog mladog momka kojem se predviđalo mnogo više. Danas je član mađarskog Đera, sa kojim juri odbranu titule u tamošnjem šampionatu. Dunajska Streda vratila je Đukanovića i u nacionalni tim, gdje je sve standardniji na spiskovima selektora.

Tokom prethodne sezone, u dresu Košica igrao je Vladimir Perišić, takođe ofanzivac, napadač. Nekadašnji fudbaler Budućnosti proveo je godinu dana u klubu kojeg najbolje znamo po tome što je tu nekada igrao Nemanja Matić. Perišić, koji je Đukanovićev vršnjak iz generacije '04, imao je sasvim solidan period u klubu koji mu je kasnije donio povratak u Češku i ugovor sa prvoligašem Artisom iz Brna.

I sada dolazimo do aktuelnog momenta. Prethodnog vikenda bilo je baš živo na relaciji Crna Gora – Slovačka. Prvo je odjeknula vijest da je u pobjedi Podbrezove nad Mihalovcem 4:1 het-trik postigao Balša Mrvaljević, još jedan mladi fudbaler (2005. godište) koji je iz crnogorske lige stigao u najjači rang slovačkog fudbala. Mrvaljević je krilni napadač, igrao je dvije sezone prvoligaški fudbal u Crnoj Gori, a sada ima važnu ulogu u timu koji se bori za pozicije koje vode u plej-of (prvih šest). Ujedno, pomenuti igrač je bio drug iz reprezentacije sa Đukanovićem i Perišićem i praktično je riječ o napadačkom trilingu ofanzivaca iz generacije koja je do skoro imala pravo nastupa za U21 selekciju. Mrvaljević je ove sezone postigao četiri gola za svoju ekipu, a od januara, kada je stigao u Slovačku, taj konto je veći za još dva pogotka.

MFK Zemplín Michalovce - FK Železiarne Podbrezová | zostrih | Niké liga 26/27 na Voyo Watch on YouTube

Kada je Mirko Vučinić prije nekoliko dana objavio spisak igrača na koje računa za mečeve sa Letonijom i Kiprom na kraju ovogodišnjeg izdanja Lige nacija, stigla je potvrda da se slovačka liga itekako prati u Fudbalskom savezu, jer svoje mjesto među odabranima našao je Aleksa Maraš, napadač Košica i trenutno drugi strijelac prvenstva sa osam golova. Tako će Maraš dobiti priliku da eventualno debituje u crvenom dresu nakon sjajnih partija u klubu. I ovdje dolazimo do onog momenta ili dijela priče u kojem se spominju skauti i direktori slovačkih klubova kojima je Nikola Krstović zagolicao maštu. Tako su u jednom skorijem javnom nastupu pričali kako su Maraša odavno snimili, prije svega njegovo dobro snalaženje pred golom i njuh da zatrese mrežu. On im za sada potvrđuje sve te prognoze. Maraš ima 25 godina, a ne tako davno igrao je drugu crnogorsku ligu. U sezoni 22/23 nastupao je za Igalo. Nakon toga uslijedio je uspon. Kao igrač Mladosti iz Donje Gorice bio je jedan od najboljih igrača prve lige, a dao je i 14 golova. Transfer u Botev Plovdiv, nadavao se golova protiv tada još aktuelnog autokrate bugarskog fudbala, Ludogoreca, potom sezona u Grčkoj u dresu Panseriakosa. Sada je sve kulminiralo u Košicama.

Pošto je postalo očigledno da je jedna od osnovnih ideja Mirka Vučinića da u kontinuitetu zajedno na terenu drži Nikolu Krstovića i Milutina Osmajića, suštinski kao dvije devetke, uz male modifikacije, bilo je jasno da im nedostaje makar jedna slična zamjena. Andrej Kostić se muči u Sparti iz Roterdama, malo igra, a onaj koji je možda i zamišljen kao treći špic, Viktor Đukanović, više je krilo nego napadač stila Krstović–Osmajić. I tada se otvorila priča o Marašu, stidljivo na početku, ali sada već i sasvim opravdano. Kada je neki crnogorski igrač u vrhu liste strijelaca bilo koje lige, mora se obratiti pažnja na njega, a još više i zbog kvaliteta slovačkog fudbala. To je znak da postoji materijal koji se treba probati u nacionalnom timu. Slovački fudbal mnogo je uticao na crnogorski u posljednje vrijeme, ali možemo tvrditi i suprotno. Da crnogorski fudbal donosi kvalitet drugoj strani. I ovo je priča samo o ofanzivcima koji očigledno itekako nalaze prostor na slovačkim terenima. U Košicama je trenutno još jedan crnogorski fudbaler, štoper Bojan Damjanović, takođe mladi reprezentativac, koji je ljetos stigao iz Sutjeske i prilično je standardan. Je li Slovačka postala nova omiljena destinacija crnogorskih fudbalera? Teško je reći, ali makar po rezultatima je jasno da im prija.

A baš ovog ljeta, Slovačka i Crna Gora su u Košicama odigrale prijateljsku utakmicu. Bilo je 2:2. Sada će Maraš, zajedno sa nekadašnjim pulenima slovačkih klubova, pokušati da doprinese povratku crnogorskog fudbala na značajniju scenu, za početak u B diviziju, a ko zna, onda i možda do Eura 2028. Jedno je ipak sigurno, sve ovo što se dešava posljednjih godina znači da ćemo crnogorske fudbalere sigurno gledati u slovačkim klubovima i u godinama koje su pred nama.